Tanja Topić, politička analitičarka iz Banjaluke, jedna od rijetkih iz ovog dijela BiH koja se usuđuje kritički progovoriti o klijentelizmu i korupciji u institucijama vlasti u RS, smatra da je građane BiH, pogotovo tokom i nakon zadnjih izbora, „izdala međunarodna zajednica, tako što je izdala principe pravne države“, ali da su ih izdale i nezavisne institucije.

„Na kraju smo svi ostali razočarani i došli u jednu paradoksalnu situaciju: izbori su manje-više prihvaćeni, na nepravilnosti i krađe svi su zažmurili, a onda nam je došao izvještaj OSCE-a u kojem se stanje ljudskih prava u našoj zemlji ocjenjuje katastrofalnim, i naravno, nezaobilazno se navode brojne neregularnosti u izborni proces“, kaže Topić u intervjuu za Inforadar.

Evo nedavno smo u Višegradu ponovo gledali postrojavanje i orgijanje predstavnika četničkog pokreta, što je, osim nemuštih reakcija i navodne zainteresovanosti Tužilaštva BiH, ponovo prošlo kao podrazumijevajuća društvena norma. I ovo je jedan u nizu primjera da neofašizam u BiH neometano jača, imamo slične primjere i u Hercegovini. Da li je bh. društvo u realnoj opasnosti od eskalacije mogućih sukoba ukoliko pravna država ne stane ukraj ovakvim ideologijama?

TOPIĆ: Naše društvo je u stalnom sunovratu civilizacijskih vrijednosti, za šta smatram isključivo odgovornim kvazi-političke elite. Fascinantna je njihova istrajnost u nastojanju da prosječno ljudsko biće zatruju, a još fascinantniji stav da su nam veličanje zločina, relativizacija zločina, govor mržnje postali normalan i prihvatljiv društveni obrazac ponašanja. Sa svih strana: iz akademske zajednice, dijela medija, nevladinog sektora stiže horska podrška i bukanje takvim politikama, takvoj retorici, i stiče se utisak da se nalazimo na samom rubu nekog novog sukoba. Taj direktan sukob ne vidim, niti mislim da je moguć, iako se nalazimo na rubu opasne provalije koja nas svrstava u nezrela i nedemokratska društva. Bojim se da je naš problem u tome što mi nemamo pravnu državu, pa je velika iluzija u očekivanju da ona moža stati u kraj ovakvim mračnim ideologijama. Ovakvih divljanja nagledali smo se i ranije, pa me je prosto iznenadila reakcija Tužilaštva BiH. Eto i to napokon doživjesmo. Masovan odlazak ljudi sa ovih prostora je više nego jasna poruka da njih sukob ne zanima.

Zašto su, po Vašem mišljenju, izostale bilo kakve reakcije političkih predstavnika iz RS, pogotovo na grozne poruke iz Višegrada? Da li to znači da je Ravnogorski pokret pod Dodikovim režimom priznat kao antifašistički – a takvu vrstu strašnog revidiranja historije pokušava i režim u Beogradu, iako su dobro poznata zlodjela ove idologije?

TOPIĆ: Strašno je da socijaldemokrate ćute o djelima i idejama Ravnogorskog pokreta. Teško je reći da ih se priznaje kao antifašistički pokret, ipak je bilo reakcija u kojima se iskazuje stid zbog onog što se dešavalo u Višegradu. Bio je to Radovan Kovačević, portparol SNSD-a, koji je u cijeloj ovoj priči jedan od rijetkih koji je osvjetlao obraz vladajućima. Po meni je ta moć ćutnje razarajuća. Ona je gora od bilo kakve reakcije, jer upravo može biti shvaćena kao prećutna saglasnost i davanje podrške. Na drugoj strani revidiranje istorije, falsifikovanje činjenica bismo slobodno mogli posmatrati kao omiljenu gimnastičku vježbu političkih aktera. Posljedice su nesagledive, ali opet se moram vratiti na početak i primijetiti da nam je i to nažalost postalo opšteprihvatljivo.

