Malo u šta vjeruje bosanski čovjek kao u vlastitu dobrotu. Zbog ubjeđenja da to ničim nije zaslužio, dublje ga lomi svako životno zlo – i u tome postoji konsenzus između konstitutivnih i ostalih.

O našem ubjeđenju da smo topliji, saosjećajniji, bolji i karakterniji ljudi na svijetu, svjedoče i brojne doskočice: „ ni mrava zgazili, gaće bi s’ g..ce dali, meka (kao) duša…I uspjeli bismo uvjeriti svakog stranca koji bi dovoljno slušao o našem sevdahu, istorijskim nepravdama nad kojima se uzdižemo, kako u nama ima neke božanske plemenitosti.

Ali samo ako usput ne vidi naš odnos prema životinjama i desetinama ovdašnjih „skloništa“ za pse.

Naprimjer, onom u Sanskom Mostu, koje je projektirao bivši općinski načelnik SDA Sanjin Halimović 2010. na deponiji smeća. U tom životinjskom konc-logoru veličine 180 kvadratnih metara – bez struje i vode, ikoga da se brine, i bilo kakve hrane, nakon izvjesnog vremena zatvoreni psi u žici počinju jesti jedni druge! One koji prežive dokrajče ptice, ili bageri koji povremeno „preoravaju“ deponiju.

Teško je i zamisliti te scene.

Foto: „Projektno“ ostvarenje bivšeg načelnika Sanjina Halimović iz 2010. Po principu 2u1. Gradska deponija i „azil za kerove“. Na tom mjestu su psi na kraju jeli jedni druge a lokalna uprava je to nazivala „prirodnom selekcijom“

Sanjani sa zagrebačkom adresom, Mr. sci. dr Dževad Karabeg i prof. soc. Eni Kurtović, ljudi koji iznad svega vole i poštuju životinje, to nisu mogli da gledaju i 2015. osnivaju Udruženje Srce za šapu, započinjući brigu o tamošnjim psima lutalicama, najprije kroz finansiranje općinskog skloništa.

KAKO SU KRŠENI ZAKONI

Trogodišnja kafkijanska borba sa općinskim vlastima za epilog je imala više od 18 dunuma zemljišta kojeg je udruženje kupilo vlastitim sredstvima i, usprkos birokratskim opstrukcijama, tamo počelo da gradi sklonište Zemlja sretnih pasa.

„Tokom jedne naše posjete Sani čuli smo za deponiju, odnijeli psima hranu i prepoznali problem. Otišli smo do tadašnjeg načelnika, sazvali javni sastanak i predložili da plaćamo zaposlenu osobu“, govori Kurtović za Inforadar.

Prema njenim riječima u prvoj godini postojanja Udruženja, općina je donekle pomagala, dovođenjem vode do skloništa i minimalnim materijalnim sredstvima, ali svjesnost o problemu najbolje ilustruje izjava tadašnjeg načelnika Mustafe Avdagića koji je odvoženje pasa na deponiju tumačio „prirodnom selekcijom“.

Kako deponija nije bila rješenje za napuštene pse, udruženje Srce za šapu je poslalo 16 dopisa lokalnoj upravi sa prijedlozima za suradnju i partnerstvo za izgradnju humanog skloništa za pse. Svi su odbijeni.

„Općina, dakle, nije obezbjedila zemljište na kojem bi udruženje izgradilo sklonište koje ispunjava sve zakonske norme, a kada smo vlastitim sredstvima kupili zemljište veličine 18.500m2, iz nama neshvatljivih razloga propustila je priliku da, čak i bez bilo kakvih ulaganja, bude naš partner i suosnivač skloništa“ govori Kurtović.

Foto: Eni Kurtović i Dževad Karabeg su s početka finansirali „općinsko rješenje“ prihvatilišta na način da su plaćali osobu koja bi se brinula o psima

Kasnije u procesu izdavanja potrebnih dozvola za izgradnju skloništa lokalna uprava je kršila zakon, što je potvrdilo je Rješenje kantonalnog Ministarstva građenja koje je ukazalo na niz povreda pravila upravnog postupka od strane lokalne administracije u procesu izdavanja dozvole za građenje skloništa za pse.

Sadašnji načelnik općine Sanski Most Faris Hasanbegović na upit Inforadara da prokomentira ove navode odgovara da „problem sa psima ne prave psi, već da ga prave ljudi“.

