Piše: Zekerijah Smajić (Al Jazeera)
Gdje se izgubio visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, šta on zapravo tamo sada radi, šta on i od koga čuva, ko ga finansira, može li Bosna i Hercegovina s visokim predstavnikom, kao vrhovnim čuvarom reda i zakona u suverenoj zemlji, ikada u Evropsku uniju i NATO? Ovo su samo neka od pitanja s kojima se već nekoliko zadnjih godina susrećem na svim nivoima i u svim sferama domaće i inozemne javnosti, u stručnim krugovima, među političarima, novinarima i političkim analitičarima.
Znatiželja je kulminirala nakon oktobarskih općih izbora, koji su (umjesto priželjkivane deblokade sistema i zaokreta od etnonacionalizma) još više blokirali sve glavne karike funckioniranja države. Ko god je imao priliku upoznati sedmog po redu visokog predsatavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, karijernog austrijskog diplomatu rođenog kod Klagenfurta, mogao se uvjeriti da se radi o široko obrazovanom, slatkorječivom, duhovitom i govorljivom dobričini, koji plijeni šarolikošću svojih interesiranja, govorništvom i šarmantnošću. Da nije takav, vjerovatno ne bi ni imao tako uzletnu diplomatsku karijeru kakvu je imao od završetka studija prava, ruskog i južnoslavenskih jezika.
Prije prvog diplomatskog mandata, davne 1982. godine u Beogradu, Valentin Inzko je, po osobnim navodima, sticao iskustva u razvojnim programima Ujedinjenih naroda po Mongoliji, Šri Lanki i u samom sjedištu UN-a u New Yorku, gdje je bio austrijski izaslanik, a kasnije i drugi čovjek Misije UN-a za razoružanje. Da nije takav kakav je, ne bi ni u Bosni i Hercegovini ostao toliko dugo, tri puta duže i od Paddyja Ashdowna, koji se na ovoj funkciji održao pune tri i po godine.
Proslava u Banjonj Luci, Inzko u Ljubljani
Visokog predstavnika predlaže Upravni odbor Vijeća za provedbu mirovnog sporazuma – PIC, koji čini grupa od 55 zemalja i međunarodnih organizacija, među kojima je i Evropska unija a imenovanje potvrđuje Vijeće sigurnosti UN-a, koje je odobrilo i Okvirni mirovni sporazum iz Daytona, kao i raspoređivanje međunarodnih vojnih snaga za osiguranje mira u Bosni i Hercegovini.
Mandat visokog predstavnika preciziran je Aneksom 10 Okvirnog sporazuma. Po slovu tog propisa, “visoki predstavnik je konačni autoritet za tumačenje i provedbu civilnog dijela mirovnog ugovora”. Njegova nadležnost se jedino ne odnosi na vojne Stabilizacijske snage – SFOR, koje su pod vodstvom NATO-a i vojnopoilicijske misije EU-a, koje su kasnije uslijedile.
U martu će biti 10 punih godina od kako je Inzko na dužnosti u Sarajevu. Za svo to vrijeme on je bio uglavnom neprimijetan. Kao da je tu po tajnom zadatku. Ili virtuozno krivuda po margini krupnih događaja, primajući za to pohvale i nove mandate. Zadnje inozemno oglašavanje visokog predstavnika u ovoj godini bilo je 8. januara, dan uoči “tradicionalne ceremonije” obilježavanja neustavnog dana bh. entiteta Republika Srpska. Toga dana visoki predstavnik je bio u Ljubljani. Slovenskog predsjednika Boruta Pahora i druge zvaničnike je upoznao s “političkim dešavanjima u Bosni i Hercegovini nakon oktobarskih izbora”.
Na domaćem terenu visoki predstavnik se, zajedno s američkim i EU ambasadorima, oglasio 17. januara, također pisanom izjavom, o nužnosti formiranja Doma naroda Parlamenta entiteta Federacija Bosne i Hercegovine, pojašnjavajući da se “napori političkih stranaka trebaju fokusirati na uspostavu nove vlasti… imajući u vidu da Dom naroda u starom sazivu nema demokratski legitimitet za donošenje odluka, a posebno onih u vezi s važnim pitanjima poput donošenja budžeta za ovu godinu”.
Prisustvo ‘na neodređeno vrijeme’
Pet dana kasnije visoki predstavnik je prošetao do Vlade Kantona Sarajevo, kako bi ohrabrio novog kantonalnog premijera Edina Fortu iz građanski orijentirane Naše stranke. Dva dana zatim, nakon što je Stranka demokratske akcije odlučila pokrenuti pravnu proceduru pred državnim Ustavnim sudom “radi preispitivanja imena RS-a”, visoki predstavnik je poručio da je takva inicijativa, “usred rasprava o formiranju vlasti, neodgovorna i kontraproduktivna” te da “dodatno podriva povjerenje među konstitutivnim narodima i njihovim političkim predstavnicima”.
U prošloj godini visoki predstavnik se zadnji put oglasio krajem decembra, kako bi saopćio građanima da on i (njegov) Ured visokog predstavnika – OHR ostaju i dalje u Bosni i Hercegovini. Svojim vještim diplomatskim manevrima, radnim uspjesima i “realnom potrebom za OHR-om”, uspio je, kako je sam objasnio u jednom televiijskom intervjuu, osigurati budžet OHR-a čak za dvije godine unaprijed. Vizionarski, s hirurškom preciznošću, tada je pogodio da su okolnosti u zemlji takve da zahtijevaju prisustvo međunarodne zajednice “na neodređeno vrijeme”.
U međuvremenu u zemlji su se izdešavali mnogi krupni događaji. Nakon desetljetne diarhije (koju je Milorad Dodik izgrađivao još od januara 1998. godine, kada je, uz podršku zapadnih država, tadašnjeg visokog predstavnika Carlosa Westendorpa i bošnjačkih zastupnika u entitetskoj skupštini, prvi put izabran za predsjednika vlade RS-a), nadareni populista Dodik je “skliznuo” na mjesto predsjedavajućeg tročlanog Predsjedništva njemu “najmrže države”. Iz sigurne Banje Luke, Dodik se u naredne četiri godine, na jedan dan sedmično, kako sam kaže, nastanio usred “Teherana”, kako zove glavni grad Bosne i Hercegovine.
Novi šef “unitarističke države” je već pri ulasku u predsjednički ured u centu Sarajeva izrežirao onu poznatu farsu o zastavama. Ubrzo zatim izmanipulirao je drugu dvojicu kolega u najvišem zajedničkom organu vlasti takozvanom Zajedničkom izjavom o nužnosti evropskih integracija, s nalogom nižim izvršnim vlastima da dodatni odgovori na 655 pitanja Evropske komisije iz juna prošle godine moraju do Brisela stići “najkasnije do kraja decembra”. Ni to, naravno, nije učinjeno.
Ima li BiH u Brčko distriktu?
A onda je izrežirana proslava 9. januara po moskovskom scenariju – promenada svega i svačega što bi moglo asocirati na uspjeh, homogenizaciju, prijetnju, silu, strah i ucjenu. Od bordo beretki “a la Arkan”, pa do nove Dodikove dike – specijalnog policijskog oklopnog vozila iz Bratunca, pod znakovitim imenom “despot” (“silnik, neograničeni vladar, diktator”…). Sutradan, 10. januara, dok je visoki predstavnik još “slagao” utiske iz Slovenije, u Brčko distriktu je, također, slavljen RS. Po uzoru na Banju Luku, i ovdje je bilo svakojakih uzvanica: od titoističkih “dobrovoljaca”, znatiželjnika i slučajnih prolaznika, do stranih špijuna i poznatih ulizica o kojima nije više potrebno trošiti riječi.
Organizacija, scenografija, ikonografija, govori, a posebno poruke izgovorene u Brčko distriktu – sve je pred očima visokog predstavnika bilo izrežirano tako kao da je distrikt (etimološki: district, lat.: districtus) administrativno-upravna jedinica upravo onog bh. entiteta koji slavi. To što ni jedan od dva entiteta u Bosni i Hercegovini nemaju nikakve ustavne nadležnosti nad distriktom, ni organizatorima proslavem ni visokom predstavniku nije bilo zanimljivo.
Prije nekoliko godina sam visoki predstavnik me je poučio da Brčko distrikt nije kondominij (suvlasništo) jednog ili oba entiteta, već je pod direktnim suverenitetom Bosne i Hercegovine. Tako propisuje i Član 1. Statuta Brčko distrikta. Članom 3. istog akta se propisuje da su “jedini pravnovaljani zakonski akti koji se u Distiktu primjenjuju direktno po principu pravne nadmoći (supremacija) Ustav Bosne i Hercegovine i drugi važeći zakoni i odluke institucaja Bosne i Hercegovine… Zakoni i odluke svih vlasti Distrikta moraju biti usklađeni s važećim zakonima i odlukama institucija Bosne i Hercegovine, a ne zakonima i odlukama entiteta.”
Visoki predstavnik se nije oglasio ni povodom (u javnosti uglavnom prešućenih) izjava kojima su glavni govornici u Brčkom tog dana pozivali na mržnju, segregaciju i podjele. “Distrikt Brčko je jedna od najvažnijih strateških tačaka za RS… Ovdje postoji vrlo izražena kolektivna svijest o pripadnosti RS-u i o tome da ljudi koji ovdje žive imaju pravo da se izjasne da su državljani RS-a, što su ovdje masovno i učinili…” Tako je doslovce govorio prvi čovjek Vlade multietničkog distrikta, gradonačelnik Siniša Milić, član Dodikovog Saveza nezavisnih socijaldemokrata. Dakle, u totalnoj suprotnosti s Članom 51. Statuta ove administrativno-upravne jedinice, po kojem je “svaki dužnosnik i javni zaposlenik bilo koje institucije u Distriktu dužan svoje funkcije izvršavati brižno i predano u ime svih građana Brčko distrikta”.
Zaboravljeni ‘Sejdić–Finci’, ‘Zornić’, ‘Pilav’…
Ratnohuškačku uvertiru za ovakvu nepravednost i bezosjećajnost prema Brčacima drugih nacionalnosti, vjera, ideološke i kulturološke svijesti Miliću je dala sama entitetska predsjednica Željka Cvijanović. “Stiče se utisak da se sva regija povampirila. Vrlo je to opasna stvar. Vjerujem da bi mnogi htjeli i ovdje pustiti krv, ali ne svoju. Ako vam se to već čini, puštajte vlastitu krv, tucite se međusobno, a nas ostavite na miru…” Tako je govorila Cvijanović imaginarnim “krvolocima”, i ne sluteći da zakoni svakodnevnog života, uz svu nacionalističku propagandu iz Banje Luke, tjeraju građane ka suživotu – u najbolju gradsku ćevabdžinicu kod Mevle na Merajama, na šišanje i friziranje kod Jelene u cetru grada, ili u Matinu “pecaru” na rubu popularnog brčanskog Ficibajera.
I u tim danima iracionalnog inata, osvetništva i međusobnog optuživanja između Sarajeva, Banje Luke, Mostara, Beograda, Zagreba i Brisela, visoki predstavnik međunarodne zajednici se skrivao od stvarnosti, iako su mu i njegovi nadređeni i građani u Bosni i Hercegovini ukazivali na brojne probleme i nepravde po sve “obične ljude”, bez obzira na nacionalnost.
“Dosadašnja kašnjenja u pripremi odgovora na dodatni upitnik Evropske komisije, sporost u uspostavi vlasti nakon izbora, kršenje Evropske konvencije o ljudskim pravima tako što se ne provode odluke Evropskog suda za ljudska prava u predmetima ‘Sejdić–Finci’, ‘Zornić’, ‘Pilav’ i ‘Šlaku’, što je u flagrantnoj suprotnosti s vrijednostima i normama Evropske unije -za zvanični Brisel nema drugo značenje osim da Bosna i Hercegovina nije kredibilan kandidat za članstvo u Uniji.”
Ovakve poruke su stizale iz Brisela istovremeno kada su iz Sarajeva lansirana lažna obećanja da bi kandidatski statust za Bosnu i Hercegoviou mogao biti odobren prije evropskih parlamentarnih izbora krajem maja. Stav Brisela je, također, da su reforme u zemlji “od sredine 2017. godine dramatično usporene, da se i dalje dominantna pažnja u medijima pridaje etnonacionolističkim i populističkim trikovima političara, umjesto suštinskim promjenama, pravim vrijednostima i uspjesima koji su u interesu svih građana Bosne i Hercegovine”.
Ustav je zakon koji se (ne)poštuje
Čak ni 13 neprovedenih odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, 28 ustavnih odluka u Federaciji Bosne i Hercegovine i sedam odluka u RS-u nije moglo razbuditi visokog predstavnika. Bez obzira što je Ustavni sud Bosne i Hercegovine uspostavljen Dejtonskim sporazumom i što je ustav jedini “nadzakon” u svakoj suverenoj državi. Nije ga mogla aktivirati ni činjenica da je “visoki predstavnik vrhovini čuvar Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini”, čiji je sastavni dio i “nadzakon” ove zemlje, makar on bio i u formi Anexa 4, čiji je čuvar također visoki predstavnik, zajedno s Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine.
Iako je diplomata s dugom karijerom i građanin pravno uređene i funkcionalno uzorne države (Austrija), visoki predstavnik je osobnim neradom ili progrešnim uvjerenjima o Bosni i Hercegovini kao državi najdirektnije doprinio derogiranju i onih najtemeljnijih načela svakog demokratskog ustava, a to je biračko pravo. Usred domokratske Evrope, građani Mostara ni treću izbornu sezonu zaredom nisu izašli na izbore za svoju najvažniju, lokalnu, vlast. Tek dvojica lokalnih stranačkih prvaka iz dvije najjače nacionalne partije (SDA i Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine) su im i dalje sve: i sud, i kadija. Mostar je tako postao planetarni “grad-slučaj” bez presedana u historiji dekomratije (vladavine naroda) i izbornog zakonodavstva.
Kao diplomiranom pravniku i doktoru nauka, Inzku je zasigurno poznato da ono što je regulirano ustavom nije i ne može biti predmet političkog odlučivanja. Funckija ustava nije u tome da nivoe vlasti u nekoj zemlji učini suvišnima, nego u davanju političkog legitimitata svakoj demokratski izabranoj vlasti te u ograničavanju te iste vlasti kada ona nije usklađena s interesima svih građana.
Zbog svega što nije uradio za deset godina mandata visokog predstavnika, a posebice zbog onih pitanja s početka ovog članka, ne prejudicirajući ovom prilikom ni odlazak ni dalji ostanak ureda OHR-a, iskoristio sam privilegiju novinarskog poziva i postavio visokom predstavniku većinu pitanja koja bh. građani, zvaničnici i posmatrači u zemlji i izvan nje indirektno postavljaju već godinama.
Na pitanje da li je OHR doista danas potreban Bosni i Hercegovini (ako “da”, zašto?), visoki predstavnik mi je resko odgovorio: “Da, potreban je.” Zatim je elaborirao: “Iako je uloga OHR-a transformirana od 2006. godine u skladu s politikom međunarodne zajednice o odgovornosti domaćih vlasti i u želji da dođe do integracije zemlje u EU, visoki predstavnik i dalje ima isti mandate. I međunarodna zajednica ima iste instrumente, takozvane bonske ovlasti, da reagira u slučaju razvoja situacije koji može predstavljati prijetnju stabilnosti zemlje ili realzaciji Daytona. Iako je načinjeno nekoliko značajnih pozitivnih koraka na putu Bosne i Hercegovine prema EU (naprimjer, odgovori na Upitnik Evropske komisije), istovremeno je primjetno da neki lideri nastoje poništiti prethodno postignute reforme, šireći i dalje otrovnu retoriku ili osporavajući temeljne postavke Mirovnog sporazuma. Zbog toga unutar šire međunarodne zajednice vlada mišljenje da je visoki predstavnik i dalje potreban kako bi se očuvalo ono što je već postignuto te kako bi se spriječila destabilizacije prilika u zemlji.”
Lideri – glavna prepreka istinskom pomirenju
Elaborirajući tezu o potrebi ostanka OHR-a, Inzko je pojasnio da će odluka Upravnog odbora PIC-a o zatvaranju OHR-a zavisti od provedbe “programa 5+2” (pet glavnih i dva dodatna uslova koje je PIC usvojio 26. i 27. februara 2008. godine u Briselu). “PIC i dalje vjeruje da postoji potreba za OHR-om. A moja je procjena da do sada nisu ispunjeni mnogi od pet ciljeva ovog programa. Isto tako, ne vidim kako bi Upravni odbor PIC-a mogao postići konsenzus o ‘pozitivnoj procjeni situacije u Bosni i Hercegovini na osnovu potpunog poštivanja Daytonskog mirovnog sporazuma’, što je krucijalni uslov za zatvaranje OHR-a. Lopta je, dakle, u rukama bh. političara, koji mogu stvoriti uslove za odlazak visokog predstavnika tako što će stabilizirati zemlju i povesti je u pravom smjeru.”
Na pitanje da li, kao iskusan diplomata, s izvenrednim poznavanjem regionalne i bh. stvarnosti, vjerujete da bi moglo doći do konflikta nakon zatvaranja OHR-a, Inzko je odgovorio kontrapitanjem: “Da li je situacija u Bosni i Hercegovini predvidiva i trajno stabilna na način da se može okončati mandat visokog predstavnika?”, te zaključio: “Bosni i Hercegovini nedostaje potrebna politička stabilnost i vladavina prava, što situaciju u ovoj zemlji čini nepredvidivom… U posljednjih 25 godina neki od ključnih političkih lidera su uradili vrlo malo na pomirenju: ne samo na približavanju vlastitih političkih ideja, nego i na ublažavanju nerazumijevanja između etničkih i vjerskih grupa u ovoj zemlji. Umjesto da budu pokretači normalizacije u Bosni i Hercegovini, oni su glavna prepreka istinskom pomirenju.”
