Dugo nisam dobio tako težak zadatak kao danas. Sjedio sam na hladnom proljetnom amsterdamskom suncu i pio nulericu, čekajući da mi majstor promijeni ulje na autu. Moja žena je prošle godine kupila crveni Pežo, što meni kao zakletom Željovcu nije bilo drago pošto sam znao da ću ga jednog dana voziti i ja.
Svaki dosadašnji auto birao sam ja, i na svakom retrovizoru visilo je nešto što ima veze sa Željom, bilo da je bio dres, grb ili automiris, a u ovom crvenom ona ne dozvoljava da visi išta što ima veze s mojim Klubom.
Kao kompromis objesili smo dres Miralema Pjanića. Pjanić je Željovac, a dres reprezentacije je plav.
Tako sam, skrolajući vijesti dok se naš crveni Pežo liječi, dobio notifikaciju od Instagrama nakon koje je krenula suza. Umro je Ivica Osim. Pročitao sam kratku obavijest, a onda su zaredali pozivi. Jedan od njih je bio Almedin Šišić, urednik InfoRadara, koji me tako nikakvog, a on takođe uplakan, zamolio da nešto napišem o Švabi. Naravno da sam odmah prihvatio, ne pretpostavljajući koliko će to zapravo biti teško.
Ivicu Osima nisam gledao kao igrača. Rodio sam se prekasno da bih to upamtio, ali gledao ga je naš dobar kućni prijatelj, čika Mehmed. Mehmed mi je često pričao o njegovim bravurama, a u svojih 89 godina čika Mehmed ne pamti boljeg i dražeg od njega. Redalo se u Mehmedovom navijačkom opusu još dobrih fudbalera, poput Bukala, Mujkića, Jankovića, Nikića, Mihajlovića, Katalinskog i drugih, ali Osim je bio Osim.
Kad god bi o njemu pričao, a bili su komšije na Grbavici, oči bi mu zasjale i ispričao bi neku novu anegdotu. Kaže da su bosi igrali na šljaci pošto su tene i cipele bile skupe i čuvale su se za zimu, a siguran je da je Švabo mogao napraviti i veću karijeru da je samo htio, ali to je valjda bila jedna od Osimovih vrlina; bio je skroman, znao je šta želi, a još više šta ne želi, pa kad su ga zvali u Real iz Madrida on je shvatio da mu takav pritisak u životu nije bio potreban.
Čika Mehmed je danas u staračkom domu, Želju i dalje prati, a koliko mu je to bitno, govori podatak da je prvi put pio lijekove za visok pritisak one tužne 2018. godine kada smo zaredali pet poraza. Porodica nije znala šta se dešava, a kad nam je otkrio šta ga muči, dodao je, „mogu mislit kako je bilo Švabi kad je Čuhai dao gol..“ Danas ću ga sa zebnjom nazvati da mu čestitam Bajram..
Odrastao sam uz Švabu kao trenera. Još kao dječak sam gledao našu tadašnju reprezentaciju u Italiji 1990., kada smo svi zajedno slavili Piksijeve golove protiv Španije, te tugovali zbog Piksijevog i Farukovog promašaja protiv Argentine.
Kad je počeo rat, Švabo je, kao Tito Staljinu, usred Beograda rekao „ne“ i napustio kormila reprezentacije i Partizana, a te već legendarne riječi pamtimo svi.
Nakon kratke epizode u Grčkoj, došao je u Šturm iz Graca i tu napravio istoriju. Pomno sam gledao svaki njihov meč u Ligi šampiona, a i danas se dobro sjećam cijelog toka grupe u kojoj su na kraju bili prvi. Biti prvi u grupi uz dva poraza od 0:5 u gostima može samo genije. Njegova supruga Asimaje u dokumentarcu Bahe Topalbećirevića izjavila kako je Švabo uvijek bio dobar matematičar, pa mu je valjda i to pomoglo osvojiti prvo mjesto, te sve one trofeje kojih uopšte nije malo.
Omiljeni mu je bio kup koji je osvajao u svakoj zemlji gdje je radio. Dobro se sjećam i utakmice koju je vodio već spomenuti Baho Topalbećirević između Šturma i zagrebačkog Dinama koji je tada još nosio ime Croatia. Baho je tada rekao kako smo mnogo puta gledali velike klubove, vrijeme je da pogledamo i male. Šturm je pobijedio 1:0, a uz pobjedu nad Marsejom, i ponovo uz negativnu gol-razliku se domogao prolaza u Kup UEFA. Baho će kasnije napraviti sjajan film koji će nam svima ostati kao svjedok jednog lijepog vremena kada je Ivica Osim bio s nama, i zato mu moramo biti zahvalni.
Teško je uopšte danas nakon 20 godina znati kakav je trag Osim ostavio u Šturmu, a koga zanima malo više, može pogledati Fejsbuk stranicu Für eine Ivica Osim Strasse in Graz, na kojoj se može vidjeti veliki broj rijetkih fotografija, svjedočenja i scena iz tog perioda.
Skrolao sam dalje, i onda na Fejsbuku i Tviteru pronašao nevjerovatne doze tuge, odavanja počasti i dokumentarnog materijala. Kada bi neko sakupio ko je sve odao počast Ivici Osimu bilo bi prostora za sate i sate nabrajanja.
Nikola Nikić je napisao kako se osjeća isto kao kad mu je umro rođeni otac, Branko Đurić Đuro je postavio fotografiju s njim, Almir Panjeta se prisjetio intervjua koji su radili 2013. godine, uz riječi „bila je čast dijeliti svemir i planetu s ovim čovjekom“, Samir Bekrić postavio sliku uz riječi „slavićemo tvoje ime“, a Damir Imamović da ga fudbal ne interesuje, ali da je svaki Osimov intervju progutao. Itakodalje. Nemoguće je nabrojati ko je sve odao počast našem Švabi, od ljudi iz Fudbalskog saveza Srbije i FK Partizana, preko Raze Mujanović, Velimira Zajeca, Edina Džeke, Jusufa Nurkića, Uprave Panatinaikosa, pa sve do rivala sa Koševa i raznih političara, čak i onih manje omiljenih kojima neću spomenuti ime.
I nigdje, apsolutno nigdje nisam našao nijedan jedini ružan komentar, što u zemlji, tako i u inostranstvu. Kada legende umiru, a umiru prečesto, ljudi se tada valjda nekako unormale, shvate prolaznost svijeta oko sebe i priušte si koliko-toliko dostojanstva. Ivicu možda nisu voljeli svi, ali svi su ga poštovali.
To je bio čovjek rado viđen od Triglava do Đevđelije, od Đerdapa do Jadrana, pa i preko Alpa, čovjek za čiji je autoritet bilo dovoljno da smireno priča, čovjek koji je svojom pojavom širio aurukoju nije imao niko drugi. To je bio jedini čovjek „sa strane“ kojem je aplaudirao cijeli stadion u Širokom Brijegu.
Biće nam potrebno mnogo godina da ponovo zaslužimo jednu ovakvu legendu, a mi koji danas ovo pišemo i čitamo možda takvo što nećemo ni doživjeti. Pošto se obično prekasno sjetimo uraditi nešto za njih, valjda je red, a i pod moranje, da sada, i to što prije Zvorničku ulicu preimenujemo, a stadion nazovemo po najvećem od svih, onom bez kog ni naš Željo ne bi bio to što jeste, a posebno to ne bi bio naš fudbal.
U trenucima kada se sve raspadalo, kada su igrači odbijali igrati za reprezentaciju, Ivica Osim je na čelu Komiteta za normalizaciju uspio ubijediti fudbalsku elitu da nam daju još jednu šansu, a samo koju godinu nakon toga otišli smo i u Brazil na Svjetsko prvenstvo.
Tog oktobra 2013. godine sam bio u Kaunasu na utakmici kao novinar i upoznao japanskog kolegukoji je naučio osnove našeg jezika samo zbog Ivice Osima. Tada mi je rekao da je mnogo knjiga o njegovom liku i djelu izašlo u Japanu, što je Baho Topalbećirević kasnije i potvrdio, a riječi koje sam čuo od tog Japanca neću nikad zaboraviti jer je o Osimu pričao kao o filozofu vrijednom pažnje. Njegova djela ostaće upamćena, njegov lik voljen i poštovan, a njegovi nasljednici će nas podsjećati da smo nekad u gradu imali takvog čovjeka.
Nažalost, takvih ljudi je sve manje, i što bi rekao moj najbolji drug, inače navijač Sarajeva, dok mi danas izjavljuje saučešće, „legende umiru, a nove se ne rađaju“.
Zato čuvajmo sjećanje na Ivicu Osima, i slavimo njegovo ime, jer on je gospodar naše familije. Ja ću za početak kupiti zastavicu s njegovim likom i staviti u naš crveni auto. Siguran sam da žena neće imati ništa protiv jer jedan je Ivica Osim, i moramo ga se sjećati samo po dobrom. Zaslužio je mnogo više od toga, ali vječno sjećanje je najmanje što možemo dati.
