Zlatko Kramarić, hrvatski diplomata sa dugogodišnjim iskustvom, okončao je mandat generalnog konzula Republike Hrvatske, sa sjedištem u Banjaluci.

U intervjuu za Inforadar, Kramarić govori o izazovima diplomatije na zapadnom Balkanu, iskustvima koja nosi iz RS i Bosne i Hercegovine, položaju Hrvata u RS i cijeloj državi, kao i samoj budućnosti Bosne i Hercegovine.

Svoju diplomatsku karijeru nastavljate nakon okončanog mandata generalnog konzula Republike Hrvatske u Banjaluci na poziciji ambasadora u Tirani. Sa kakvim utiscima napuštate Bosnu i Hercegovinu?

KRAMARIĆ: Nakon deset godina života u diplomaciji: Kosovo, Sjeverna Makedonija, BiH, a uskoro i Albanija, postalo mi je puno jasnije zašto je  mandat diplomata ograničen. Naime, nakon izvjesnoga vremena, htjeli vi to ili ne, polako se počnete nekritički zaljubljivati u zemlju u kojoj boravite. I, naravno, sve vam izgleda puno ljepše nego što, zapravo, jeste. Vaš kritički osjećaj naglo popušta, vaše objekcije gube na objektivnosti, a i stvari vam se čine boljim nego što jesu… I da se sve to ne bi pretvorilo u svojevrsnu „diplomatsku sapunicu“, ministarstvo vas nakon tri-četiri godine, vrati kući, odnosno pošalje na neku drugi destinaciju… Šalu na stranu, Bosna i Hercegovina uistinu je prelijepa zemlja za koju i dalje vrijede, manje-više, sve one objekcije opata F.Pfannera o njoj, kada je ovaj čudesni misionar, prije točno 150 godina,  prvi puta došao na ove prostore pa je, između ostaloga, odmah primijetio da u ovoj zemlji ima pčela, ali da nema pčelarstva, da ima poljoprivrede, ali nema dovoljno kruha, ima voća, ali kao da ga i nema… Ili, kako je to lijepo rekao neponovljivi Ivo Andrić: na ovim prostorima vrijeme surovo stoji! Povijest se dogodi, ali kao da se i nije dogodila. Naravno, svi narodi koji iz vlastitih povijesti ne uče osuđeni su na njeno ponavljanje. Neki od posljednjih verbalnih  ratova između pojedinih političara, vojnika, opravdano bude strah i neizvjesnost među običnim svijetom.

I, by the way, ako netko ima ambiciju da bude solidan diplomart u BiH/RS, onda bi taj morao, po mogućnosti, kritički pročitati tekstove i I.Andrića, i M. Selimovića, i P. Kočića, i M. Dizdara, i S. Kulenovića, i B. Ćopića, ali i stare franjevačke kronike, morao bi ponešto znati i o djeltnostima fra Jukića… Bez elementarnog uvida u srednjovjekovni bh. historijski kompleks, u političko-vjerske sudbine jednoga Tvrtka, svih onih Kotromanića i Tomaševića, nesretnu kob Katarine Kosače, genezu bosanskih heretika, bogumila, fenomen stećaka.. mislim da je svaki, a posebice diplomatski trud uzaludan. Naravno, diplomati velikih sila imaju taj luksuz da o svemu ovome ne moraju previše znati. I nije možda toliki problem što diplomati ne čitaju te tekstove, knjige, bojim se da ni domaćim političarima taj „dosadni posao“ čitanja nekih tamo debelih i starih knjiga ne ide nešto od ruke. Jer, da kojim slučajem čitaju, onda bi vidjeli da se njihove nacionalističke konstrukcije postojeće stvarnosti ne razlkuju baš nešto previše od one socijalističke konstrukcije stvarnosti. I prije mene neki mudri ljudi zaključili su da i u slučajevima kada se uslijed velikih događaja, kakvi su revolucije, ratovi, institucionalni okvir jednog društva doslovce raspali, simboli i mentalitet – i to onaj duboko predmoderni, antiprosvjtiteljski orijentiran – pomoću kojih je stari poredak vezivao ljude za sebe uglavnom uspijevaju opstati (H. Dubil).

Za BiH gotovo da u postratnom periodu nije bilo godine koju nije obilježila neka politička kriza koja se direktno odražava na život svih njenih građana. Koliko Dejtonski mirovni sporazum, odnosno na njemu ustrojeno ustavno uređenje, generira nemogućnost postizanja dogovora unutar etnonacionalnih politika? Ima li se u vidu i uloga međunarodne zajednice, stoje li ocjene da BiH funkcionira u stanju neodgovornog protektorata?

KRAMARIĆ: Naš je osjećaj da se ova konstatacija može u cjelosti primijeniti na BiH/RS slučaj. Ovdje svi vode neke svoje bitke za „bolju prošlost“! I onda u toj političkoj kakafoniji neki pomisle da je jedino pravo rješenje bh. krize primjena „građanskog principa“. Budući da sam ne tako davno bio jedan od korifeja liberalnih ideja u susjednoj Hrvatskoj, ovaj bi mi pristup trebao biti ne samo prihvatljiv, već i više nego simpatičan. No, kada ne bi postojao onaj vražji „ali“ – kako u jedno društvo implementirati taj princip kada temelji toga društva počivaju na nekim drugim, etničkim načelima. Naime, trebalo bi se postaviti pitanje: a zašto su bh. političari tako (o)lako pristali na deytonovsku koncepciju društva/države, koja nema nikakvih dodirnih točaka s građanskim principima? Svjesni smo da je u tom trenuku ta koncepcija značila i okončanje ratnih sukoba, ali prošlo je više od 20 godina a u međuvremenu nikako da se postigne elementarni konsenzus između različitih  političko-etničkih strategija koje bi trebale dati odgovor na pitanje: a kakvo mi to društvo/državu, zapravo, želimo? Kako stvari stoje, situacija je i više nego šizoidna, pa onda i nije čudno što nas sadašnjost BiH tako podsjeća na  posljednje godine Jugoslavije; i za bh. političke odnose vrijedi ona Yu-formula o „lebdećem stanju“ . A na nedavnom skupu u Poljskoj, još jednom sastanku u sklopu Berlinskog procesa, poslata je jasna i nedvosmislena poruka, ne samo BiH, već i ostalim zemljama zapadnog Balkana; čemu EU integracije kada vi niste u stanju da se sami integrirate! Poruka je i više nego opora, ali mislim da bi bh. političari morali početi razmišljati i u tom pravcu, jer ako je bh. put europski, onda i rješenja moraju biti europska! Ne treba bježati od činjenice da su kroz bližu i dalju povijest „protektorati“ konstanta političkih i inih odnosa u BiH. I protektorati, i oni stari i ovi novi, u pravilu su „neodgovorni“, jer su njihovi interesi isključivo i uvijek parcijalni. Čak bi bilo i nepristojno od njih zahtjevati  da oni promijene svoje ponašanje.

Mandat ste proveli u Banjaluci. Možete li stoga napraviti presjek političke situaciju u bh. entitetu Republika Srpska, mapirati neuralgične tačke?

KRAMARIĆ: Čini mi se da je temeljni problem političkih odnosa u RS činjenica da ni uz najbolju volju ne uspijevam dokučiti u čemu se to bitnome razlikuju opozicija od pozicije! Konačno, mislim da sva ova politička zbivanja, nova-stara preslagivanja na RS političkoj sceni, poslije posljednjih parlamentarnih izbora uvelike potvrđuju ovu moju  konstataciju. Odavno se i u svijetu izgubila svaka  distinkcija između „lijevoga“ i „desnoga“, ali gubitak  razlika između „pozicije“ i „opozicije“ uistinu predstavlja svojevrsni novitet   gotovo svih zapadnobalkanskih politika.

Kramarić: Čemu EU integracije kada vi niste u stanju da se sami integrirate?

Posljednjih godinu i nešto dana Banjaluku je obilježilo dešavanja građana koji su mirnim protestima tražili pravdu za ubijenog mladića Davida Dragičevića, a potom i policijska represija prema građanima grupe „Pravda za Davida“, ali i prema svakom za koga policija procijeni da je u nekoj vezi s njima.

KRAMARIĆ: Naravno da je građanski neposluh integralni dio demokratskog života. Građanima se mora dopustiti da oni slobodno manifestiraju svoju volju, svoje političke zahtjeve. „Slučaj“ David Dragičevića, koliko je sam po sebi  tragičan, toliko je i paradigmatičan. On predstavlja lakmus papir za ocjenu  stanja demokracije u RS. Naime, taj slučaj nije samo političko, nego još i više moralno pitanje jednoga društva u tranziciji. Mislim da je za mentalnu higijenu ovoga grada, ovog entiteta (iako se slične stvari, nažalost, događaju i drugdje) itekako važno da se taj slučaj što je moguće prije riješi. Želim vjerovati da pravne institucije u RS mogu ovaj slučaj riješiti neovisno o željama bilo koje političke opcije. Pravda se mora izvršiti, pa makar i svijet – i neki pojedinci u njemu – propao! U tim teškim i mučnim procesima demokratizacije društva, njenog punog sazrijevanja, asistencija međunarodne zajednice se predmnijeva, ali kada je u pitanju presuda u slučaju „David Dragičević, onda je to, prije svega, pitanje kredibiliteta svih domaćih institucija. To je svojevrsni test njihove neovisnosti… Ne vjerujem u dugovječnost bilo koje politike koja se ne bi  temeljila na načelima morala.

Tokom svog mandata susretali ste se, uz ostale, i sa političkim predstavnicima hrvatskog naroda, katoličke crkve, Hrvatima koji žive u RS. Kako ocjenjujete položaj hvratskog naroda u RS? Koliko se u praksi provodi princip jednakopravnosti konstitutivnih naroda? Da li uopće postoji interes političara Hrvata iz najvećih stranaka koje djeluju u BiH da se bave tim pitanjima?

KRAMARIĆ: RS je najbolji pokazatelj u kojoj su mjeri događaji iz 90-ih godina prošloga stoljeća bili tragični. Naime, ovdje u RS Hrvati se polako svode na statističku pogrešku. No, to nije samo njihova tragedija, već bi to morala biti  tragedija i RS. Slične konstatacije mogu se primijeniti i na položaj Srba u FBiH, odnosno Bošnjaka u RS!

Nažalost, neki puta uopće nismo svjesni koliko je na jednome prostoru – RS, FBiH, RH, Srbije, Kosova… bitno zadržati sve različite tradicije, identitete, kulture… jer još uvijek naše vladajuće politike ne umiju se odnositi spram tog „drugoga“. A Hrvati u RS, bez obzira na atribuciju „konstitutivnog  naroda“,  svedeni su na to obično „drugo“, s tendencijom da uskoro i posve kao narod nestanu s ovih prostora na kojima su stoljećima živjeli. A, to bi tek bila prava  tragedija. Stoga smo mi koristili svaku priliku da sve razine vlasti u ovome entitetu, ali i na onim prostorima FBiH, koje su bile dio naših diplomatskih obveza i aktivnosti (Bihać, Jajce…) podsjetimo na važnost čuvanja svih onih slojeva/identiteta, bilo onih etničkih, bilo onih vjerskih, koji su kroz dosadašnju povijest aktivno u njoj  sudjelovali. Ajde, pokušajte samo zamisliti Banja Luku bez katoličko/kršćansko-hrvatske komponente, bez otomansko-bošnjačke, bez onih jugoslavenskih, i onih rojalističkih i onih socijalističkih komponenti… Upravo je nedavno obilježavanja 150-obljetnice od dolaska trapista u Banja Luku, na ove prostore, bilo u funkciji podsjećanja svekolike javnosti, točnije otkrivanja jednog od mnogih prikrivenih slojeva kolektivnog pamćenja/sjećanja, koji su aktivno sudjelovali u izgradnji ovoga grada/prostora. A, mora se priznati, bez nemjerljive participacije trapista Banja Luka nikada ne bi izgledala ovako kako danas izgleda. Doduše, drugo je pitanje jesu li oni koji danas odlučuju svjesni te iznimne činjenice. Ako jesu, onda bi bilo dobro da već od sutra poduzmu čitav niz aktivnosti, od pravične restitucije, preko povrata oduzete  imovine, pa sve do korektnijeg mapiranja gradske i ine povijesti, jer samo na taj način Banja Luka 2024. godine može postati europskom prestolnicom kulture!  Ono što je danas mnogima „nevidljivo“ moralo bi se, u što skorije vrijeme,  materijalizirati. A do toga može doći isključivo ako to „nevidljivo“ dobije legitimitet od strane vladajućih političkih struktura. Rad na svom vlastitom nacionalnom pamćenju, ali i na svim ostalim, mora postati obvezni dio svakog školskog programa, pa bi, sukladno tome, u BiH/RS i dalje morala funkcionirati  formula da je ovo zemlja i srpskog i hrvatskog i bošnjačkog naroda. Ali, ta se formula nikako ne smije svesti samo na „političku korektnost“, na spretnu dosjetku, već bi ona morala postati svakodnevni politički i ini princip ponašanja, mišljenja i djelovanja svih relevantnih političkih faktora. I to u svim segmentima društva! O tome je zagrebačka profesorica Mirjana Kasapović, inače bosanskih korijena, napisala sjajnu knjigu. Treba samo čitati neke ne tako davne povijesne dokumente pa će se vidjeti kako u toj nesretnoj prošlosti postoje i one epizode u  kojima su se ne samo detektirali problemi, već su se nudila i neka pristojna rješenja od postojećih! Doduše, nisam od onih koji i u tim „sretnim epizodama“  ne vidi i one detalje koji su tu „sreću“ svaki puta iznova dovodili u pitanje..

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime