BANJALUKA – Firma „Autoprevoz“ više od petnaest godina vodi spor sa Gradskom upravom Banja Luka o pravu vlasništva nad atraktivnim zemljištem nekadašnje Stare autobuske stanice u Banjoj Luci u najužem centru grada na Vrbasu.
Poslije niza presuda Osnovnog i Okružnog suda u Banjoj Luci, potom Višeg privrednog suda Banja Luka i Vrhovnog suda RS i na kraju presuda Ustavnog suda BiH, na kraju je poseban pečat dala Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove koja je izvršila nezakonit upis dijela spornog zemljišta na Grad Banju Luku.
Pri tome je postalo kristalno jasno da politika ima posljednju riječ kada se radi o pravosudnim organima, a posebno o radu RUGIPP-a, kao i da u gradskoj upravi Banja Luka imaju dvostruke aršine kada je u pitanju zaštita imovine koja pripada gradu.
Geneza neriješenih imovinsko-pravnih odnosa u ovom slučaju stara je pune četiri decenije, a pravosudni spor između Grada i „Autoprevoza“ traje od 2004. godine. Tada je Grad podnio tužbu tražeći da se utvrdi pravna valjanost „Ugovora o regulisanju međusobnih odnosa u vezi sa dislokacijom Stare autobuske stanice u Banjoj Luci koji su njihovi pravni prethodnici zaključili još 16. oktobra 1979. godine“.
Grad je u tužbi tražio da se shodno tom ugovoru ta imovina upiše kao vlasništvo Grada. Pomenutim ugovorom iz 1979. godine dogovorena je razmjena zemljišta: nekadašnja Samoupravna interesna zajednica – SIZ (njihov pravni nasljednik je Zavod za izgradnju Banja Luka – ZIBL) dala je „Autoprevozu“ plac gdje se sada nalazi nova autobuska stanica, a zauzvrat se „Autoprevoz“ uz dodatnu novčanu naknadu odrekao predmetne parcele u centru, odnosno zemljišta poznatog kao Stara autobuska stanica.
Međutim, cijeli spor je postao interesantan kada se ispostavilo da ZIBL ne posjeduje originalan primjer ugovora iz 1979. godine, kao i da ugovora nema ni u RUGIPP-u, što je pred sudovima dalo sasvim drugu dimenziju cijelom slučaju. To je pravnim zastupnicima „Autoprevoza“ poslužilo kao osnov za tvrdnju da taj dokument zapravo nikada nije ni postojao i da je sporna zemlja, pa čak i zgrada Muzeja savremene umjetnosti RS, zapravo njihova.
Osnovni i Okružni sud u Banjoj Luci je uvažavao argumente “Autoprevoza”, Viši privredni sud kasnije je presuđivao u korist Grada, potom je Vrhovni sud RS donosio presude u korist i jedne i druge strane, da bi na kraju Ustavni sud BiH uvažio apelaciju „Autoprevoza“, nakon čega je cijeli postupak vraćen na početak.
Argumenti u korist Živka Babića, Sladomira Đurića i Vida Dubočanina koji su 2002. godine u postupku privatizacije postali većinski vlasnici „Autoprevoza“ jeste činjenica da je u privatizacionoj masi ovog preduzeća kao njegovo vlasništvo navedeno i zemljište oko koga se već deceniju i po vode sudski sporovi.
Njihovi pravni zastupnici tvrde da su Babić, Đurić i Dubočanin ušli u proces privatizacije „Autoprevoza“, između ostalog, i zbog atraktivnog zemljišta u centru grada, dodajući da je potpuno neprirodno da država nešto prodaje, a kasnije kupcima osporava pravo vlasništva nad onim što im je prodala, kao u slučaju „Autoprevoza“ i zemljišta Stare autobuske stanice.
Međutim, pravnici koji su uključeni u ovaj slučaj navode drugi problem u cijeloj stvari za koji javnost do sada nije znala, a koji, kako oni tvrde, pokazuje dvostruke aršine gradske uprave.
„Autoprevoz“ je dio spornog zemljišta, preciznije katastarske čestice 2424/14 i 2424/14, 2424/16, 2424/17 i još dvije čestice, a sve su iz istog zemljišno knjižnog izvadka, tj. ZК 7453, u julu 2012. godine prodala austrijskoj firmi „Bewo Real Estate“. Кupoprodajni ugovor pod brojem OPU-11384/2012 ovjeren je kod notara Gorana Golića, a Grad Banja Luka od tada osporava pravo vlasništva austrijskoj firmi nad kupljenim parcelama i do dan danas se vodi spor.
Uprkos tome što sudski spor nije okončan, RUGIPP je nedavno kompletno sporno zemljište, računajući i navedene parcele koje je „Autoprevoz“ prodao firmi „Bewo Real Estate“ uknjižio na Grad Banju Luka. Pritom postoji presuda Vrhovnog suda RS broj 11 0 U 014988 16 Uvp od 11. januara prošle godine koja je u posjedu portala IZVOR koja onemogućava i precizno kaže da „pravni subjekt ’Bewo Real Estate’ ne može da trpi pravne posljedice po osnovu presude Višeg privrednog suda Banja Luka u sporu između ’Autoprevoza’ i grada Banja Luka“.
„U toj presudi Vrhovnog suda RS navodi se i da je Ustavni sud BiH postupajući po apelaciji „Autoprevoza“ odlukom broj AP-2560/14 od 1. decembra 2016. godine ukinuo presudu Višeg privrednog suda koja je poslužila kao izvršna isprava za uknjižbu predmetnog zemljišta na Grad Banja Luka“, objašnjava pravnik odlično upućen u cijeli slučaj koji je insistirao na anonimnosti.
Međutim, on objašnjava da je Grad na ovom slučaju pokazao duple aršine koji zavise od toga s kim se vodi spor oko zemljišta i u cijelu priču uvodi firmu „Grand trejd“ čiji je vlasnik Mile Radišić bio u zatvoru zbog malverzacija akcijama „Medicinske elektronike“.
„’Autoprevoz’ je dio spornog zemljišta, preciznije katastarske čestice 2424 i 2424/13 prodao u junu i septembru 2009. godine firmi „Grand trejd“. Ugovori pod brojem OPU 771/09 i OPU 769/09 ovjereni su kod notara Marinka Plavšića. Dakle, riječ je o katastarskim česticama iz istog ZК kao i onima koje su kasnije prodate „Bewo Real Estate“ i zbog kojih je Grad Banja Luka pokrenuo spor protiv „Autorpevoza“. Međutim, Grad je imao potpuno suprotan pristup kada je u pitanju zemljište, odnosno katastarske čestice koje su prodate „Grand trejdu“, jer ne samo da nije pokrenuo spor zbog prodaje tog zemljišta firmi Mile Radišića, već je „Grand trejdu“ izdao građevinsku dozvolu za izgradnju poslovnog kompleksa“, objašnjava naš sagovornik.
On dodaje da će to sigurno uzeti u obzir Ustavni sud BiH pred kojim je još jedna apelacija „Autoprevoza“ i čiju cijenu bi, ukoliko bude u korist tog preduzeća, mogli da plate građani Banje Luke i Republike Srpske zbog dvostrukih aršina bivšeg gradonačelnika Banje Luke Dragoljuba Davidovića i njegovih saradnika.
Uprkos tome, naš sagorovnik kaže da su Austrijanci Reinhard Herzog i Bernhard Кaufman koji su vlasnici „Bewo Real Estate“, zbog maratonskog sudskog spora i mrcvarenja od strane pravosuđa na korak od odluke da se povuku iz cijele priče, jer ne žele više da plaćaju advokate zato što se plaše političkog uticaja na pravosudne organe.
Naš sagovornik podsjeća i da je Ustavni sud BiH postupajući po ranijoj apelaciji „Autoprevoza“ naveo da je Viši privredni sud koji je presuđivao u korist Grada Banja Luka presudu donio primjenom Zakona o stvarnim pravima, iako je u ovom slučaju trebao da postupa po Zakonu o svojinsko-pravnim odnosima.
„Postupak je pokrenut 2004. godine, dakle prije nego što je Zakon o stvarnim pravima uopšte stupio na pravnu snagu, koji se primjenjuje tek od 1. januara 2010. godine. Očigledno je da je Viši privredni sud u tom dijelu proizvoljno primijenio materijalni propis“, objašnjava naš sagovornik, dodajući da je to navedeno i u presudi Ustavnog suda BiH.
Iz RUGIPP-a ni poslije isteka roka od 15 dana propisanog Zakonom o slobodi pristupa informacijama nismo dobili odgovore na pitanja u vezi sa ovim slučajem.
Poseban kuriozitet u cijeloj priči je to što cijeli posao knjiženja zemljišta Stare autobuske stanice na Grad Banja Luka odrađuje bivši zamjenik Pravobranioca RS Mirko Stojčinović koji radi u RUGIPP-u, a koji je prvostepenom presduom osuđen na četiri i po godine zatvora zbog malverzacija sa nekretninama u predmetima „Naš dom“, „Građa“ i „Poljoprivredna škola“ u kojima je oštećena strana Grada Banja Luka.
Postoje ozbiljne indicije da Stojčinović sve sadašnje nezakonitosti protiv „Autoprevoza“, a u korist Grada Banja Luka čini kako bi se dodvorio gradskim vlastima i pridobio njihovu političku podršku prije izricanja pravosnažne presude u postupku protiv njega pred Vrhovnim sudom RS.
Izvor.ba
Tekst je proizveden u okviru medijskog poola Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)
