Adis Muhović, izvrši direktor Centra za politike i upravljanje (CPU), sa ekipom saradnika kreirao je reformski dokument Prioritet javnih politika 2018-2022, koji je dostavljen predstavnicima vlasti u BiH na svim nivoima. Očekuju široku institucionalnu podršku za reformski paket koji bi, u najkraćem i napokon, trebao da smanji nezaposlenost u BiH, ubrza rast ekonomije i priliv investicija.
Donosiocima odluka na svim nivoima vlasti dostavili ste dokument “Prioritet javnih politika u mandatnom period 2018.-2022.” Da li ste već dobili odgovor od nekih institucija ili političara? Da li imate partnere u vlasti?
MUHOVIĆ: Da, dokument smo dostavili izabranim predstavnicima na svim nivoima vlasti, kao dio naše zagovaračke kampanje. Smatramo da je fokus na javnim politikama koje smo izdvojili u dokumentu od izrazite važnosti za BiH, te nam je stoga stalo da o tome upoznamo predstavnike zakonadavne i izvršne vlasti na svim nivoima, jer oni trebaju biti nosioci reformskog procesa. Dobili smo odgovore od nekoliko zastupnica i zastupnika iz federalnog i državnog parlamenta, iz različitih političkih partija. Kada su u pitanju partneri, za mjere koje zagovaramo želimo osigurati široku podršku donosioca odluka. Radit ćemo na okupljanju neformalnog kluba zastupnika u zakonodavnim tijelima, koji će biti sastavljeni od zastupnika i zastupnica iz različitih partija koji prepoznaju važnost izdvojenih tema i žele raditi na njihovom provođenju i aktivno djelovati prema predstavnicima izvršne vlasti, kada se vlade formiraju.
Dokument pokriva dosta oblasti, međutim, koje su ključne teme kojima bi se vlasti trebale odmah početi baviti?
MUHOVIĆ: Politike koje smo izdvojili su međusobno povezane, i sve su važne za ubrzanje ekonomskog rasta i smanjenje nezaposlenosti. Iako nema potrebe da se različiti procesi rade u fazama, jer ih je moguće raditi simultano, ako bih morao izdvojiti najznačajnije, rekao bih da je nužno provesti mjere koje direktno utiču na rast investicija, kako javnih, tako i privatnih. Stoga je nužno otkloniti barijere za provođenje javnih investicija za koje se ubiru značajni porezni prihodi kroz oporezivanje potrošnje. Za rast privatnog sektora i privatnih investicija nužne su poreska reforma i administrativno rasterećenje preduzeća. Pod poreskog reformom prvenstveno je nužno smanjiti doprinose na platu u FBiH, odnosno prebaciti porezni teret sa rada i proizvodnje na potrošnju. Administrativno rasterećenje bi podrazumijevalo rad na ubrzanju i pojeftinjenju procedura za registraciju preduzeća, te procedura za gradnju privatnih i javnih objekata.
Bosna i Hercegovina je, prema istraživanjima, jedna od zemalja sa najvećim porezima (doprinosima) na platu u svijetu. Na bruto plaću doprinosi iznose gotovo 41,5 posto na mjesečnom nivou (oko 70% od neto plate). Da li imate preporuke za rješenje ovog propblema?
MUHOVIĆ: Ovako visoka stopa ograničava razvoj privatnog sektora, kao i generiranje novih radnih mjesta. Direktni porezi (doprinosi i porez na dohodak) direktno utiču na konkurentnost domaćih proizvoda i usluga, dok oporezivanje potrošnje jednako utiče na cijenu domaćih i uvoznih proizvoda. Trenutni porezni model porezno opterećuje domaći rad, što negativno utiče na konkurentnost domaće privrede. Prijedlog koji smo izložili u dokumentu jeste smanjenje stope doprinosa kroz ograničeno smanjenje doprinosa za zdravstvo. Predložili smo da se nedostajuća sredstva za finansiranje zdravstva nadoknade iz oporezivanja potrošnje. Također, naš model predviđa uspostavu paketa univerzalnog osnovnog zdravstvenog osiguranja, kako bi svi građani imali pristup osnovnoj zdravstvenoj zaštiti. Naravno, uz izmjenu strukture finansiranja zdravstvenog sektora, potrebno je sprovesti reformske mjere u zdravstvu, koje će poslovanje ovog sektora učiniti održivim i zaustaviti akumuliranja dugova i podići kvalitet zdravstvenih usluga.
Kako bi BiH trebala kreirati bolje poslovno okruženje i privući investitore? Zašto su ti procesi nevjerovatno spori?
MUHOVIĆ: Uzimajući u obzir da je BiH na Doing Business izvještaju Svjetske Banke za 2019. godinu u ukupnom rangu zauzela 89. mjesto od 190 država i da je bila najlošije rangirana zemlja zapadnog Balkana, te da smo za indikatore „registracija firme“ zauzeli 183. mjesto, „dobijanje građevinske dozvole“ 167. mjesto i za „priključenje na električnu energiju“ 130. mjesto, stava smo da je potrebno fokusirati se na poboljšanje ta tri faktora. Dakle, potrebno je provesti niz reformskih zahvata, od kojih su neki već na agendi, poput ubrzavanja započetog procesa uvođenja jednošalterskog sistema u FBiH, standardizacija i harmonizacija procedura za dobijanje građevinske i dozvole za priključenje na električnu energiju, te kreiranje i uvezivanje elektronskih registara i servisa. Moram ponovo napomenuti da su ovo vezani procesi, tehničke reforme moraju biti praćene političkom porukom da kreiramo stabilan sistem i pozitivan ambijent koji potiče ljude da preuzimaju poslovnu inicijativu i garantuje sigurnost njihovih ulaganja.
Da li se može i na koji način poboljšati rad entitetskih razvojnih banaka?
MUHOVIĆ: Poboljšanje rada entitetskih razvojnih banaka jedna je od ključnih stavki za jačanje stabilnosti i ekspanziju finansijskog sektora. Potrebno je, dakle, redefinisati njihove razvojne ciljeve, kako bi znali u koje sektore želimo usmjeriti sredstva. Njihovo poslovanje je potrebno učiniti transparentnijim i jeftinijim, te je nužno unaprijediti imenovanje upravljačkih struktura, uključiti zakonodavnu vlast u upravljanje, te proaktivno izvještavati o poslovanju i planovima djelovanja razvojnih banaka.
Muhović: Imamo direktnu međuovisnost slabog ekonomskog rasta sa stepenom korupcije
Koliko lični interesi, korupcija i klijentelizam, otežavaju rast ekonomije i stvaranje novih radnih mjesta?
MUHOVIĆ: Brojna istraživanja pokazuju direktnu međuovisnost i obrnutu proporcionalnost nivoa korupcije i ekonomskog rasta – dakle što je nivo korupcije veći, to je nivo ekonomskog rasta, kao i političke stabilnosti i nivoa privatnih investicija – manji. Ekonomski rast je ograničen upravo zbog slabe efikasnosti i manjka transparentnosti institucija i državnih kompanija, a što je, između ostalog, direktan rezultat političkog imenovanja i zapošljavanja. Neefikasnost institucija i preduzeća ima niz posljedica, najprije stvara spregu interesa koji onemogućavaju tržišnu konkurenciju, a što rezultira lošim kvalitetom ili potpunim izostankom usluga na kojim kompanije u državnom vlasništvu imaju monopol, uz poslovičnu disproporciju cijene i kvaliteta usluga. Posljedica neefikasnosti poslovanja su i gubici u poslovanju koje se pokušava sanirati subvencijama ili se dopušta akumuliranje dugova prema fondovima, pa su tako državna preduzeća najveći porezni dužnici u zemlji.
Tako umjesto da imamo ekonomiju koja je sačinjena od efikasnih kompanija koje proizvode i nude usluge koje zadovoljavaju potrebe građana i iz kojih se generiše profit, a što rezultira ekonomskim rastom koji je posljedica, a ne cilj sam sebi, mi dobijamo ekonomiju u kojoj kompanije stvaraju dugove, istovremeno stavljajući onaj zdravi dio preduzeća u neravnopravan položaj i opasnost, a čineći građane kao korisnike nezadovoljnim. Čak i kompanije koje se percipiraju kao ekonomski divovi zbog povlaštene tržišne pozicije, ustvari ne posluju efikasno i evidentan je pad njihove profitabilnosti, ne prate nove tehnologije, nisu sektorski lideri jer ne investiraju u razvoj i istraživanje i ne ispunjavaju socijalnu komponentu poslovanja.