Na pitanje ko iz međunarodne zajednice vidi Bosnu i Hercegovinu upravo takvom i ko najviše insistira na ostanku OHR-a, Inzko je lakonski odgovorio: “Nije nikakva tajna da postoje različita gledišta o budućnosti OHR-a. Ali, trenutno nema ozbiljnih razgovora o zatvaranju OHR-a. Većini članica međunarodne zajednice je jasno kako ovdje stvari stoje”, odgovorio je Inzko.
Pitao sam ga i o gledištima glavnih aktera međunarodne zajednice kada je riječ o (ne)radu OHR-a, kao što su Ujedinjeni narodi, Evropska unija i SAD. Inzko mi je odgovorio da bi “takva pitanja trebalo postaviti njima. Kada pogledate zaključke koje svakih šest mjeseci usvaja Upravni odbor PIC-a, možete vidjeti da postoji saglasnost oko podrške visokom predstavniku, njegovom mandatu i njegovom radu.”
Pitao sam ga i da li vjeruje da Bosni i Hercegovini u ovakvoj etnonacionalnoj strukturi države sa dva entiteta, jednim distriktom, deset kantona, Vijećem ministara umjesto vlade, državnim Predsjedništvom kao najvišim izvršnim organom vlasti, ima perspektivu? Ako ne, šta treba mijenjati? Inzko mi je odgovorio da čvrsto vjeruje u perspektivu Bosne i Hercegovine. “Možda njena sadašnja struktura nije najjednostavnija, ili možda ne omogućava najlakše donošenje odluka, ali ona može biti funkcionalna ako njeni političari budu htjeli da je takvom učine. Dokazano je u mnogo ranije realiziranih reformi da je rješenje moguće ako ima političke volje.”
Obmane koje BiH gase ‘natenane’
A zašto su glavni akteri međunarodne zajednice toliko neodlučni kada je Bosna i Hercegovina u pitanju, šta su argumenti koje iznose u razgovorima s Vama?, pitao sam visokog predstavnika. “Prije desetak godina međunarodna zajednica je promijenila svoj pristup. ‘Čvrsti angažman’ uz bonske ovlasti zamijenjen je ‘domaćom odgovornošću’. Nažalost, nastao je vakuum, koji je ispunjen određenim vrstama destruktivnog političkog djelovanja i politikom podjela, što blokira napredak ove zemlje. Ja ne vjerujem da je takva politika održiva za bilo koga, jer ona vrijeđa sve zajednice i entitete u Bosni i Hercegovini te ohrabruje građane, posebno mlade, da napuštaju zemlju.”
Na konstataciju da se visoki predstavnik sve više izmiče od vrućih događaja, iako i dalje raspolaže “bonskim ovlastima” za drastične poteze, uključujući i smjene rušitelja dejtonske Bosne i Hercegovine, da se broj uposlenih u OHR-u smanjuje, a budžet je sve “tanji”, Inzko je ponovio da je njegov mandat, “formalno gledajući, isti kao i prvog dana OHR-a, uključujući i ‘bonske ovlasti’, koje su još uvijek dio mandata visokog predstavnika. Iskreno mislim da niko nije vjerovao da ćemo ovako razgovarati i toliko godina nakon rata, ali tu smo gdje smo i ja ne vidim neke dramatične promjene u pogledu uloge OHR-a u bliskoj budućnosti. Naprotiv, podrška u smislu budžeta OHR-a bila je najsnažnija u posljednje vrijeme. To, također, govori o svjesnosti međunarodne zajednice o potrebi ostanka OHR u Bosni i Hercegovini.”
OHR, dakle, ostaje. I Valentin Inzko je, za sada, stabilan, iako je davno trebao u starosnu mirovinu. Bonske ovlasti iz 2008. godine su i dalje na snazi, a nered u zemlji je sve gori. Pa ipak, niko zdrave pameti se ne može zalagati za protektorsko upravljanje zemljom koja je međunarodnopravno priznata i suverena. I pritom formalno želi integraciju u EU i NATO. Ako je već tako, ako u suverenoj zemlji mandat “suverena” traje skoro četvrt stoljeća i ako takav “suveren” ima tolike ovlasti kakve već desetljeće u rukama ima Valentin Inzko, onda ne bi smjelo biti mnogo dilema: uređenost, funkcionalnost i efikasnost bh. države je već morala biti blizu suverenim državama koje stoje iza OHR-a i koje ga finansiraju, ili je misiju OHR trebalo već ugasiti. Sve drugo su bezgranične laži i obmane koje Bosnu i Hercegovinu gase “natenane”. I vode je ka raspadu.
Izvor: Al Jazeera
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
