Dina Bajrektarević, aktivistica Tuzlanskog otvorenog centra (TOC-a), govorila je za InfoRadar o sveprisutnom nasilju u društvu, koje je posebno izraženo prema ženama i LGBTI zajednici, kao i drugim ranjivim skupinama. Istakla je kako se ne osjeća zaštićeno od sistem u kojem živi, te da počinioci nasilja rijetko budu adekvatno kažnjeni. Osvrnula se na prisutnost velikog broja komentara govora mržnje na društvenim mrežama usmjerenih prema LGBT zajednici, te kazala da takvi komentari direktno povećavaju nasilje u javnom prostoru. Posebno je istakla nepostojanje Zakona o istospolnom partnerstvu u BiH, koje bi omogućio da se LGBTI osobe tretiraju jednako kao i drugi građani i građanke društva.
Početkom godine nepoznate maskirane osobe fizički su napale aktiviste, novinare i članove i članice Bh. povorke ponosa, pri čemu je nekoliko osoba povrijeđeno. Da li je do sada neko odgovarao za napade i da li se LGBTI osobe osjećaš zaštićeno od sistema?
Bajrektarević: Koliko sam upućena još uvijek niko nije odgovara za napade na LGBTI aktiviste/ice u Banjoj Luci. Sam napad mi je prouzrokovao nelagodu i potvrdu da sav napredak u polju ljudski prava vrlo brzo može biti izgubljen, te da je to bitka koju moramo voditi dokle god imamo snage i energije. Lično se ne osjećam zaštićeno od strane sistema i smatram da je potrebno dosta više vremena i energije uložiti u senzibilizaciju javnih službenika_ca. Pomalo mi je i porazno što je uopšte potrebno uložiti toliko sredstava, vrijeme i energiju da bi se nečiji život rehumanizirao i “izjednačio” sa drugim životima. Svi smo građani i građanke ove države i dužnost je da se prema svima ophodimo jednako. Svakako da postoji napredak u edukaciji i senzibilizaciji javnih službenika_ca ali se nažalost pokazalo da se taj napredak ne osjeti u praksi. Želim biti ravnopravna sa svim građanima_kama naše države, jer je to moje pravo.
Slučaj femicide u Gradačcu potresao je stanovnike cijele BiH. Da li je nasilje sveprisutnije u našem društvu, osobito kada se radi o ranjivim skupinama?
Bajrektarević: Uvijek kažem da smo mi duboko patrijarhalno društvo koje je u velikoj mjeri normalizirao nasilje. Nasilje je normalizirano kroz šale, uzrečice, odgoj, međusobnu konverzaciju, što mi je zastrašujuće. Sve više uviđam komentare opravdavanja nasilja, naročito ako je žrtva iz marginaliziran skupine društva. Nažalost, mislim da su u najvećem riziku od nasilja marginalizirane i ranjive skupine našeg društva.
Tokom pandemije Covid 19 ljudi su se uvjerili šta znači živjeti ‘između četiri zida’. Možete li povući paralelu između života LGBTI osoba i zatvaranja kojeg smo imali tokom pandemije?
Bajrektarević: Malo mi je teško povući tu paralelu, s obzirom na to da kada je došlo vrijeme zatvaranja u kuće uslijed pogoršane epidemiološke situacije, većina LGBTI osoba je bila primorana da se vrati u nesigurno i nasiljem popraćeno okruženje. Drugačije je kada imate sigurnost u svom domu i imate malu restrikciju kretanja u određenim satima i/ili uslovima, a totalno je druga priča kada ste primorani biti zatvoreni sa homofobičnim, transfobičnim ukućanima. Svakako da se životi LGBTI osoba uveliko svode na život u četiri zida radi nemogućnosti da budemo otvoreni i autentični u svojim identitetima u javnom prostoru. Čak se sjećam ankete koja se vodila na ulicama “šta biste uradili da vam je košija heteroseksualac”, a pokazala je needukovanost ljudi koji su odgovarali na pitanje, misleći na LGBTI osobe. Pa smo imali odgovore poput “Prijavio bih ga policiji” što pokazuje da nismo baš sigurni ni u svoja četiri zida.