Da li bi privatizacija velikih kompanija, koje su skoro u vlasništvu vladajućih partija, bila dobra za bh. ekonomiju?
MUHOVIĆ: Da, ali ne u svim slučajevima i u bilo kojim okolnostima. Od slučaja do slučaja zavisi i odgovor na pitanje da li privatizovati prije ili poslije restruktuiranja, u kojoj mjeri, u kom trenutku, pod kojim uslovima i na koji način. Ako se na privatizaciju odluči, transparentnost procesa je ključan, jer nas negativna iskustva iz skorije prošlosti podsjećaju na posljedice manjka transparentnosti u prodaji državnog vlasništva. Dodatno, važno je znati gdje investirati novac od eventualne privatizacije, a korištenje tog novca u tekuću potrošnju ne bi bilo mudro. Sva preduzeća u državnom vlasništvu sigurno trebaju dvije stvari: tržišnu konkurenciju i restruktuiranje – prije svega bolje upravljačke strukture koje će biti u stanju da provedu objektivnu analizu stanja i efikasnosti kompanije, te implementiraju principe korporativnog upravljanja kako bi se osigurao održiv model poslovanja u tržišnom natjecanju.
Kao što sam već rekao, održivost i efikasnost je boljka kompanija u državnom vlasništvu, a to je ujedno i najveći teret za njihovu budućnost, jer se strateške odluke o budućnosti državnih preduzeća donose političkom odlukom. CPU se na ovu temu u posljednje četiri godine najviše bavio pitanjem telekomunikacijskih operatera u većinskom vlasništvu Vlade FBiH – BH Telecomom i HT Eronetom, i nakon što smo dobili od Vlade FBiH Informaciju o završetku procesa dubinskog snimanja telekom operatera sa učešćem državnog kapitala FBiH, jasno je da smo dobro identificirali najznačajnije tehničke, operativne i finansijske izazove ove dvije kompanije, a to su pad prihoda i profitabilnosti, slaba operativna produktivnost, neprilagođavanje novim trendovima i nedostatak ulaganja i kapaciteta za implementaciju novih tehnologija. Detaljne preporuke komercijalnog, tehničkog i finansijskog snimanja telekoma su poznate telekomima i Vladi FBiH kao vlasniku, te na njima ostaje da razmotre i implementiraju preporuke kako bi poboljšali poslovanje i unaprijedili vrijednost i kvalitet usluga. Kada su u pitanju potencijalne strateške opcije, Vladi su date sve opcije, a iz Informacije nije jasno koja je konkretna preporuka, odnosno najbolje rješenje za svaki od dva telekom operatera.
S obzirom na masovan odlazak stanovništva i tromost administracije i institucija, da li je u BiH uopšte moguće napraviti neke značajnije i pozitivne promjene u skoroj budućnosti?
MUHOVIĆ: Adekvatnim radom svakako može. Potrebno je što prije započeti implementaciju razvojnih mjera i najboljih rješenja. Pri tom je zaista nužno podići očekivanja od donosioca odluka, stavom da je sve crno unaprijed stvaramo izgovor za neuspjeh. Mi smo identificirali rješenja, sada je vrijeme da ubijedimo one koji donose odluke da ih treba provesti, ne samo zbog doborbiti za građane, već i za njihovu dugoročnu političku korist. Reformski proces ne treba predstavljati kao bolan, on je prilika da zaustavimo negativne trendove i napravimo ekonomski i društveni pomak. Primjere uspjeha imamo u mnogim zemljama u istočnoj Evropi i Aziji, koje su od urušenih ekonomija u kratkom periodu napravile značajan ekonomski rast, a neke postale i visokorazvijene zemlje. Uzimajući u obzir da smo u mnogo boljoj startnoj poziciji, to su očekivanja koja trebamo imati za sebe, i očekivanja koje trebamo imati od svojih parlamentarnih zastupnika, posebno u trenutku kada se formiraju vlade.