„Neodgovorni smo, rješavamo se pasa i oni završavaju na ulicama, a ni inspekcijske službe u ovom trenutku nemaju pravnu regulativu po kojoj mogu da rade i da, eventualno, kažnjavaju neodgovorne vlasnike“, rekao je Hasanbegović.

Međutim, to nije istina. Postoji Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja koji je na snazi a njegov član 41. upravo uređuje kažnjavanje neodgovornih vlasnika. Preduvjet je da su psi čipirani, i da se može naći vlasnik.

Hasanbegović navodi kako „nije da njima to nije prioritet“, ali da, „izgleda, niko nije dovoljno svjestan koliki je to problem“.

Foto: Sanjin Halimović i Faris Hasanbegović: Bivši i aktuelni općinski načelnik iz SDA

I dok su sanski općinski načelnici birali koje zakone treba poštovati, nesretni psi sa deponije su sa Eni, Dževadom i drugim volonterima dobijali imena i neke sretne priče. Mila je otišla u Sloveniju i zaljubila sve u sebe, Joy uživa u Sarajevu sa svojom novom porodicom, donacijama su se radile opracije, liječili psi… Slike „neplemenitih“ i zahvalnih psećih njuški nisu bile dovoljne da otople srca bosanskog čovjeka.

GDJE JE NASTALO 40.000 KM UNDP-a

U dopisu koje je ovo Udruženje poslalo na adrese Šefa Delegacije EU u BiH i specijalnog predstavnika EU u BiH, Predsjednice Ustavnog suda BiH, predsjedavajuću Parlamenta Federacije BiH, resorna kantonalna ministarstva i lokalnu upravu, navodi se kako su u jeku predizborne kampanje načelniku Hasanbegoviću od provođenja zakona i interesa građana bili daleko važniji glasači – tačnije, „politički lideri“ sela Vrše, tri kilometra udaljenog od budućeg skloništa koje se gradi.

„Tako nas je Hasanbegović kao medijator u pregovorima u septembru pozvao na ‘sastanak’ na kojem su nam mještani Vrša ponudili ‘demokratski  kompromis’ – 2.500 eura da odemo sa vlastitog imanja i napustimo gradilište u koje smo do sada uložili preko 60.000 eura i za koje postoji punopravna urbanistička i građevinska dozvola izdana od lokalne uprave – i koje, dodatno, rješava problem za koji su općinske vlasti odgovorne i nadležne! U suprotnom, rečeno nam je da nikada nećemo izgraditi sklonište za pse“, navodi se u ovom dopisu.

Treba li dodati i da se 2016. na području općine Sanski Most provodio UNDP-ov projekat, vrijedan 40.000 dolara, po kojem je trebalo besplatno sterilizirati 1.400 pasa i čipirati vlasničke pse. Kurtović tvrdi da masovne sterilizacije nikad i nije bilo, a da se donatori nisu pobrinuli da se ciljevi projekta ispune.

Ipak,Eni i Dževadaništa nije pokolebalo. Srce za šapu nastavlja svoju misiju.

Foto: Iako „Zemlja sretnih pasa“ polako poprima konačni izgled, Dževadu i Eni je neophodno još sredstava za obave svoju misiju. Maya je upravo kujica iz “Zemlje sretnih pasa”, udomljena u porodici u kojoj je našla potrebnu ljubav.

„Činit ćemo sve na mijenjanju svijesti i ponašanja građana, a posebno vlasti u Sanskom Mostu, a naročito kada je u pitanju registracija, mikro-čipiranje vlasničkih pasa, sterilizacije vlasničkih i napuštenih pasa, i kažnjavanje neodgovornih vlasnika. BiH se u pristupnim pregovorima za ulazak u EU obavezala na sporovođenje zakona, uključujući i Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja. Istrajavat ćemo na tome da se taj zakon i sporovodi“, poručuje Kurtović.

Malo u šta vjeruje bosanski čovjek kao u vlastitu dobrotu. Neće ga u tome pokolebati prizori usmrćivanja pasa kuglom u sarajevskom skloništu Prača, ili to što su očajnici jeli jedni druge u Sani.

Njegova dobrota ima razloge, koji nerijetko bolno podsjećaju na trgovinu. Sevapsku. Kako bi je hajvan prepoznao i čime bi je vratio? Stoga ga uznemiravaju prizori drugih ljudi koji su dobri bez razloga.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime