Enes Crvcanin Photography
Mnogo je priča o tome da Sarajevo nije multietnično ili tolerantno kao prije rata. Činjenica jeste, Sarajevo nije kao što je nekada bilo. Ali to je kao da djevojci koja je silovana govoriš kako nije više ista kao prije silovanja. I još povrh toga da o tome lamentira silovatelj. Sarajevo je prošlo horor opsade i bori se sa ratnim traumama, ali i takvo kakvo jeste, nikada neće biti Teheran, čime ga Dodik smatra, ili postati Teheran, kakvim ga gospođa Ćosović-Hajdarević želi napraviti.
Piše: Goran Pandža
Tužno je kako se mediji u Bosni i Hercegovini, naročito Sarajevu, pecaju na negativne vijesti, a dva takva slučaja je izazvala zastupnica SDA u Skupštini Kantona Sarajevo, Samra Ćosović-Hajdarević.
Nebitnim izjavama jedne benigne zastupnice se posvetilo puno više pažnje nego pozitivnim stvarima, protiv kojih se dotična oglasila.
Recimo, jako malo medija je uopšte naglasilo činjenicu da se nova Vlada Kantona Sarajevo istinski trudi da na čelnim pozicijama u gradu i kantonu stvarno zavlada multietničko šarenilo. Samoj činjenici da je Vlada Kantona Sarajevo na četiri rukovodeće funkcije postavila ljude hrvatske i srpske nacionalnosti (ili iz reda „Ostalih), se posvetilo skoro pa nikako pažnje u medijima, naspram šovinističkog statusa nebitne Samre Ćosović-Hajdarević koja se pobunila protiv takvog vida pozitivnijeg, multietničkog Sarajeva svih nacija i konfesionalnosti.
Drugi takav slučaj je vezan za najavljenu Povorku ponosa. Znate li da će Sarajevo ove godine biti vjerovatno jedini grad na svijetu sa većinskim muslimanskim stanovništvom u kojem će se održati tzv. Povorka ponosa, ili kako je neki popularno nazivaju – Pride, ili gay parada? Obzirom da povorka LGBT zajednice u Istanbulu već godinama zabranjena, a u Bejrutu postoji velika vjerovatnoća da vlasti i policija nasilno povorku prekinu i zabrane kao i 2018. godine, Sarajevo stvarno ima čime da se ponosi. Još ako uzmemo u obzir da će ovogodišnju povorku činiti mladi ljudi najrazličitijih konfesija i nacionalnosti, čudno je zašto su mediji više naglasili šovinističke izjave iste nebitne zastupnice protiv Povorke ponosa, nasuprot pozitivnim tokovima i razvoju tolerantnijeg i boljeg Sarajeva.
Da li šovinizam i netrpeljivost nabijaju više klikova i lajkova od tolerancije i ljubavi?
Ovo je kratki osvrt na drugačije Sarajevo, kakvog nema često u medijima…
Dvanaest godina koliko sam ukupno živio, ili živim u Sarajevu, niko me nikada nije pitao za nacionalnost. U Sarajevu, kakvo ja poznajem, sam na fakultetu kod profesora Behdžeta Mesihovića, koji je prethodno u ratu prošao sve užase logora Herceg-Bosne, dobio najvišu ocjenu iz matematike. Dobro, možemo reći da to ne dokazuje ništa o cjelokupnoj situaciji i toleranciji, ali za mene te male ljudske priče čine život i znače jako mnogo. To me naučilo da u Sarajevu možeš uspjeti, ako si dovoljno vrijedan i pametan, kojoj god naciji pripadao ili kojem se Bogu molio (ili u mom slučaju – ne molio).
Ili ako uzmem za primjer moju prijateljicu, Splićanku sa boravištem u Sarajevu, Sanju Deanković. O Sanjinom životu se može napisati čitava knjiga i snimiti film, to ću ipak ostaviti budućim generacijama u amanet. Reći ću samo par stvari. Sanja, autohtona Dalmatinka, je doselila u Sarajevo studirati i usput otvorila klub zvani Pussy Galore. Pussy Galore je bio jedinstvena oaza hipi tolerancije i jedini, tzv. –gay friendy klub u gradu. Ali nije stala na tome, Sanja, dakle Splićanka, sa službenom adresom u Hrvatskoj i boravištem u Sarajevu, je kasnije otvorila nešto što će postati glavni centar elektronske muzike u državi, klub kojim je Sarajevo stavila na svjetsku mapu elektronske muzike, klub čiji su rezidenti dobili nagrade za najbolje DJ-eve Balkana – čuveni Silver & Smoke. Takvih priča nema puno u medijima, mislim da čak niti jedan medij nikada nije objavio sa Sanjom intervju. Kako je jedna djevojka iz Splita, od Sarajeva napravila svjetski centar elektronske muzike, u koji dolaze najpopularniji DJ-evi i producenti, te čiji klupski rezident DJ-i i producenti dobijaju vrhunske nagrade i kritike na svjetskoj sceni? Ova priča ne loži nacionalističke strasti i ne nabija komentare na tekstove.
Ili ako uzmem za primjer drugog mog prijatelja, koga zbog naoštrene šovinističke klime u državi neću imenovati. Srbin je po nacionalnosti. Ne bih to znao niti bih ga ikada pitao da mi sam nije rekao. Ali reći ću toliko – mladić srpske nacionalnosti, koji ima djevojku i nije gay, u Sarajevu organizuje partije za LGBT zajednicu zato što staje u zaštitu prava manjina, a i sam je manjina. Ni tu priču nećete nikada čuti u medijima – za Dodika je on vjerovatno „Alijin Srbin“, za Sarajlije poput Samre Ćosović-Hajdarević je nepoželjan po više osnova.
Ili npr. prijatelj Tome, Zadranin koji je otvorio najbolji hostel u Sarajevu. Žalosno je vrijeme u kojem ove obične ljudske priče treba naglašavati, ali otpor kleronacionalizmu možemo pružiti samo tako – isticanjem da postoji bolje i drugačije od onog što mainstream i nacionalistički mediji potenciraju. Uostalom, kada ste u medijima pročitali da mladi Sarajeva i Istočnog Sarajeva ne doživljavaju entitetsku granicu na Dobrinji, da živimo kao jedan grad, da pola Istočnog Sarajeva radi u Sarajevu, a da pola Sarajeva vikendom voli da se provede u Istočnom Sarajevu (Majstor za pivo, Sunnyland)?
Sve to pišem iz sljedećih razloga… Mnogo je priča o tome da Sarajevo nije multietnično ili tolerantno kao prije rata. Činjenica jeste, Sarajevo nije kao što je nekada bilo. Ali to je kao da djevojci koja je silovana govoriš kako nije više ista kao prije silovanja. I još povrh toga da o tome lamentira silovatelj. Sarajevo je prošlo horor opsade i bori se sa ratnim traumama, ali i takvo kakvo jeste, nikada neće biti Teheran, čime ga Dodik smatra, ili postati Teheran, kakvim ga gospođa Ćosović-Hajdarević želi napraviti. Sarajevo je ipak i dalje toliko tolerantno i otvoreno da u njemu ima mjesta i za takva mišljenja. Za koja se, drugo – bolje Sarajevo, treba truditi da budu manjinska.
Izvor: Tačno.net