Prošlo je pet mjeseci od izbora od kojih su mnogi očekivali puno, a dobili su malo. Pobijedile su opet iste etnonacionalističke politike, makar bismo mogli pričati o mnoštvu zabilježenih izbornih krađa, na koje je, opet, međunarodna zajednica zadužena za izbore uglavnom žmirila. Kako to komentirate?

TOPIĆ: Mislim da građane BiH nisu izdale pojedine političke partije koje su se priklonile onima na vlasti, napravile politički salto mortale, već i dio onog što zovemo međunarodna zajednica. Ona je izdala principe pravne države, djelujući pragmatično i žureći da nas ovakve, nikakve, čim prije uvede u Evropsku uniju. Izdale su nas i nezavisne institucije, u čije reforme je međunarodna zajednica uložila ogromne resurse, materijalne, finansijske, ljudske. I na kraju smo svi ostali razočarani. Onda dolazimo u jednu, istina, Bosni i Hercegovini svojstvenu paradoksalnu situaciju: izbori su manje-više prihvaćeni, na nepravilnosti i krađe svi su zažmurili, a onda nam je došao izvještaj OSCE-a u kojem se stanje ljudskih prava u našoj zemlji ocjenjuje katastrofalnim, i naravno, nezaobilazno se navode brojne neregularnosti u izborni proces?! Naša politička svijest i kultura su na izrazito niskom nivou, mi smo veoma zapušteno društvo, pa bi, čini mi se, bilo pristojnije da počnemo od suočavanja sa samima sobom.

Postojala su relevantna mišljenja da bi snaga građanskog aktivizma kroz skupove „Pravde za Davida“ makar u RS mogla da donese promjene. Na kraju se to nije desilo, a mnogi smatraju da se dogodila klasična instumentalizacija politika koje je provodila opozicija. Na kraju su građani jedini gubitnici?

TOPIĆ: Mislim da su se desile značajne promjene koje su društvo u Banjaluci promijenile iz korijena, ako se osvrnem na slučaj Davida Dragičevića. Do prije dvije godine bilo je potpuno nezamislivo da se na banjalučkim trgovima okupe desetine hiljada građana, sami, bez političkih partija, da podignu glas, da uzviknu tako žedni i gladni riječ „pravda“. Građani su se probudili iz višegodišnje letargije, kao da su vegetirali, a ne živjeli. Iako u konkretnom slučaju nismo došli do rješenja, iako nisu uhapšeni počinioci i krivci za Davidovo ubistvo, negdje je stvorena pukotina u kojoj su građani pokazali zube prema određenim nosiocima vlasti, institucijama. Razbili su strah koji je vladao njihovim životima. Dugoročno gledano, poslije Davidovog ubistva, ništa više neće biti kao što je bilo.

Kada govorimo o instrumentalizaciji ovog događaja – naravno da mora postojati uticaj politike. Pa prvi čovjek MUP-a je politička ličnost. Problem je bio u (ne)delanju institucija, zar one nisu dio političkog sistema? To mi dođe kao jeftin izgovor koji koriste oportunisti i tobože oni koji se zalažu za čistotu života koja nema veze sa politikom, jer je politika prljava. Naš je život duboko uprljan politikom, tako da ja nisam gadljiva na teze prema kojima je slučaj Davida Dragičevića na bilo koji način vezan sa politikom. Sem toga, politika je odgovorna za ambijent, za pravnu državu, i valjda imamo pravo postaviti joj pitanja kad su nam prava ugrožena, a institucije ne rade svoj posao.

Topić: Građani su se probudili iz višegodišnje letargije

Kako Vi komentirate mjere represije koje prema građanima i aktivistima provodi policija u RS. Vidjeli smo da se desila serija hapšenja, a – blago rečeno, jako je čudno da građani, pojedinci, danas nemaju pravo da stoje i da se okupljanju na Trgu u društvu parlamentarne demokratije, i to u 21. stoljeću?

TOPIĆ: Sloboda kretanja i sloboda okupljanja u Banjaluci su ograničene. To ne samo da je čudno u 21. vijeku, već je i sramno. Šaljemo sliku u region i u svijet kao da smo pod čvrstom rukom policije. To je nekome možda u interpretacijama koje dolaze sa druge strane poželjno, društveno prihvatljivo, da se građani disciplinuju, „dotjeruju u red“, da ih se „uči pameti“. Normalnom čovjeku to nema veze sa demokratijom. U tim našim relativizacijama i objašnjenjima došli smo tako daleko da opravdavamo zločine, ubistva, silu, ali ne zaboravimo da je strah i proizvodnja straha najjače oružje u rukama ovdašnjih vlastodržaca.

Prije sedam dana (utorak, 12. mart, op.a.) ekshumirano je tijelo Davida Dragičevića po zahtjevu njegovih roditelja, i on je tri dana kasnije sahranjen u jednom gradiću u Austriji. Dakle, već je utvrđeno da je mladić ubijen, već je utvrđeno da je istraga zataškavana, krivci nikada nisu odgovarali, a njegov otac je od lovca na ubice postao lovina sistema. Kakvu nam, zapravo, poruku na ovaj način šalje sistem?

TOPIĆ: Sistem je na dan ekshumacije ćutao. To mnogima iz sistema nije bilo važno, pa se onda takvi događaju jednostavni ignorišu. Na drugoj strani, za mnoge građane to je bio jedan od najtužnijih dana. Slike su bile potresne, a pokazale se podjelu na Njih i Nas – Mi i Oni smo dva svijeta različita, koja nemaju dodirnih tačaka. To nam pokazuje da živimo u sistemu u kojem neki od njegovih nosilaca vješto obrću teze – ubijeni i njegova porodica su smetnja, i kao takvi su krivi jer su tražili istinu i pravdu. Oni su omalovažavani, ponižavani, vrijeđani. U ime čega, u ime kojih vrijednosti i ciljeva, pitam se. Kod nas se ne procesuiraju oni koji prijete smrću iz udobnih sistemskih iinstitucijskih fotelja, već oni koji takve snimke objelodanjuju. I to nam je, kao što rekoh, prihvatljivo.

I Vi sami ste jedno vrijeme bili „meta“ vladajuće politike, čak ste bili i na nekakvoj „croj listi“. Nije bilo nimalo ugodno, da li se situacija sada smirila?

TOPIĆ: Moj staž na crnim listama je dugogodišnji. Čini mi se da je i dobrom dijelu društva to postalo prihvatljivo, a ja sam naučila živjeti s tim. Šta znači biti neprijatelj društva – razlog zbog kojeg sam se našla na crnim listama. Ako je to insistiranje na kritičkom propitivanju prošlosti, suočavanju sa zločinima koje su počinili pojedinci u „našim redovima“, insistiranje na dijalogu i pomirenju, borbi protiv govora mržnje, netrpeljivosti i nerazumijevanju među etničkim skupinama, kosmopolitizmu, onda sam počastovana što sam na takvim listama.

Besperpektivnost i beznađe tjeraju, i to masovno, iz BiH ne samo pojedince, već i čitave situirane porodice. Podaci o odlascima su porazni, pa se samo po sebi nameće pitanje ima li ikakve nade za naše društvo?

TOPIĆ: Mislim da ovom društvu treba neko ko će mu vratiti nadu i vjerovanje u to da baš nismo dotakli dno, da još uvijek uspijemo stvoriti pristojno i uljudno društvo. Biće to teško, potrebno je savladati brojne prepreke, razoriti postojeći dominantni vrijednosni sistem, potpuno izokrenuti matricu po kojoj svi funkcionišemo, savladati bahatost, primitivizam i mržnju u kojoj se gušimo. Ovo je mali prostor sa skučenim izborom pojedinaca koji ovakve sistemske promjene mogu da iznesu. Svako normalan je tužan gledajući kako odavde ljudi bježe u stampedu. Za to vrijeme oni koji vladaju smatraju da oni idu iz dobrog u lošije – i da će se vratiti. I da nigdje nije tako dobro kao što je kod nas. Koja samoobmana, nismo ni svjesni koliko smo u zaostatku za mnogim zemljama, kako mentalno, duhovno, kulturološki tako i materijalno, ekonomski. A nama kao društvu treba samokritična refleksija. Tek kad uradimo taj korak, ogolimo sebe i ono što imamo do kraja, možda uhvatimo taj posljednji voz zvani nada.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime