Piše: Almedin ŠIŠIĆ

Stara poznata narodna umotvorina da nije majka Muju karala što se kockao, već što se vadio, utjelovila se izravno, direktno i konkretno, na jednom domaćem primjeru koji je prije nekoliko dana izazvao politički skandal velikih razmjera.

U našem slučaju – Mujo je Boriša, a Mujo, ili naš Boriša (Falatar, kandidat Naše stranke za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, op.a.), je učinio skandaloznu i nedopustivu stvar za jednog političara, zapravo nekoga ko pokušava da bude političar, fotografisanjem i druženjem sa čovjekom koji je direktno involiran u ratne zločine te kačenjem jedne takve fotografije na vlastiti FB profil!

Foto: Boriša Falatar i Zvonko Vidović; fotografija koja je  ekpresno uklonjena sa Falatarovog FB profila

Boriša se, naime, uslikao u blaženom razgovoru praćenom blaženim osmijesima, sa Zvonkom Vidovićem, po zlu nadaleko poznatim isljednikom iz Heliodroma, hrvatskog ratnog logora za Bošnjake, ali je kasnije, brže-bolje, kompromitirajuću fotografiju požurio da ukloni sa svog FB profila, no sve je već bilo kasno.

Velika šteta je napravljena.

KONTROVERZNA ULOGA NAŠE STRANKE

I to je samo posljednji u nizu poteza kojima Naša stranka, dakle partija sa jasnim lokalpatriotskim (sarajevskim) katakterom i backgroundom, daje do znanja da napokon želi izaći iz granica kreiranja lokalne politike (pravljenja zelenih ograda, čišćenja ulica i parkova, uređivanja korita rijeka, i dr.)  – ali na izrazito kontroverzan način.

Vrijedi podsjetiti, Naša stranka je prva partija lijevo od centra koja je istupila iz dogovora, pregovora, predstavnika ove političke opcije da se pokušaju ujediniti i isturiti jednog kandidata za Predsjedništvo BiH (a koji bi, nesumnjivo, ostvario ulazak u ovaj najviši organ izvršne vlasti u BiH).

Foto: Čelništvo Naše stranke

Osim toga, ostalo je arhivirano da su pojedini čelnici Naše stranke unazad godinu, dvije istupali sa iznimno kontroverznim političkim izjavama, u više navrata.

Na kraju, Naša stranka ne samo što je istupila iz pregovora partija ljevice o zajedničkom nastupu i zajedničkim listama, već je u međuvremenu isturila i svog, hrvatskog kandidata za Predsjedništvo – upravo Borišu Falatara.

Već tada su ovaj potez mnogi ocijenili „spuštanjem glave i klečanjem na koljena“ samom Draganu Čoviću, odnosno, pokušajem razbijanja glasova ljevice u korist Čovića i HDZ-a.

No, u Našoj stranci su odgovarali protuargumentima da je Falatar „iznimno obrazovan“ te je kao takav, po njihovom mišljenju, referentan za poziciju hrvatskog člana Predjedništva. No, već s prvim nastupima je bilo jasno i da Falatar, prevashodno, ima stanovitnih problema sa izgovorom bosanskog, pardon hrvatskog jezika, da izgleda blago, pomalo nestvarno i što politički djeluje kao da je bačen lavovima.

No, sve do slikanja Falatara sa Vidovićem njegova kandidatura je bila legitimno pravo Naše stranke, no od tada ona to više nije.

Na koncu, nakon sastanka koji je protekao o opuštenoj, demokratsko-svečarskoj atmosferi, obrnuto proporcionalnoj od onakve kakvu je Vidović sukreirao u koncentracionim logorima za Bošnjake, sumnja više ne postoji. Naša stranka, naime, ima svoju jasnu predizbornu ulogu.

A ko je, zapravo, Vidović, čovjek koji je svjedočio i u korist nekadašnjih čelnika „HZ HB“, osuđenih za najteže razne zločine i udruženi zločinački poduhvat (UZP).

KAKO SU SE „IZNAJMLJIVALI“ LOGORAŠI

Prema vlastitom kazivanju, on je presudu Haškog tribunala dočekao razočaran, uplakan i neutješan, što nimalo ne liči na ratnog Zvonka Vidovića, koji je odlučivao o sudbinama bošnjačkih logoraša.

A kakav je uistinu Zvonko Vidović – potpuno je jasno iz dva dokumenta iz tog vremena, u čijem je posjedu Inforadar. Oba ona svjedoče o razmjerama brutalnosti i monstroznom, zločinačkom odnosu tadašnjih gospodara života i smrti prema ljudima koje su mučili u koncentracionim logorima, a koje personificira Falatarov sagovornik Zvonko Vidović.

Prvi dokument se tiče Vidovićeve naredbe o „izdvajanju“ 30 logoraša potrebnih za „kopanje grobnica“, što je bila matrica po kojoj se ponašao i sadašnji Vidovićef šef i šef svih HDZ-Hrvata Dragan Čović (kojem je i samom, kao ratnom direktoru Sokola, iznajmljivanje bošnjačkih logoraša bila slabost).

Foto: Faksimil dokumenata iz kojih je jasna ratna uloga Zvonka Vidovića

Drugi dokument je jednako skandalozan, a njime je odlučivao o sudbini logoraša Harisa Tanovića. Vidović, naime, naređuje da se Tanović pusti i da bi trebalo da bude prebačen u inostranstvo, a da ga s tim u vezi preuzima Vinko Martinović-Štela, zapovjednik zloglasne Kažnjeničke bojne.

Odmah u uglu istog dokumenta Vidović, međutim, rukom dopisuje – kao da je riječ o nekom prehrabmenom artiklu, a ne o živom biću – da je Štela zaista „preuzeo“ Tanovića, ali da ga odveo svojoj kući! Nije poznato za koje i kakve potrebe i namjene, odnosno, da li je danas Haris Tanović uopće živ.

S ovakvim je čovjekom, kojeg samo korumpirani i kriminalizirani sistem nesumnjivo štiti od precesuiranja za ratne zločine, Boriša Falatar sjedio i družio se, tražeći od njega podršku za svoju predizbornu kampanju!?

Sada je na potezu Naša stranka, koja i dalje šuti, no svakako će biti interesantno vidjeti kako će i hoće li narednih dana uopće reagirati, od čega nesumnjivo zavisi i budućnost i preostali dio digniteta ove partije.

Kao i odgovor na pitanje, konačno, je li Naša stranka baš naša, ili njihova?

*Tekst je proizveden u okviru medijskog pool-a Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva).

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime