Socijalni psiholog Srđan Puhalo kaže da u godini lokalnih izbora Bosna i Hercegovina, kao i cijeli region, ponovo „bira između dva zla manje“. Što se tiče stanja u Republici Srpskoj, Puhalo pojašnjava da građani tog entiteta imaju izbor „između vlasti i nečega što sebe predstavlja kao opozicija, a to je Partija demokratskog progresa“. Situaciju među hrvatskim narodom u BiH ocjenjuje još čudnijom jer, kako ističe, oni nemaju opoziciju već biraju „između manjih i većih Hrvata“.
„Što se tiče Bošnjaka, čini mi se da je tu najveća paleta izbora, ali je i tu čudna situacija. Prije svega, svi su manje ili više u nekoj vlasti. Druga stvar, ja ne vidim po čemu se te partije dijele, osim po nazivima. Šta tu ljevica, šta desnica, šta centar? Pojavljuju se i neki novi pokreti koji nisu politički, već više reakcija na sve ovo što se dešava u društvu. Mi ne znamo šta oni nude, ne znamo njihove programe, osim da su nastali kao bunt prema vlastima. I to jeste zbunjujuće, a s nadom da ako neko dođe na vlast, onda će se iskristalizovati ko je tu liberal, ko konzervativac, ko je alternativa postojećem režimu, za šta se oni zalažu“, kaže Puhalo.
U Federaciji BiH, činjenica je, ipak ima stranaka koje ne zastupaju striktno nacionalističke stavove?
PUHALO: Ne zastupaju nacionalizam kao ideologiju, ali je njihovo ponašanje usmjereno na jednu etničku grupu. Kor glasača socijaldemokrata su Bošnjaci. I javna je tajna da se tu prosto mora voditi računa kada organizuješ izbore. Druga stvar – gdje su te ljevičarske partije iz FBiH u RS i među Hrvatima? Vrlo malo ih ima. Gdje je SDP u Republici Srpskoj, gdje je Naša stranka u RS, gdje je ona među Hrvatima? Jedna stvar je šta se priča, a druga kako se radi na terenu. Koliko smiješ biti alternativa unutar ljevice, a da ne vodiš računa o onome što voli čuti najveći broj tvojih glasača koji su, recimo, Bošnjaci? Ili kako biti ljevica u RS, a ne voditi računa o toj desničarskoj priči koja dominira čitavo vrijeme? To je ona zamka Dejtona – šta god da kažeš – otprilike ne valja. Ako prija onim drugima, za tebe tvoji neće glasati, od kojih očekuješ najveći broj glasova. I to je zamka koju ljevica nikako ne može da prebrodi.
Često se tumači da se nacionalizmom podmiruju populistički apetiti najvećeg dijela biračkog tijela. Da li je nacionalizam ovde, kao više puta ponovljena laž, postao istina i za političke snage čiji to ranije nije bio dominantan narativ?
PUHALO: Vjerujem da to ima smisla iz prostog razloga što je čitav sistem etnički ustrojen. I teško je naći ideju koja će biti jednako prihvatljiva jednima, drugima i trećima, zato što se nije želilo raščistiti s nekim bazičnim stvarima o budućnosti ili ustrojstvu države, o onome što se dešavalo devedesetih. I to daje municiju nacionalnim i etničkim narativima. Pitanje je da li Hrvati mogu da se opuste i počnu razmišljati bilo kako drugačije dok najveći broj njih misli da nisu ravnopravni u Federaciji BiH. S druge strane, da li Bošnjaci u BiH mogu bilo kako drugačije da razmišljaju ako im se stalno prijeti da će se država raspasti. Misliš li da možeš biti bilo šta drugo osim Srbina ako neko iz Federacije stalno govori „ukinućemo Republiku Srpsku“? To prosto parališe postojanje bilo kakvih drugih ideja. Tu nema prostora ni za socijaldemokratiju, ni za liberalizam, za ekonomiju, zdravstvo, školstvo, za bilo koje drugo pitanje. A to je umijeće naših političara – da žive od takvih problema, a ne od njihovog rješavanja. I tako 25 godina.
Stiče se ipak utisak da nacionalizam nije samo priča za birače, već da se ponovo vratio na velika vrata. Na primjer, u javnom prostoru sve su češći pokušaji istorijskog revizionizma, poput uloge četnika u Drugom svjetskom ratu. Ima li načina da se društvo spasi od toga?
Puhalo: Teško je naći ideju koja će biti jednako prihvatljiva jednima, drugima i trećima, zato što se nije želilo raščistiti s nekim bazičnim stvarima
PUHALO: To je proces koji traje od devedesetih godina i koji se sistemski i sistematski provodi u BiH kod sva tri naroda. Nema tu alibija ni kod Srba, ni kod Hrvata, ni kod Bošnjaka. To je ugrađeno u školski sistem, u politike, u javni servis. Onda se postavlja pitanje zašto je to urađeno? Upravo zbog tih etničkih i nacionalnih podjela, jer nam je to dokaz da smo „vjekovni neprijatelji“. S druge strane, na taj način miniraš bilo kakav povratak na neku drugu Bosnu i Hercegovinu, izuzev ove. Mislim na Bosnu i Hercegovinu njenih građana – Bosanaca i Hercegovaca. I na kraju, koje su to snage koje mogu da se suprostave tim narativima? Nevladin sektor? Nema šanse. Nema ni kapaciteta – ni ljudskog, ni finansijskog, ni nekog drugog, da se suprostavi takvim narativima jer to sistem afirmiše. Međunarodna zajednica? Iskreno, njih baš briga za sve to. Tako da nisam siguran da se taj revizionizam može tako lako eliminisati iz čitave ove priče jer ne postoji politička volja ljudi koji su na vlasti da se on demontira. Šta je tu paradoks? Da svjetska i evropska istorija nema uopšte problem s našom istorijom, već mi imamo problem s njom.
Konkretno, evo, mladi opozicionari poput Jelene Trivić i Draška Stanivukovića prihvatili su nacionalizam i njegove narative. Da li je to retorika za birače, ili su oni izdanak toga?
PUHALO: To gledam na dva načina. Oni su produkti ovog školskog sistema. Mislim da se to navodi u lekciji iz Prirode i društva u petom razredu – da su dva antifašistička pokreta postojala u Jugoslaviji – četnici i partizani. I postoji čitav taj narativ koji afirmiše i stavlja u isti koš četnike i partizane, ne želeći da ulazi u suštinu onoga što se dešavalo tokom Drugog svjetskog rata. Takođe, oni su opozicija i imaju jedan veliki problem – da ih optužuju da su izdajnici i strani plaćenici, da nisu dobri Srbi. Čak me ne bi začudilo da su oni namjerno izabrali tu priču da bi kroz te svoje izjave o Ravnogorskom pokretu, kao antifašističkom i oslobodilačkom, poboljšali svoju poziciju među Srbima. Jer oni ne očekuju glasove od Bošnjaka i Hrvata. Jugoslovena nema, Bosanaca nema… znači, oni očekuju glasove od Srba. Moguće je da je to jedan od njihovih načina da neutrališu tu etiketu koju su dobili kao izdajnici, ili nedovoljno dobri Srbi. A to se, realno, vrlo elegantno kroz par izjava Jelene Trivić anulira. Pa kad ti kažeš „hej, ona nije dobra Srpkinja“, onda kažu „a jesu čuo šta kaže o Draži Mihajloviću i četnicima?“ Tako da ja vidim to sa ta dva aspekta – s jedne strane je socijalizacija od malih nogu do danas, kroz školstvo, porodicu, društvo, a s druge strane su to vrlo pragmatični političari koji nastoje da kapitalizuju tu svoju novu istoriju glasovima na izborima.
Četvrt vijeka nakon kraja rata govor mržnje kao da je na vrhuncu – barem takav dojam se stiče sa društvenih mreža. I sam si to lično osjetio. Postoji li neko psihološko ili sociološko objašnjenje zašto je taj govor evo sada ponovo u „procvatu“?
PUHALO: Mi to njegujemo. Ako imaš atmosferu u kojoj se politički protivnici etiketiraju kao izdajnici i strani plaćenici, znači, sa njima nema razgovora, nema dijaloga. Tu imaš samo ili da hapsiš ili da tučeš. Stvoreno je takvo okruženje da je govor mržnje nešto što ti pomaže da diskvalifikuješ svoga oponenta ili protivnika. Druga stvar koja je veoma važna je da nam to govori da ne postoji bazični konsenzus u bh. društvu oko bitnih stvari. A to je devedesete godine, šta je to BiH – država, zajednica dva entiteta… to su stvari oko kojih se mi „koljemo“ na društvenim mrežama, što izaziva govor mržnje. Sistematsko negiranje ratnih zločina – i tu postoji revizija, koja je opet u korijenu tog govora mržnje. Imaš ljude koji su permanentno, 25 godina, izloženi nekom posttraumatskom stresu, koji nemaju više živaca da debatuju o nekim istinama. Imaš i planove političkih elita kod sve tri etničke grupe da se radi na samoviktimizaciji. Znači, suočavanje sa prošlošću nije ni počelo, a kamoli završilo za ovih 25 godina, što bi u nekom normalnom društvu trebalo da se desi. Država ne zna koliko je ljudi ubijeno u ovom ratu, manipulišemo brojevima, žrtvama. Sebe predstavljamo kao žrtve, a druge kao zločince i nikako se ne može desiti obratno – da mi budemo zločinci, a oni žrtve. Sve to utiče na govor mržnje. Ako imaš političke elite koje, kao na plinskom rešou, dodaju malo plamena, pa ga spuste, i tako po potrebi manipulišu time, onda je sasvim jasno zašto to postoji i koja je njegova svrha. Takav sistem je odlično oruđe za upravljanje ljudima. Mnogo lakše je pričati da je bila agresija ili građanski rat, nego otvoriti fabriku i zaposliti ljude.
I lično si često izložen govoru mržnje. Koliko ga ozbiljno shvataš? Osjećaš li se ugroženo s obzirom na spadaš u rijetke oponenate nacionalističkim narativima?
Puhalo: Suočavanje sa prošlošću nije ni počelo, a kamoli završilo za ovih 25 godina
PUHALO: Kad to gledam na nivou neke polemike, sasvim je normalno i očekivano da neko kritikuje tvoje stavove, samo je pitanje na koji način. Tako funkcionišu društvene mreže i upravo to ih održava, ti komentari i polemike. Očekivano je da, ako izađeš u javni prostor, da će se pojaviti ljudi kojima se to ne sviđa. Problematičan je način na koji se to radi i lakoća s kojom se to radi. Ja nemam problem s oponentima, već s ljudima koji ti se sjete familije zato što nemaju nikakav drugi argument. Nazovu te izdajnikom i stranim plaćenikom, a da nemaju pojma o tvom bankovnom računu, šta radiš, ko si. Izmišljaju i lažu. Ali opet, oni su to od nekoga čuli, to je preneseno sa vrha, s televizije, od političkih lidera koji tako razgovaraju. Nisu to oni sami smislili. Oni su morali čuti od Karganovića, koji je bio zvijezda RTRS-a, o obojenim revolucijama, nisu to sami izmislili. Oni su morali čuti da je neko izdajnik i strani plaćenik na RTRS. Oni su čuli od nekog da je on Sorošovac, jer oni ne znaju šta je to. I onda kao papagaji ponavljaju. Ja vjerujem da postoje ljudi u BiH i RS koji su plaćeni da ništa drugo ne rade nego da te blate, dok to ne postane „istina“. To je taj društveni aspekt gdje stvari tako funkcionišu, ne samo kod nas, nego i u regionu, a sve više i u svijetu. Fake news postaju nešto što je normalno, a onda je tu govor mržnje samo mali začin koji dođe na sve to. Ali na ličnom planu to postaje psihološki problem, gdje nikad ne znaš kako će to etiketiranje i omalovažavanje koje traje i traje – da se preslika u glavi nekog pojedinca. Ne mora to biti sto ljudi, dovoljan je jedan da dođe i razbije ti glavu. Ili da ti djeci nešto kaže, pred njima napravi problem. E o tome mnogo više razmišljam nego o samim etiketama koje dobijam. Za sada nemam tih problema. Ali umori se čovjek objašnjavajući da ne mrzi svoj narod samo zato što kritikuješ ono što ti se ne sviđa. Da ne želiš da tvoj narod nestane samo zato što ukazuješ na neke ratne zločine.
