Vlast i sila pišu zakone. Vlast i sila jednako tako nastoje falsifikovati povijest ili iz nje birati kao dio „svoje baštine“ samo ono što im odgovara.
Ali istina je uvijek jača. I ljudi su ti koji su jedini čuvari istine. A ZAVNOBiH je dio te istine, dio te neotuđive baštine ove države. Jednako kao što je Banjaluka u Bosni i Hercegovini, a Bosna i Hercegovina u Banjaluci.
Trebalo je proći punih 30 godina da se onako kako to treba, onako kako zaslužuju Rada Vranješević, Veselin Masleša, braća Mažar, Vahida Maglajlić… banjalučki narodni heroji Narodno oslobodilačkog rata, u gradu na Vrbasu obilježi i Dan ZAVNOBiH-a i Dan državnosti BiH.
Da se jasno stavi do znanja da, kao i cijela BiH, i Banjaluka nije samo srpska, već i srpska i bošnjačka i hrvatska. Da je grad svojih građana, grad nastao od Gornjeg Šehera, a ne srpskih toplica, grad ispod Šehitluka, a ne banj brda.
Svi koji su bili ili su dio vlasti RS-a od 1992. godine u kontinuitetu odbacuju i negiraju sve na čemu je na prvom zajedanju ZAVNOBiH-a utemeljena BiH. Njima je, u entitetu utemeljnom na etničkom čišćenju, ratnim zločinima i u konačnici genocidu, u Banjaluci udaren prvi šamar.
Neki će reći da se na to predugo čekalo. I bit će u pravu. Istina je i da je kontinuitet negiranja BiH i njene multetničnosti u najtvrđem, nasilno napravljenom bastionu srpstva prekinuo SDP BIH. Pa je na svečanoj akademiji u Banjaluci bilo malo više stranke nego države.
Ali neko je morao učiniti, makar i nezgrapan, prvi korak. I to u trenutku kada lider SNSD-a Milorad Dodik, podržan inim čavićima, stevandićima, čubrilovićama, đokićima… za BiH priprema isti scenario rasturanja države kakvom smo svjedočili i 1992. godine pod šapom ratnog zločinca Radovana Karadžića i vrhuške SDS-a, također, listom osuđene za ratne zločine.
Jer jedini kontinuitet tridesetogodišnje srpske politike u BiH jeste negiranje države, njeno obesmišljavanje i sada nastojanje da se pozivanjem na „izvorni Dejtonski sporazum i zaštitu srpskih nacionalnih interesa“ ta država u konačnici rasturi. Pa kada to nije uspjelo ratom da se to pokuša „mirno i na zakonu zasnovanim bitkama“.
Kao dio te i takve politike bio je i pokušaj da se onemogući, čitaj zabrani, održavanje svečane akademije u povodu Dana državnosti BiH u banjalučkom Hotelu Bosna. Čiji su vlasnici gotovo u zadnji trenutak otkazali najam svog prostora za tu manifestaciju. Uz obrazloženja da su to morali učiniti „zbog pritisaka kojima su bili izloženi“.
Hotel Bosna, ako ćemo pravo, od tog trenutka više nema ni razloga da se zove Bosna. Ali gdje ima odlučnosti ima i načina. Otuda je i prepuna hala banjalučkog Sajma bila pretijesna za sve koji su na akademiju došli. I bilo bi, da nije straha od pandemije, Banjalučana daleko više. Tako je jasno ukazano da ovaj grad ima i drugo lice. Lice koje se još uvijek uzdržano pokazuje, ali koje je tu.
Borba za Banjaluku u Bosni i Hercegovini tek je počela i bit će duga. Duga, jer je ovaj grad ostao tokom rata bez blizu 60.000 svojih građana koji su brutalno prognani, jer se isto toliko vremena vrši nacionalistička indoktrinacija, jer su na ksenofobiji odgojene nove generacije. Svjedoči tome i činjenica da su mediji u RS-u, uz tek rijetke izuzetke, upadljivo izignorisali obilježavanje Dana državnosti BiH u Banjaluci. Po onoj, da što vlast ne priznaje – to i ne postoji.
Ali postoji Bosna i Hercegovina ma koliko se na svojim tragikomčnim reljefima u institucijama RS prikazuje samo ovaj entitet. I ma kako se u svim vijestima u prosrpskim medijima BiH kao zajednička država ne spominje ni u vremenskoj prognozi.
Istina je da u RS-u ne postoji, još uvijek, jaka politička i ideološka alternativa aktuelnoj vlasti. Istina je i da ono što se zove probosanski politički blok malo mari za ovaj bh entitet. I da ga spominje samo prigodno i u doba izbornih kampanja.
Na građanima kojima je stalo do BiH, koji biraju da u ovoj zemlji ostanu je stoga da glasnije dignu glas. Da sami stvaraju političke alternative, da se suprotstave političkim parazitima koji ih pod krinkom zaštite nacionalnih interesa varaju, lažu i kradu. Da odbace one koji se zaklinju u antifašizam, a istovremeno negiraju tekovine ZAVNOBiH-a, veličaju i odlikuju ratne zločince, negiraju srebrenički genocid.
U protivnom, jedino što će im preostati jeste da svoju djecu, svoju unučad, gledaju samo preko društvenih mreža. Potomke koji neće imati nikakvog razloga da ostanu u zemlji siromaštva, korupcije i nacionalizma.
