Photo: Dejan Rakita/PIXSELL

Širom bh. entiteta Republika Srpska „dostojanstveno i svečano viju se trobojke“ u čast 9. januara, bila je jedna od udarnih vijesti u „patritotskim medijima“.

Na kući Sanje Z. toga dana nije istaknuta zastava. Ona je s obitelji 8. januara bila u nepreglednoj koloni automobila i autobusa na graničnom prelazu Gradiška, među onim građanima koji su se vraćali u svoje nove domove. U Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj… Zimski odmor iskoristili su da konačno isprazne kuću i pripreme je za prodaju. Kuću u koju su uložili godine rada, u kojoj su podizali djecu. Kaže Sanja da je sve to bez žaljenja ostavila iza sebe, jer joj je u Njemačkoj već četiri godine dom.

Tako promišljaju i desetine hiljada drugih koji su BiH, odnosno entitet RS napustili samo tokom posljednje dvije godine. Ali unatoč tome Republika Srpska proslavila je 9. januar. Tačnije, proslavili su ga političari, oni iz vlasti i oni iz opozicije, utrkujući se da dokažu i pokažu ko je veći rodoljub. Da iskažu ponos što je, kako su to saopštili, a gdje nego na RTRS, prije tri decenije „ostvaren vjekovni san o državi Republici Srpskoj“.

Identične poruke upućene su i sa svečane akademije upriličene povodom Dana RS. Upinjali su se redom: Željka Cvijanović, Milorad Dodik, uz bezrezervnu podršku premijerke Srbije Ane Brnabić, da dokažu da je RS nastala prije početka rata u BiH“, ili još sramnije, drskije, kroz poruku Brnabić „da je RS nastala na genocidu nad srpskim narodom u BiH“. Ali , realno, ništa drugo od njih nismo ni mogli očekivat, odnosno nije rečeno ništa novo, jer takve poruke odavno su dio svakodnevnice u kojoj živimo.

No koliko god se upinjali da dokažu da je „RS država u državi“ – ona to nije. I dalje je samo jedan od entiteta u BiH, koji, istina, sve čini da državu obesmisli zaboravljajući da to nije pošlo za rukom ni tokom četvorogodišnje agresije na našu zemlju. Jer daleko je žilavija Bosna i Hercegovina od njihove nakane da je rasture.

Proslava Dana RS, iako vlast tvrdi da nije inat već izraz ljubavi, ipak je puki inat kojim se pokazuje da ovaj bh. entitet ne poštuje državni Ustavni sud.

Jer, da podsjetimo, Ustavni sud BiH je 26. novembra 2015. godine utvrdio da je neustavan 9. januar kao dan RS, a Komisija za provođenje referenduma je 25. septembra 2016. godine provela referendum o 9. januaru, iako je Ustavni sud BiH zabranio njegovo održavanje i zatim poništio rezultate izjašnjavanja građana.

Inat proslava dodatno podvučena ridikulskom paradom u kojoj je učestvovalo 2.800 Srba. Među kojima su dominantni bili pripadnici policije RS-a. Koji su za tu priliku na ulice Banjaluke izašli s dugim cijevima i policijskim borbeno-oklopnim vozilima. Valjda da demonstriraju svoju moć. Samo je pitanje kome je ta poruka upučena? Nesrpskim građanima koji žive u ovom entitetu? Ili Srbima, neistomišljenicima koji režim kritikuju i koji, umjesto da slušaju otužne nacionalističke poruke, žele da normalno žive?

I nismo slučajno sve nazvali ridikuskom paradom i demonstracijom moći. Jer ako je ta demonstracija moći istovremeno upućena i javnosti, kako onoj BiH tako i međunarodnoj, onda to jeste ridikulska predstava. Zbog činjenice da je, slučajno ili ne, tek uoči Dana RS u Jadran uplovila udarna grupa američkog nosača aviona USS Harry S. Truman.

No za sve normalne ljude, pogotovo za nesrbe, ostala je i jeza u kostima i mučnina u ustima nakon što su Banjalukom prodefilovali pripadnici policije u maskirnim unformama i crvenim beretkama, koje li gorke ironije i sramne poruke, pjevajući za krst Nemanjića i slavu Obiliaća, za krst, za krst.

A kad smo već kod demonstracije policijske moći, bilo bi zanimljivo čuti šta o tome misli patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porifirije? Kako se u njegovo obraćanje učesnicima svečane akademije u kojem je pozivao na dijalog, uzdržavanje od teških riječi, suživot, uklapaju plakati pravoslavnih svetaca nalijepljenih na policijska oklopna vozila?

Od priprema za slavlje Milorad Dodik, Željka Cvijanović, Radovan Višković i njima odani čavići, đokići, stevandići, čubrilovići… nisu našli za shodno da 9. januara, kao ni koji dan ranije prošetaju Banjalukom dalje od najužeg centra. Da jesu, jednako kao i lideri opozicije, vidjeli bi ono što jeste realnost entiteta u koji se kunu i naroda, čije, kako se na sav glas ponavljaju, interese štite.

A to su redovi pred javnom kuhinjom Mozaika prijateljstva. I isti takav pred Crvenim krstom. U kojem ljudi svakodnevno čekaju na jedini obrok koji će pojesti tog dana. Ljudi koji zahvalno primaju pakte humanitarne pomoći.

Kao da smo u ratu, a ne gazimo poratnu 27 godinu. U tim redovima nisu beskućnici. Nego penzioneri i sve više mlađih ljudi. Koji su tokom pandemije ostali bez posla, pa su im onda zbog kredita koje ne mogu vraćati banke „sjele za vrat“.

I nije samo tako u Banjaluci. Tako je uzduž i poprijeko Republike Srpske. U, kako se na sva usta hvale entitetske vođe, „boljem, ekonomsko jačem, stabilnijem, prosperitetnijem dijelu BiH“. E, u tom entitetu otvorena je i prva javna kuhinja za bebe u kojoj porodice iz više opština istočnog dijela RS dolaze po hranu za dojenčad ili polovnu odjeću, pelene. Sve to dok je u upravi fondacije Djeca nam se rađala kćerka Milorada Dodika. Može se njoj apelovati na Srpkinje da rađaju, može joj se, uz već rođenu djecu, rađati do mile volje. Može joj se, jer ih ima čime hraniti i oblačiti. Otac joj se zato, preko leđa „svog naroda“ u koji se kune, dobrano pobrinuo.

Oni drugi, čiji očevi nisu bili dovoljno „snalažljivi“, poput Sanje s početka ovog teksta, svoje živote i budućnost svoje djece grade daleko odavde. Gdje se osjećaju kao ljudi, gdje se cijeni i plaća rad a do posla dolazi znanjem a ne partijskim knjižicama, političkim vezama, nepotizmom.

Ali RS je slavila i proslavila. Svjesno okrećući glavu od razloga zašto je s moralne strane, ako ništa drugo, neprihvatljivo slaviti 9. januar. Jer ovaj entitet je utemeljen na stotinama hiljada prognanih građana nesrpske nacionalnosti, na svjesnom nastojanju zatiranja bilo kakvih tragova stoljetnog postojanja drugih naroda, na masovnim grobnicama i, u konačnici, na genocidu počinjenom u Srebrenici. Pa RS slavi dok svjesno relativizira da je cjelokupan politički i vojni vrh bosanskih Srba osuđen za najteže ratne zločine, kako pred Haškim tribunalom, tako i Sudom BiH.

I stoga, izmjene Krvičnog zakonika RS, kojima se prijeti zatvorskim kaznama onima koji ovaj entitet nazivaju genocidnim, istinu o počinjenim zločinima, o srebreničkom genocidu neće promijeniti. Ma koliko se ine navodne „ekspertske komisije“ upirale da dokažu suprotno.

Dan RS i slavlje tako budu i prođu. One zastave „što se ponosno i dostojanstveno viju“ ofucaju se od kiše i vjetra, a bremenita svakodnevnica ostaje na istom mjestu kao kamen. I tako se zagazi u još jednu izbornu godinu. U kojoj se kao alternativa građanima umjesto nacionalističkih kandidata nude poštovaoci i baštinici lika i djela vođe Ravnogorskog pokreta Draže Mihailovića.

No, to važi za one koji još uvijek ne odlaze iz ovog entiteta.Ili bi išli, ali su prestari za nove početke ili tvrdoglavo vjeruju da će svojim ostankom stvari mijenjati nabolje. Pragmatičari, pak, polako pakuju kofere, popunjavaju aplikacije za radna mjesta negdje u Evropskoj uniji i odlaze ne osvrćući se. Dok RS slavi.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime