Autor: Nedžis HALILOVIĆ
Da bi barem donekle spoznali golgote kroz koje su preživjeli Srebreničani prolazili jula 1995. ne samo da morate doći i vidjeti put od Nezuka do Potočara, nego morate zastati i barem prozboriti riječ, dvije s nekim od preživjelih Podrinjaca i vidjeti o kakvim se ljudima radi. Morate ih pogledati u oči koje u sebi kriju duboku bol, zaviriti u njih i vidjeti sav taj mrak, dubinu i hladnoću bosanske šume, znoj, blato i krv…
Blatnjavi putić koji se spušta niz Nezuk vodi u trodnevno putovanje koje nećete zažaliti i poslije kojeg ćete da osjetite barem mrvicu onoga što su krvavog jula 1995. doživjeli Podrinjci. Za njih je taj isti putić bio život, dolazak na slobodu, olakšanje i spas, a za mene koji krećem na svoj prvi Marš mira Nezuk-Potočari tek početak trodnevnog mukotrpnog pješačenja.
UZ SREBRENIČKI INFERNO
Već prvog dana sam se susreo sa ljepotom bosanskih sela razbacanim po brdovitim predjelima i šumama. Tamo gdje pomislite da niko ne može da živi odjednom naiđete na pitomo seoce. Kakva ljepota, kakav krajolik i ljubazni mještani koji vas pred svojim avlijama srdačno dočekuju sa napicima, osvježenjem i hranom. Starije nene koje u rukama drže tepsiju krušaka i jabuka, malene djevojčice nude kolače, keksove, a klinci za vama idu i pružaju vodu, limunadu. Ljudi su nasmijani, gdje god da se okrenete osjetite dobrotu. Ako odlučite da predahnete pored puta neko će vam prići i pitati vas da li vam nešto treba, nikada niste sami.
Nismo puno odmakli od Nezuka, a već smo naišli na prvu masovnu grobnicu, nedugo zatim gore uz brda smo došli i do druge, kasnije i treće… Dolazak u Snagovo je raj za oči, ali istovremeno i pakao za srce i dušu. Čovjek prosto ne povjeruje da ovdje neko može doći, u ovako lijepo i pitomo seoce, popaliti ga i pobiti sav živalj, a kada se popnete na vrh te ljepote od sela dočekaju vas tri masovne grobnice, jedna do druge i pogled na džamiju koja je nekada bila srušena i popaljene kuće. Hrabrost i upornost ovdašnjih mještana koji žive praktično odsječeni od Sarajeva i Tuzle se vidi u tome što je pored svake zapaljene kuće i ostatka njenih temelja nikla još ljepša i još veća i to je ono na što krvnici nisu računali, da će se žrtva vratiti i nastaviti da ovdje živi sa još jačom voljom.
Prvi dan je ujedno i bio najteži za nas početnike koji smo totalno van forme, sa prekomjernom težinom i koji smo navikli na udobnost stolice za kompjuterom. Dolazak u Liplje sam dočekao bolnih nogu i premorene duše za svim tim nesretnim sudbinama koje je zla kob sustigla devedesetih na ovim lijepim brdima.
U Liplju sam jadva pronašao neki vojni šator na brzinu sklepan kao i dva vojna ćebeta. Bila je to topla noć, kamp se polako punio ljudima iz kolone koja je nastavila da pristiže duboko u noć. Te večeri u kampu je bila organizovana i priredba na kojem su izvodili Srebrenički inferno i neki preživjeli sa ovog puta su govorili prisutnima svoja svjedočanstva.
Kasnije je zapadala kiša i ćebad na kojim sam spavao su bila potpuno mokra, kao i ja sa njima, ali nemate pravo da se žalite, to bi jednostavno bilo smiješno.
Drugi dan marša je osvanuo kišovit i hladan, a i ja koji te noći uopće nisam ni spavao. Jedno ćebe i tvrda bosanska zemlja me nikako nisu mogli uspavati, a ujutro kada izađete iz šatora pogled na okolna brda zarasla šumom i maglom u vama sledi sve ono što hladna noć nije mogla.
MISLIO SAM DA NE MOGU DALJE
Ako je prva dionica puta bila najteža, ova druga je bila ubjedljivo najgora. Prešli preko Jošanice, Kamenice, onda se popeli uz brdo kojim i ne pomislite da ćete se ikad i popeti u životu i to sve afaltom, a kad sa asfalta bacite pogled dole u šumu bojite se i pomisliti kako su se tek provukli preživjeli Srebreničani, izgladnjeli, bosi, žedni…
Nakon što smo savladali dva izrazito visoka uzvišenja premoreni smo došli u Glode, još jedno lijepo i pitomo bosansko seoce, a pred nama je odjednom iz magle izronio Udrč. Ogromna planina koja stoji pred vama i čiji se vrh od magle i ne nazire. Stao sam i gledao u nju. Prišao mi je neki stariji čovjek, potapšao me po ramenu i reče: Idemo gore momak!
Kolona se odmorila uz rijeku Drinjaču koje teče podno Udrča, nekih pola sata da bi smogla snage da pređe ovo ogromno brdo koje nemilosrdno strši pred nama, a ja sam i dalje otvorenih usta gledao prema njegovom vrhu ne vjerujući da idemo gore. Pogledao sam na sat, bilo je podne, želio sam da nekoga pozovem telefonom da dođe po mene jer ja ovo ne mogu.
Ne mogu preko ovog ogromnog čudovišta obraslog šumom. Onda sam se sjetio te kolone, tih izbjeglih. Oni nisu imali koga da pozovu, oni su morali i goli i bosi uz ovu planinu, a ja već imam dobre patike na sebi, vodu i krušku. Sasvim dovoljno.
Sam ulazak u šume Udrča je kao da sa temperature od 40 stepeni celzijusa odjednom uđete u klimatiziranu prostoriju i klecnu vam koljena od zime i potrebno vam je neko vrijeme da se priviknete na tu hladnoću. Osim toga, na ovoj planini su velika uzvišenja gdje se na pojedinim dionicama penje uz pomoću konopca. Hitna pomoć je imala pune ruke posla, ljudi su padali, odustajali i trebalo bi mi već previše mjesta u ovom tekstu da vam opišem sav taj pakao Udrča.
Ponovo sam prespavao u mokrom šatoru i na mokrom ćebetu jer je kiša te noći neprestano padala.
Jedva sam dočekao da sjednem pod šator i da zaspim, pa makar to bilo i u lokvi vode. Dnevno se na maršu prepješači po nekih 50 kilometara, a sutradan smo krenuli na zadnju dionicu. Iako mokar i ponovo nenaspavan samo sam želio dalje, nastaviti put.
POLJA BIJELIH NIŠANA
Trećeg dana marša kiša je padala cijelog dana, i iako sam ponio nešto nalik na kabanicu sa sobom, već nakon prvih par kilometara sam bio mokar do kože, međutim ovaj put kiša je došla kao osvježenje i pomogla da nastavimo put.
Popeli smo se na Kameničko brdo na kojem je jula 1995. bila napravljena zasjeda na kolonu Srebreničana i na kojem je mnogo njih izgubilo živote. Jezivo su izgledale uniforme koje i dan danas vise okačene po drvećima, vojničke cipele koje niču poput gljiva.. Suza u oku hoće da kane… Na kraju shvatite da ona pitoma sela kroz koja ste na početku prolazili i nisu baš tako pitoma, nego je svaki njihov djelić natopljen krvlju, mukom, majčinim suzama i vriskom koji nestaje u bespućima ovih brda.
Začudio sam se sam sebi kako trećeg dana marša lakše podnosim put, a i noge me manje bole iako cijelog dana nisam ni odmarao. Spustili smo se u Potočare, odmah pred bazu Holandskog bataljona.
Tu mi se vratila slika preblijedih Holanđana koji nisu znali šta se dešava. Slika naroda koji izbezumljeno bježi sa na brzinu sklepanim ruksacima i zamotanim stvarima u mahramu nabačenu preko leđa, žene koje drže malenu dječicu za ruke i vode ih, a ni same ne znaju gdje. Tamo iza brda se čuju pucnji, udari granate, pokret tenkova i brda u plamenu.
Čujem Mladića kako govori: „Pravac Potočari, došlo je vrijeme da se poslije bune protiv dahija napokon osvetimo Turcima na ovim prostorima“.
Dvije stotine godina poslije! Vidim krvnika kako preko ove ograde koju dodirujem preplašenoj djeci dijeli čokolade, a tamo malo dalje njegova vojska odvaja muškarce od žene i odvozi ih odakle se nikada više neće vratiti. Ova cesta u Potočarima, na koju sam kleknuo i koju cijelim dlanom dodirujem, je toliko natopljena krvlju i mukom da me kao čovjeka boli, da ne mogu da shvatim, da pojmim, kako je moguće da toliki ljudi nestanu, samo tako.
Potočari. Polje bijelih nišana. Čovjek kada stane pred njih ostane bez riječi. Suvišno je bilo šta govoriti, pričati. Oni opominju.
Mogao sam da izbjegnem ukop žrtava i gužvu, ali želio sam ovdje da ostanem, da prespavam. Da osjetim tu noć, da vratim te ljude. Želio sam da ostanem jer kad udahnem ovaj vazduh Potočara osjetim da stojim na mjestu kojem srcem i dušom pripadam. I zato sam i došao ovdje.
Da vidim, da znam, da pamtim..
