Piše: Almedin ŠIŠIĆ

Nedavno sam čitao jedno istraživanje i gledao proizašle statističke podatke o tome da su najrazvijenije države Evrope i svijeta one čiji žitelji najmanje posvećuju pažnje vjeri.

Drugim riječima, što je društvo na većem stepenu razvoja, prema tim istraživanjima, manje vjeruje u boga. Da li je to baš tako – u to se ne bih upuštao iz više razloga (jedan od njih je što nisam dovoljno upućen u antropološka istraživanja te vrste).

Gledajući, pak, sa sociološkog aspekta i dosadašnjih iskustava baziranih na čistoj logici, u državama u kojima hodže, popovi, svještenici i rabini uzimaju manje para od vjerske službe, u kojima je manja sprega vjere i politike, manja interesna uvezanost nacionalnog (političkog) lidera i vjerskog poglavara – društvo je razvijenije, a građani žive bolje i imaju bolji životni standard. I to su egzaktne stvari.

Teško je jednom prosječnom dvadesetogodišnjaku objasniti kako je to nekada bilo, u vrijeme nekadašnje zajedničke države, nekadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), ili Titove Jugoslavije, kada je isuviše nacionalno-vjerski indoktriniran (barem većina) da bi u bilo šta povjerovao osim u ono što mu se servira.

GODINAMA FABRIKOVANE LAŽI

I to je jedna od posljedica planski provođenih “nacionalnih politika” od rata naovamo.

Teško je svoj ovoj mladosti, koja glavom bez obzira bježi i iz BiH, ali i Hrvatske i Srbije u potrazi za boljim i normalnijim životom, objasniti da smo nekad imali svega dovoljno. U dovoljnim “količinama”.

Pojašnjeno žargonom mesara poduzetnika (koji je danas, mislim mesar, postao standard i statusni simbol), imali smo deset deka vjere, pa deset deka politike, deset deka sporta, pa onda nešto malo više deka idolopoklonstva prema Titu – i većina je živjela sjajno, većini ništa smetalo nije, jer su naprosto imali sve.

Foto: Neki od proizvoda-simbola bivše Jugoslavije

Niko nikoga dirao nije, mogao je ići u džamiju ko je htio, mogao se moliti u crkvi ko je htio (ali to su radili za sebe, ali ne za populističke potrebe). Mogao je zaspati na klupi ko je htio. Mogao je podići kredit ko je htio. I mogao je sagraditi vikendicu i kupiti auto ko je htio. A mnogi su, također, htjeli stanove, pa su im dodijeljeni državni (kao, npr., mojoj rahmetli majci).

Dobro nije bilo manjini. Onoj manjini koja danas vlada većinom. U svakom od “konstitutivnih naroda”.

Pitajte danas, obratite se danas prosječnom polupismenom članu bilo koje od populističko-nacionalističkih političkih partija, dobićete odgovor kao po matrici: “U vrijeme Tita naša nacionalna prava bila su gažena, a ‘crveni’ su nas mrzili!”, reći će vam i u HDZ-u, i u SDA, a bogami i u SNSD-SDS-u. Što je notorna, godinama fabrikovana laž.

Dakle, njihova nacionalna prava, vele, bila su u vrijeme bivše Jugoslavije gažena, pa zato oni valjda danas sebi daju za pravo da gaze nas. Sve koji smo iole drugačiji, drugačije razmišljamo, koji poštujemo svoje i tuđe (i politike, a bogami i vjere), ali koji imamo glavu, vlastitu. I mozak. I vlastiti stav o svemu što se dešava od rata naovamo.

Sada dolazim do poente, a to su naša djeca. Moja, vaša, naša, kojoj se nudi strah od drugačijeg, jer joj se nameće ksenofobija od djetinjstva. Najprije kroz vjeronauku u sredinama u kojoj su naša djeca nacionalna manjina.

Poznata mi je priča sedmogodišnjakinje koja je već u prvom razredu osnovne škole oplakala više puta zato što je počela spoznavati da je, kao jedina u razredu, eto, “drugačija”. I ne postoji ta vrsta “normalnog odgoja” djeteta kada dođete u situaciju da takvom djetetu, pod A) zabranite sudjelovati u programu u kojem se igra predstava i pjevaju vjerske pjesme, ili pod B) dozvolite da sudjeluje u programu u kojem se igra predstava i pjevaju vjerske pjesme, ali drugog naroda, iako joj vi zbog njenih godina pa i vlastitih opredjeljenja uopće ne želite da namećete temu vjere, tako ni vlastite.

Jednako kao što mi je poznato da u Republici Srpskoj, naprimjer, već u drugom razredu osnovne škole djecu po vjeronauci razdvajaju, pa tako na jednu stranu idu djeca iz “istog nacionalnog stada”, a na drugu “crne ovce” iz drugog stada, pa ako je pri tome još u tom “crnom stadu” samo jedno dijete, nije teško pretpostaviti kakve će to traume ostaviti na njegov rast i razvoj kao normalne mlade osobe.

VJERONAUKA KAO NAJVEĆA POŠAST

Poruka koju mu društvo šalje je sljedeća: Ti si drugo i drugačije dijete, ko ti je kriv što živiš ovdje i što si nacionalna manjina, ili se asimilaraj i prihvati običaje druge vjere, ili pati i odlazi odavde!

Ako to nije fašizam i ksenofobija, onda ne znam šta je.

Vjeronauka u školama je tako postala (i nisam usamljen u tom uvjerenju!) najveća pošast današnjeg društva, nametnuta upravo radi lakšeg indoktriniranje djece u ranoj fazi života. Kasnije je sve lakše. Za političare i vjerske autoritete.

U tom i takvom obrazovnom sistemu gaze se najosnovnija prava djece, najosnovnija ljudska prava, pri čemu političari i nacionalni lideri imaju samo jednu misiju – da naprave što veći međunacionalni razdor i prodube sveprisutni vjerski antagonizam, da bi onda oni lakše nama manipulirali i vladali.

Zato danas u osnovnim školama imamo ikone, tespihe i brojanice u gigantskim mjerama, umjesto slika Josipa Broza koja nije nikoga vrijeđala (osim, dakako, onih protiv kojih se Tito borio). Zato nam danas osnovne, srednje škole i studentske domove “krase” imena deklariranih fašista i ratnih zločinaca, a ne narodnih heroja, jer cilj opravdava sredstvo. Zato danas imamo sve manje obrazovnih ustanova, ali imamo zato na hiljade novosagađenih sakralnih objekata.

I zato će mladi još masovnije odlaziti s ovih prostora (postaćemo zemlja staraca već za koju deceniju) i zato ćemo živjeti kao bijednici u odnosu na razvijeni zapad, sve dok ne riješimo ključne anomalije našeg društva.

Nisam jugonostalgičar, niti sam ikada bio (naime, smatram da sve ima svoje vrijeme, mjesto i historiju), ali porediti kvalitet života, poštovanje prema čovjeku, poštovanje prema tuđoj vjeri, poštovanje prema djetetu i porodici u onom i ovom sistemu je naprosto nemoguće.

Osjećam se privilegiranim što sam živio u društvu u kojem smo imali sistem, u kojem smo imali velikog, svjetski cijenjenog i priznatog državnika, za razliku od života u današnjem nesistemu u kojem imamo anarhiju i državni kriminal i sve te silne pokušaje od političara od kojih će većina završiti na smetljištu historije.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime