Okorjeli poslanik-zlostavljač Draško Stanivuković, kojeg se svi plaše, u naletu bjesnila glavom je grubo i divljački nasrnuo na Lukačevu nezaštićenu ruku, povrijedivši mu srednji prst dok je ovaj bio za govornicom parlamenta, izvjestila je sinoć RTRS.
Dobro. Nećemo se sad sprdati s ovim stvarima, iako je od originalne vijesti RTRS-a pet deka odstupanja tamo-vamo. Nije profesionalno sprdati se s ovim stvarima, čak i kad je u pitanju RTRS, „javni“ servis koji je u proteklih desetak godina pogazio sve postojeće postulate novinarstva, uzdižući stepen gebelsovštine na ljestvicu iznad pa smo skloni zaključiti da u ovom trenutku, izuzimajući televiziju Kim Jong-una, na planeti zemlji ne postoji ništa slično. Ništa više bljutavo. I ništa manje ljudski.
Vratimo se stoga samoj jučerašnjoj sjednici Narodne skupštine RS na kojoj su Dodik i SNSD-ovci „ko branili dokument“ kojim je BiH korak bliže NATO, a opozicija je „ko napadala“ taj dokument.
Da pojednostavimo. Član Predsjedništva BiH i lider SNSD-a Milorad Dodik potpisao je dokument na engleskom u kojem piše da se BiH obavezuje kako će izvršiti sve neophodne reforme na putu ka članstvu u NATO. I taj dokument je jučer stigao u sjedište Alijanse u Brisel. U isto vrijeme, jučer su na sjednicu NSRS-a Dodik i SNSD došli sa friziranim dokumentom, krcatim pravopisnih grešaka i sličnih blasfemija, iz kojeg su „nestali“ ključni dijelovi što pojašnjavaju budući odnos BiH i NATO saveza.
Opozicija je na sve odgovorila donoseći originalnu, isprintanu verziju dokumenta, objavljenu jučer ujutro na portalu Žurnal, optužujući Dodika, SNSD i njihovu koaliciju „za veleizdaju Republike Srpske jer je uvode u NATO“ (nećemo sada ulaziti u srž reakcije opozicije i njihov populizam po samom ovom pitanju). Početak performansa se desio kada je poslanik Draško Stanivuković (PDP) izašao pred Dodika, koji je tada bio za govornicom, sa zastavicama NATO saveza, dijeleći ih okolo članovima Vlade i samom premijeru RS Radovanu Viškoviću. Već tada je izbjegnut fizički obračun jer je vidno iznervirani Višković pokušao da nasrne na Stanivukovića.
Ono što je Višković propustio – nije želio da propusti ministar unutrašnjih poslova Dragan Lukač. Usred živog TV prijenosa, Lukač je naprije zaprijetio Stanivukoviću da će „završiti kao NATO zastavice“ (polomljene i na podu, op.a.), a kada mu je Stanivuković prišao čovjek koji treba da štiti javni red i mir i provodi zakon udario je ovog narodnog poslanika šakom u lice. Ministar policije. Usred parlamenta. Pred milionskim TV auditorijomom. I svi smo to vidjeli. Dobro, ne baš svi, RTRS je to sagled’o iz svog ugla, jer ko je kriv Stanivukoviću što je svojom glavom nasrnuo na nezaštićenu šaku ministra policije.
Istog onog ministra koji sa sebi odanim dijelovima MUP-a RS provodi teror na ulicama Banja Luke, proganja narod i hapsi aktiviste. Istog onog ministra policije koji je od 25. do 31. decembra prošle godine slao specijalce/kornjače na goloruk narod na Trgu Krajine, provodeći nezapamćen teror nad civilima, ženama, djecom, nad aktivistima koji podržavaju grupu Pravda za Davida.
To je onaj ministar policije koji je slao duge cijevi u Narodnu skupštinu RS, ali zato nije rasvijetlio niti jedno ozbiljnije ubistvo u Banja Luci. To je isti onaj ministar policije – koji je još uvijek ministar, uprkos gomili dokaza da su dijelovi njegovog policijskog aparata direktno umiješani u ubistvo mladića Davida Dragičevića!
I nekoga čudi što je Stanivuković dobio po glavi? Nekoga čudi što na taj nezapamćeni skandal u najvišoj zakonodavnoj instituciji ovog entiteta niko nije reagirao? Što premijer Višković u smrtnom strahu od Lukača ne smije da pisne? Što Dodik šuti kao zaliven (i za njega se priča da se boji Lukača), što su se pojedine poslaničke kreature u ljudskom obliku smijale tom primitivnom pokazivanju režimske sile u parlamentu?
A znate li zašto je to tako, znate li zbog čega se ti ljudi koji su zarobili institucije sistema osjećaju tako silno i nedodirljivo? Zašto vjeruju da im niko ništa ne može?
Zato jer ih niko nikad nije ubijedio u suprotno. Jer na sve ono najgore što rade – nema masovne reakcije. Jer znaju da žive u sistemu i društvu koje preživljava i životari na temelju poštapalice „dobro je da ne puca“, jer jako dobro znaju da je većini u ovom pokušaju od države bitno da samo njima „ne zapuca pred vratima“ – i već je sve dobro i ok. Možda ne potaman, ali nedovoljno loše da bi masovno reagirali.
Oni su već jednom, u paničnom strahu od građanske revolucije, potkraj prošle godine brutalnom primjenom sile i nedemokratskim metodama uspjeli da uguše svenarodni ustanak, da ubiju svu onu silnu energiju koja je zračila iz ljudi što su, smrzavajući se, iz dana u dan dolazili na Trg Krajine podržavajući oca i majku u njihovoj borbi za pravdu i istinu o ubistvu sina Davida.
Pravda je, na kraju, opet otišla u drugom smjeru. Zasad. No ko zna, možda je šaketanje narodnog poslanika i novog lidera opozicije u RS – početak kraja.
Samo još ne znamo čijeg.