U RS odavno postoji jedan sloj građana koji su obrazovani, ekonomski osviješteni, protiv socijalne nepravde i kriminala su, ali izrazito maliciozno nastupaju prema onima sa anacionalnim stavovima.
PUHALO: Mislim da mi prvo imamo problem s definicijom patriotizma. Prva stvar koju mi nikako u svojoj glavi da razjasnimo je da, ako si za Bosnu i Hercegovinu, ne moraš biti protiv Republike Srpske. S druge strane imamo permanentno razvijanje straha od ukidanja RS, a niko nikad nije procijenio i razumno promislio koliko je to moguće – ukidanje Republike Srpske bez saglasnosti Srba. Nula poena. Mi imamo kreiranje permanentne krize koja uopšte nije racionalna. I onda imaš taj patriotizam koji je ili dža ili bu: ako si za Bosnu, onda si protiv RS, ako si za RS, onda si protiv BiH. A nikad nemamo taj odnos – i Bosna i Hercegovina, i Republika Srpska. I to je umijeće ove vlasti – da pravi takve glupe polarizacije koje ne daju da se promišlja bilo kako drugačije. Ta elita upravo taklo razmišlja, oni tako vide taj patriotizam.
Mislim na inteligenciju koja nije dio političkih elita, protiv su vlasti, a izrazito nacionalno orjentisani.
PUHALO: Mislim da ima jedna važna stvar koju zanemarujemo u svemu tome, a to je ratno iskustvo tih ljudi, odnosno, okruženje u kojem su odrastali za vrijeme i poslije rata. Mislim da je to generacija između 30 i 45 godina koja ne vjeruje u predratnu Bosnu i Hercegovinu. Oni prosto ne mogu da vjeruju da su nekad tako živjelo, ili ne žele da prihvate. Druga stvar koja je tu veoma važna; naime vjerujem da je dobar dio tih ljudi imao ili čuo za neka vrlo loša iskustva tokom rata. Da li su bili izbjeglice, da li su im bila popaljena mjesta, da li su se pokušali vratiti pa nisu uspjeli… I Republika Srpska je, negdje, za njih sidro koje im daje sigurnost da će biti svoji na svome. I ne mogu ili ne žele da se otrgnu od te svoje prošlosti koju su proživjeli. Na taj način sebe ubjeđuju da je to neka sigurnost i garancija za opstanak Srba. Ja to mogu razumjeti, ali imamo drugi problem – takvi narativi često se zloupotrebljavaju i ne daju bosanskohercegovačkom društvu da se razvija. Taj strah od ukidanja RS, ili s druge strane, strah od propasti BiH, ili stalna priča o majorizaciji Hrvata – ne daju nam da se otrgnemo od svega toga i da počnemo razmišljati kao moderne države u kojima se poštuju u autonomija i manjine, gdje je čovjek na prvom mjestu.
Pokret pravde izlazi na izbore s ambicijom da ponudi nenacionalne teme. Imaju li šansu u borbi za političkim opcijama koje forsiraju nacionalno?
PUHALO: Taj neko, ko uspije da nametne teme koje nisu nacionalne, kao važne u bosanskohercegovačkom društvu, on će napraviti revoluciju. Samo se bojim da je to veoma teško. Onoga trenutka kada neko kaže „da li ste vi za ukidanje RS“ – sve anacionalne teme postaju nebitne u RS. Onoga trenutka kada Hrvati ne budu tražili više prava i treći entitet, pitanje je šta HDZ može da ponudi? Zato oni vrlo dobro paze na te probleme koje ne rješavaju 25 godina jer je s time mnogo lakše manipulisati nego s konkretnim stvarima. Budimo realni – Naša stranka teško da može nametnuti neke velike političke teme na nivou BiH ili entiteta, to može na nivou lokala. Isto tako npr. Mirsad Hadžikadić (Platforma za progres) – oni možda mogu na lokalu nametnuti neke teme koje su važne, ali na nivou entiteta da budu mainstream – bojim se da je teško. Jer niti kontrolišu medije, niti imaju moć da nametnu takve teme. Ko uspije da nacionalno eliminiše iz predizborne kampanje – on će biti pobjednik izbora. Samo se bojim da ćemo se načekati još dosta vremena da se to desi.