Svakako praviti paralelu između privilegovanih članova društva kojima je zatvaranje u četiri zida značilo samo malu neugodnost ili negodovanje i LGBTI osoba koje su doživljavale nasilje mi je teško. Uvjerenost šta znači “život u 4 zida” je drugačiji kada se odnosi na sakrivanje identiteta i pukog fizičkog prisustva u zatvorenom prostoru. Izjava “samo vi to u svoja 4 zida” kada je usmjerena prema LGBTI zajednici odnosi na sakrivanje ili negiranje identiteta. Dakle, teško da će neko ko ne dolazi iz LGBTI zajednice zaista razumjeti teret života u 4 zida. Imamo drugačije realnosti života radi deprivilegovane pozicije u društvu, a ta realnost će se teško razumjeti ili dočarati samo zatvaranjem u četiri zida.
Tema mentalnog zdravlja često se zapostavlja u bh. društvu. S kojim izazovima se suočavaju LGBTI osobe kada govorimo o mentalnom zdravlju?
Bajrektarević: Kroz direktan rad sa LGBTI zajednicom zaista je primijećeno da je najpotrebnija psihološka podrška, jer LGBTI osobama zbog nasilja, odrastanja u nepodržavajućoj sredini, diskriminacije i straha, dolazi do narušavanja mentalnog zdravlje, a najčešće je kod mladih LGBTI osoba.
Problemi sa kojima se najčešće suočavaju jesu depresija, anksioznost, suicidalne misli i/ili pokušaj samoubista, problemi sa ishranom. Pored poteškoća sa mentalnim zdravljem imamo i problem pronalaska LGBTI friendly psihologa, psihijatara i/ili psihoterapeuta. Bitno mi je naglasiti da se LGBTI osobe mogu javiti TOC-u ili SOC-u za podršku pri pronalasku senzibiliziranih psihoterapeuta. Ovdje ću uzeti trenutak i skrenuti pažnju na konverzivne terapije koje se rade nad LGBTI osobama. Konverzivna terapija je prisilan pokušaj da se “izliječi” nečija seksualna orijentacija ili rodni identitet. Jako je invazivna i ostavlja velike posljedice po mentalno zdravlje LGBTI osoba.
Društvene mreže su prepune govora mržnje prema LGBTI osobama, osobito pred održavanje Bh. povorke ponosa. Koliko ovakvi komentari doprinose stvarno nasilju prema ovoj zajednici?
Bajrektarević: Još uvijek je potrebno raditi na tome da pisana riječ ili komentar itekako dovode do prijenosa nasilja u stvarni svijet. Društvene mreže su snažan alat u tome i potrebno je što prije regulisati tu sferu. Pokazalo se više puta (Merlinka u Tuzli 2019. godine, održavanje događaja Bh. povorke ponosa u Banja Luci, najava Bh. povorke ponosa…) da se napisani komentar na društvenim mrežama direktno reflektovao na povećano nasilje u javnom prostoru. Svakako da su mediji najveći influenseri i da trebaju odgovorno izvještavati o LGBTI temama, te u jednu ruku potrebno je da mediji budu saveznici LGBTI osobama i da se zajedno sa nama bore protiv predrasuda o LGBTI zajednici.
Još uvijek nema naznaka da će Bosna i Hercegovina usvojiti Zakon o istospolnom partnerstvu. Zašto je usvajanje ovog zakona važno i koja prava su trenutno uskraćena ovim osobama?
Bajrektarević: Trenutno nepostojanje zakonske regulative o istospolnom partnerstvu predstavlja kršenje člana 8. Evropske konvencije o ljudskih pravima i slobodama, a s obzirom na to da se BiH obavezala na direktnu primjenu Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, ono ima pravnu snagu iznad svih ostalih zakona. Regulisanje istospolnog partnerstva otvara mogućnost pravne zaštite istospolnih parova. Usvajanje ovog zakona je važno jer je to poseban vid građanskog prava u kojem uživaju svi ostali građani_ke Bosne i Hercegovine. Bez ovog “papira” LGBTI parovi ne mogu zdravstveno osigurati svoje partnere_ice, naslijediti imovinu i/ili penziju, biti pravno prepoznati kao roditelji zajedničko djeteta, imati olakšice pri podizanju kredita i sva ostala prava koja proizilaze iz toga papira. LGBTI osobe ne traže ništa BENEFITARNO ili POSEBNO, traže osnovna ljudska prava.
Zašto je važna održavanje Bh. povorka ponosa i koliko je važna vidljivost LGBTI zajednice u društvu?
Bajrektarević: Bh. povorka ponosa je protest za jednakost LGBTI osoba i protest protiv diskriminacije, nasilja i stigmatizacije LGBTI osoba. Kontinuirano održavanje Bh. povorke ponosa je održavanje demokratizacije društva i ideje o ljudskim pravima. Bh. povorka ponosa je najvidljiviji protest u Bosni i Hercegovini i tu snagu koristi kako bi akcentirala na problematiku sa kojom se suočava LGBTI zajednica u bosanskohercegovačkom društvu. Biti vidljiv/a kao LGBTI osoba zna biti dosta izazovno u homofobičnom i patrijarhalnom društvu koje koristi sve mehanizme da vaše postojanje izbriše ili gurne pod tepih. Meni lično je vidljivost bitna radi mladih LGBTI osoba kako bi znali/e da nisu sami/e u svojim identitetima, jer se sjećam kada sam kao mala prepoznala svoj lezbijski identitet da mi je bilo jako teško jer se nisam imala s kim poistovjetiti i zaista je to jedan duboki osjećaj samoće. Vidljivost LGBTI osoba u društvu je i svojevrstan vid protesta, otpora i ponosa, jer samo svojim postojanjem možemo “poljuljati” heteronormativnost i stvarati nove temelje vrijednosti društva.
Koliko LGBTI osobe doživljavaju diskriminaciji kroz zdravstvo i pri zapošljavanju?
Bajrektarević: Helsinški odbor za ljudska prava iz Bijeljine je publikovao Analizu stanja u oblasti zapošljavanja i diskriminacije LGBTIQ osoba u oblasti radnih odnosa u Bosni i Hercegovini. Među glavnim zapažanjima u okviru istraživanja su bila da na radnom mjestu LGBTIQ osobe doživljavaju diskriminaciju koja se odnosi na raskid ugovora o radu, nemogućnost napredovanja, dobijanje negativne evaluacije rada, verbalno i/ili fizičko nasilje, nejednaku isplatu za obavljen posao i sl. Pri zapošljavanju ili razgovoru za posao u 93% nisu pitani za seksualnu orijentaciju, a što je svakako pozitivna praksa. Nažalost, problematika se komplicira kada su u pitanju trans* osobe i pravo na zaštitu pri zapošljavanju s obzirom da im se jako često dokumenti ne slažu sa izglednom jer je procedura promjene dokumentacije jako komplikovana, te trans* osobe mogu doživjeti diskriminaciju i pri samom procesu zapošljavanja na osnovu svog rodnog identiteta. Također je najveća problematika pitanje zdravstvene zaštite trans* osoba s obzirom da u Bosni i Hercegovini ne postoji mogućnost prilagodbe spola niti mogućnost hormonalne terapije. Samim time, zdravstveni sistem, a koji redovno plaćaju i trans* osobe, ih direktno diskriminira.
Opštinski sud u Sarajevu je prošle godine donio prvostepenu presudu kojom je prvi put u Bosni i Hercegovini sudski potvrđena diskriminacija prema LGBTI osobama. U BiH postoje zakoni koji štiti LGBTI osobe, međutim, šta se dešava u praksi?
Bajrektarević: Historijske presuda kojom se po prvi put u Bosni i Hercegovini potvrdila diskriminacija nad LGBTI osobama. Smatram da je ova odluka dovela do poboljšanja prakse institucija kada je u pitanju diskriminacija LGBTI osoba. U praksi se dešava više stvari, nesenzibiliziranost javnih institucija, neprepoznavanje diskriminacije nad LGBTI osobama, nedostatak sudske prakse, te nedostatak prijava diskriminacije od strane LGBTI osoba radi nepovjerenja u pravni sistem. Svi ovi problemi dovode do težeg dostizanja presude kada je riječ o diskriminaciji. Nevladine organizacije ulažu veliki napor u edukaciji službenika_ca javnih institucija, a kako bismo u konačnici vidjeli pomak u sudskoj praksi.
