Olimpijski centar Jahorina damama za 8. mart „poklanja Gibbonijev koncert“. Damama u čast bit će održan i šahovski turnir. Onim nešto manjim „damama „trgovine su pripremile pozamašan asortiman emajliranih šerpi, džezvi, tava… upakovanih u celofan i urešenih dodatno grozomornim plastičnim cvjetovima.
One koje za sebe tvrde da su rodno i ravnopravno osviještene žene u povodu Međunarodnog dana žena organiziraju konferenciju o položaju radnica u RS-u. I bilo bi to za pohvaliti samo kada bi o svom položaju radnice govorile.
Kažem radnice. One koje za minimalac grbače u tvornicama obuće, tekstila, one koje rade u tržnim centrima posao za troje radnika, one koje sjede u kioscima osam sati bez toaleta, rješenog grijanja, o klima uređajima tokom ljetnih žega da i ne govorim. Ali na konferenciji tih radnica neće biti. Jer, pojašnjava mi organizatorica, ne smiju one doći. Pa dodaje: „Zamisli da Marinko Umićević čuje da je neka njegova radnica došla“.
Izgovoreno je to hladno, podrazumijevajuće. Pa ako već neko prigodno, svećarski, organizira konferenciju bez radnica o radnicama, zar onda ključno pitanje nije kako to da okrećemo glavu od činjenice da jedna mizogena osoba, koja bi da može radnicama zabranio da rađaju, poput direktora banjalučke tvornice obuće Bema, a riječ je o spomenutom Umićeviću, može radnicama zabraniti da javno govore o svom položaju?
Zar nije ključno pitanje kako ini umićevići u privatnom sektoru, gdje glavninu radne snage čine žene, mogu zabraniti sindikalno organiziranje? A mogu i čine to godinama. I činit će sve dok takozvane sindikalne liderke i lideri poput Ranke Mišić ili Bože Marića budu od toga svjesno okretali glavu i brigu brinuli za budžetske korisnike/ce kojima je, u odnosu na ostalu radnu snagu, slobodno možemo reći, sve potaman.
Rodna ravnopravnost u BiH, proklamovana ustavom i zakonima, od početka devedesetih godina postaje mrtvo slovo na papiru. Društvo koje je preko noći, nakon kvazidemokratskih promjena, počelo patrijarhat na velika vrata vraćati u sve pore života, u praksi svakodnevno nastoji prava žena ograničiti, ili svesti na formu bez sadržine. Uzalud je govoriti o jednakosti ako su žene za isti posao sve češće manje plaćene od muškaraca.
O kakvoj ravnopravnosti možemo govoriti ako se žene koje misle svojom glavom, umjesto da poslušno slijede i prakticiraju narative politike vjerskih zajednica.. javno stigmatiziraju? O kakvoj ravnopravnosti možemo govoriti, kada se na karnevalu spaljuje lutka Martine Mlinarević jer njeno javno djelovanje nije po ukusu uskogrudog, seksističkog, primitivnog hercegovačkog javnog mijenja?
I sve to prođe samo kroz osudu dijela ženskih udruga, nešto malo medija i javnih radnika.
Svaka žena mora imati pravo izbora. Biti majka i lezbijka. Biti samohrana majka. Nebiti majka. I niko, ama baš niko nema pravo miješati se u njene izbore. Kažem, svaka žena ima pravo. No, vlast, kakva je ova u bh. entitetu RS, to tako ne smatra. Otuda u akciji demografske obnove odgovornost prebacuje na žene. S porukom „žena si samo ako si majka“. Ali ne jednog djeteta. Troje je potrebno da Srbi ne bi išćezli kao narod s ovih prostora.
Rađaj, rađaj, rađaj. Pa djecu hrani mizernim platama koje zarađuješ, ti i muž. Plaćaj od toga jaslice i vrtić, ako budeš imala sreće da djecu u njih smjestiš. Ili, u konačnici, sjedi u kući i odgajaj djecu. I nemoj ići na pobačaj. A ako se ipak tako bogohulno ponašaš, onda ćeš prije konačne odluke morati izaći pred komisiju u kojoj će te dočekati i sveštenik. Da prodiskutuje moralnost tvoje odluke. Ili da baci anatemu.
No šalu na stranu, linija između te takozvane etičke komisije za pobačaj, koja istina jeste samo formalnost, i priziva savjesti ljekara i medicinski sestara vrlo je tanka. I otvara pitanje šta je slijedeće?
Žene su, zvanična je to statistika Ombudsmena za ljudska prava BiH, daleko češće od muškaraca žrtve institucionalnog nasilja. I mobinga i seksualnog uznemiravanja u radnoj sredini. Od koje institucije, poput Gender centra Vlade RS, okreću glavu.
Žene su i dalje u velikom broju žrtve obiteljskog nasilja i u prošloj godini njih 12 ubili su sadašnji ili bivši partneri. I muževi, očevi, braća ne libe se udariti šamar, pretući, zlostavljati na ine načine svoje partnerice, kćeri, sestre. Koje godinama nasilje trpe, jer ih se uvjerava da sramota o njemu javno govoriti. Jer su ekonomski zavisne od nasilnika. Broj sigurnih kuća u BiH manji je nego je to potrebno. No, daleko veći je problem kako, osim privremenog utočišta, ženama pomoći da se ekonomski osamostale od nasilnika i krenu dalje.
Najavljene izmjene Krivičnog zakona RS kojima će se svako nasilje nad ženama tretirati kao krivično djelo jeste dobar početak u prevenciji nasilja. Ali nedovoljan ako nakon njega ne bude stajala sveobuhvatna institucionalna pomoć žrtvama. O kojoj se za sada ne razmišlja. I tako se u pravilu sve svodi na polovična rješenja.
Žene mogu sve i imaju pravo na sve. Za to su se u ime nas, svih generacija, izborile tokom antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu žene borkinje, AFŽ-ovke. Istina je da su se i u bivšoj nam domovini Jugoslaviji emancipatorske politike teško provodile u djelo. Da je i tada, unatoč zagarantiranoj i proklamiranoj ravnopravnosti, bilo mnogo otpora da se iste pretvore u praksu.
Ovih dana iz štampe je izašlo dopunjeno izdanje zbirke kolumni Slavenke Drakulić Smrtni grijesi feminizma – ogled o mudologiji. Slavenka je svoje kolumne pisala tokom osamdesetih godina prošlog stoljeća, ini muškarci vikali su tada iz sve glasa „šta hoće te žene“. Četiri decenije kasnije, Smrtni grijesi feminizma čitaju se, nažalost, kao da su upravo sada pisani. I kako stvari stoje, ne osvijeste li se žene same, mogla bi ih istovjetno čitati još mnogo generacija.
Drage moje, bilo bi red da vam čestitam 8. mart. Ali ne mogu, jer razloga za slavlje nema. Pa jedino što mogu poželjeti je da se ohrabrite i glasno i javno povedete borbe za sebe. Jer šutnja i nedjelovanje nas ne štiti.
