Pravomoćna presuda alfi i omegi NK Dinamo, braći Zdravku i Zoranu Mamiću za utaju poreza, davanje i primanje mita, nije u Hrvatskoj izazvala „samo“ pravi pravosudno-politički potres, kojem se ne nazire kraj, nego je ponovno otvorila i pitanje dokad će BiH biti rezervna domovina bjeguncima od slabašne ruke pravde u RH.
Pokrenula je, nažalost, i lavinu govora mržnje na društvenim mrežama i u komentarima čitatelja informativnih portala, usmjerenu protiv Hercegovaca, ali i Bosanaca.
HERCEGOVCI (NI)SU KRIVI ZA SVE
I dok je dio građana Hrvatske cijela situacija inspirirala za osmišljavanje duhovitih mimova, poput onog u kojem je BiH preimenovana u državu zvanu Bjegunci iz Hrvatske, nacionalistima i šovinistima poslužila je za još jednu rundu širenja najgorih uvreda i stereotipa o građanima susjedne države.
Tako smo okrenuli još jedan krug na ringišpilu mržnje i predrasuda spram Hercegovaca i Bosanaca, na kojem se malograđanska Hrvatska vrti još od prvih dana osamostaljenja države.
Hercegovci i bosanski Posavci već se tridesetak godina smatraju najvećim krivcima za legalnu pljačku nacionalnih dobara provedenu tijekom pretvorbe i privatizacije, premda nikad zasigurno nisu činili većinu onih koji su se okoristili tim procesima. Uostalom, nitko nikad nije napravio analizu obiteljskog porijekla sudionika pretvorbe i privatizacije, niti su pretvorba i privatizacija same po sebi proglašene protuzakonitim djelatnostima.
Nemoć da se mijenja loša situacija u vlastitoj kući tako se još jednom masovno izražava prezirom prema susjedima.
Foto: Miroslav Kutle
„Najzaslužniji“ za takvu percepciju je nekad najmoćniji hrvatski tajkun Miroslav Kutle, koji se već duže od 10 godina skriva u BiH. Kutle je u jednom trenutku posjedovao čak 176 tvrtki, a u BiH se sklonio 2010. godine, kad je u Hrvatskoj pravomoćno osuđen na dvije godine i osam mjeseci zatvora zbog malverzacija u pretvorbi Gradskog podruma.
Kutle je tada iskoristio dvojno državljanstvo, BiH ga je 10 godina odbijala izručiti pod obrazloženjem da kaznena djela koja mu se stavljaju na teret nemaju ekvivalent u zakonu koji je u vrijeme njihova izvršenja bio na snazi u BiH.
Kutlina pravomoćna presuda prošle je godine otišla u zastaru, baš kao i presuda iz 2004. kad je bio nepravomoćno osuđen na 6,5 godina zatvora i završio u Remetincu, ali je presuda poslije ukinuta. Optužnica je mijenjana pet puta, a šteta s prvotnih 47 milijuna kuna na koncu spala na nekih 30 milijuna. Sudu je na koncu ostalo konstatirati kako je nastupila zastara za djela za koja su se Kutle i ekipa teretili.
No, iako mu veliki sudski procesi jedna za drugim odlaze u zastaru, Kutle se još uvijek ne može vratiti u Zagreb jer je 2013. pravomoćno osuđen na trogodišnju zatvorsku kaznu. Zastara po toj presudi nastupa 2026. godine. Pred hrvatskim sudovima protiv njega se vodi još nekoliko postupaka, ali malo je vjerojatno da će zbog ijednog od njih Kutle provesti dan života iza rešetaka.
Miroslav Kutle danas živi na relaciji Mostar-Sarajevo-Banja Luka, a u BiH pokrenuo biznis s farmom goveda i proizvodnjom ekološke hrane i ljekovitog bilja.
„REFORMATOR PRAVOSUĐA“ ZDRAVKO MAMIĆ
Zdravko Mamić, inače rođen u Bjelovaru, zahvaljujući dvojnom državljanstvu pobjegao je u Međugorje u lipnju 2018. kad je na Županijskom sudu u Osijeku nepravomoćno kažnjen sa šest i pol godina zatvora. BiH ga odbija izručiti jer kazneno djelo za koje je osuđen u Hrvatskoj nije određeno kao kazneno djelo u BiH.
Zdravko Mamić iz Međugorja danima bombardira javnost tvrdnjama o davanju mita predsjedniku Vrhovnog suda na odlasku Đuri Sessi te cijelom nizu sudaca osječkog Županijskog suda.
Foto: Zdravko Mamić
Povezanost s Mamićem Sessu je koštala još jednog mandata na čelu najvažnijeg suda u RH i već danima premijer Andrej Plenković i predsjednik Zoran Milanović ratuju oko imenovanja Sessine nasljednice, odnosno nasljednika jer Plenković uporno pokušava zadržati pravosuđe u uzdama HDZ-a i negira Milanovićevo ustavno pravo da samostalno imenuje šefa Vrhovnog suda.
Prijateljstvo s Mamićem karijerom je upravo platio i donedavno nedodirljivi šef Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić, koji nije uspio postati i predsjednik novoosnovanog Visokog kaznenog suda, čije je osnivanje i osmislio. Zbog posljedica koje su njegove izjave izazvale na pravosudno-političkoj sceni, dio javnosti Mamića trenutačno vidi i kao glavnog reformatora hrvatskog pravosuđa.
Dok se čekaju nove bombastične objave Zdravka Mamića na društvenim mrežama, brat Zoran ismijava hrvatske zakone koji mu omogućavaju da slobodno putuje svijetom, premda je nekidan pravomoćno osuđen na 4,8 godina zatvora.
Prvo je po izricanju presude otputovao bratu Zdravku u BiH, pa su mnogi mislili kako će dolje s dvojnim državljanstvom i ostati, da bi se vratio u Zagreb pa nakon nekoliko dana slobodno otputovao u Dubai.
Mamić može slobodno putovati svijetom sve dok ga sudac ne pozove na izvršenje kazne. Ako poput starijeg brata odluči izbjeći izdržavanje kazne i nastani se u BiH – na njega će se primijeniti isti propisi koji važe i za sve druge bjegunce.
Foto: Zoran Mamić
Hrvatska s drugim državama, poput Srbije i BiH, ima ugovore o izručenju vlastitih državljana zbog teških kaznenih djela korupcije i organiziranog kriminala. Ugovor o izručenju s BiH potpisan je 2012. godine, a na snazi je od ratifikacije 2015. i njime je predviđeno da se vlastiti državljani izručuju samo zbog kaznenih djela korupcije i organiziranog kriminala i drugih teških kaznenih djela, pri čemu se kao kriterij izručenja uzima visina zapriječene kazne. Ratni zločini isključeni su iz tog sporazuma.
NIJE BIH KRIVA ŠTO HRVATSKA IMA LOŠE ZAKONE
U razgovoru za Večernji list, odvjetnik Anto Nobilo predložio je da se optuženima za teška kaznena djela korupcije i organiziranog kriminala oduzmu osobni dokumenti dok traje sudski postupak. No, u Hrvatskoj takvi sudski postupci traju 10 i više godina pa bi oduzimanje dokumenata poput osobne iskaznice predstavljalo teško kršenje osnovnih ljudskih prava, ali Nobilo i za to ima rješenje:
„Mogla bi se napraviti privremena osobna iskaznica koja bi se koristila za sve osim prelaska granice. To bi Hrvatska trebala zakonski urediti, kao što bi zakonski trebalo urediti i izručenja optuženika i osuđenika za ozbiljna kaznena djela. Ne vidim razloga zašto se s BiH to ne bi moglo napraviti po principu koji funkcionira i u EU, gdje je to pokriveno europskim uhidbenim nalogom. Jer ne bježe samo naši u BiH, ima i obrnutih primjera.“
Foto: Anto Nobilo
Do danas je, prema ugovoru o izručenju, BiH Hrvatskoj izručila jednog, a Hrvatska BiH dva svoja državljanina. Mamića i Kutlu BiH ne želi izručiti jer tvrdi da djela za koja su oni optuženi i osuđeni u Hrvatskoj u BiH nisu kaznena djela. Osim toga, kako godinama upozorava odvjetnik, BiH ne preuzima hrvatske presude, nego provodi vlastite postupke, pa BiH sudovi kazne izrečene na hrvatskim sudovima ublaže ili čak ukinu.
Ugovor o izručenju omogućio je BiH preispitivanje kazni određenih prema hrvatskim zakonima, umjesto da se kazne naprosto izvrše, a u BiH postoji i pravilo da se neke manje kazne mogu otkupiti, što je i učinio bjegunac Drago Tadić. Procjene o broju bjegunaca od hrvatskog pravosuđa koji su našli utočište u BiH kreću se od 50 do 200 osoba, a konkretni podaci nisu dostupni javnosti.
Mnogi u Hrvatskoj, a zbog kapitalnih slučajeva Kutle i Mamić, skloni su svu krivnju prebaciti na Bosnu i Hercegovinu, odnosno na njihovo bosansko-hercegovačko porijeklo, ali činjenica je da nitko izvana rvatsku nitko ne sprečava da donosi bolje bolje ne ne ne sprečava Hrvatsku da donosi zakone koji bi onemogućili zloupotrebu statusa dvojnog državljanstva. Nisu građani BiH Hrvatskoj krivi što optuženik ne mora prisustvovati ni ročištima ni izricanju presude pa mu to osigurava dovoljno vremena za bijeg, niti je BiH kriva što optuženi za teška kaznena djela mogu slobodno napuštati zemlju kad im se prohtije.
