Vjerovatno ste svi čuli za Aliju Sirotanovića, rudara, junaka i udarnika socijalističkog rada koji je davne 1949. godine oborio svjetski rekord u kopanju uglja. On je tada sa svojih osam komorata u rudniku mrkog uglja Breza za osam sati rada iskopao 152 tone (253 kolica) i tako oborio dotadašnji rekord Rusa Alekseja Stahanova za 50 tona.
Neću sada pisati priče o Aliji Sirotanoviću kada je o njemu do sada već sve napisano, međutim anegdota koja se veže za njegovo obaranje rekorda mi je potrebna da bi povezao neke stvari u ovome tekstu, a vama barem pobliže pojasnio današnje stanje u rudnicima diljem Federacije BiH.
Priče govore, ne znam da li su istinite, neki kažu da jesu, neki opet kažu da je i ova priča kao i sve u ono bezbrižno vrijeme Jugoslavije prenapuhana, da je Josip Broz Tito rekao Aliji Sirotanoviću netom poslije obaranja svjetskog rekorda da za nagradu poželi šta hoće, a Alija je zatražio samo veću lopatu!
Istina ili ne? Ne znam.
Međutim, da se vratimo u današnju crnu stvarnost. Nema više Alije Sirotanovića, nema ni Tita, nema ni Jugoslavije i rudari su prepušteni sami sebi i još malo pa izgleda neće biti ni rudnika – a sve što se u posljednje desetljeće dešava u ovoj državi, a dešava se kriminal neviđenih razmjera, lomi se preko leđa rudara.
Rudari su svedeni na puko preživljavanje. Već godinama su u strahu za sopstvenu egzistenciju. Ni sami ne znaju koliko su već puta stupali u štrajk niti koliko su već puta dolazile glavonje iz uprave da ih mole da se vrate pod zemlju i da nastave s poslom i da će svi njihovi zahtjevi biti ispunjeni i opet, ni sami rudari ne znaju koliko su puta sami nasjeli na tu priču – a od obećanja ništa.
Poneko ih se tek sjeti 21. decembra na Dan rudara, podsjeti javnost da rudari jedu hljeb sa sedam kora i nestane ponovo tamo do 21. decembra iduće godine, a problemi rudnika i rudara se gomilaju.
Ili ih se tek sjete kada je neka tužna godišnjica pogibije komorata i dođu u svilenim odijelima pred rudnik, polože vijenac cvijeća, odglume već dobro uvježbanu tužnu facu, kažu riječ-dvije utjehe i obećanja i isto kako su i došli – nestanu. Dok zli jezici rudare danas nazivaju glasačkim tijelom SDA i prikazuju ih kao ljude koji bi prodali rođenu mater za radno mjesto, a prilikom raspisivanja konkursa za rad u jami gotovo se niko i ne sjeti zamijeniti mjesto u bašti kafića za mjesto u dubini zemljine kore, dotle se rudari svakodnevno bore da u sadašnjosti nekako skrpe kraj sa krajem.
Oni nisu od ljudi koji kukaju.
Niko se i ne trudi da shvati da rudari ne traže milostinju. Oni su preponosni ljudi. Svi vi koji poznajete ijednog rudara shvatićete o čemu pričam. Rudari danas, poput Alije Sirotanovića nekada, ne traže neke pogodnosti pri ljetovanju, ne traže besplatne automobile niti basnoslovne sume novaca, oni ljudi, pobogu, traže samo veću lopatu i sami će kao i do sada svojim rukama zaraditi i ljetovanje i automobil i novac.
Ali te veće lopate nema. Oni danas rade sa opremom iz prošlog vijeka i u njihove rudnike se ništa ne ulaže. Međutim, ni to ih ne sprječava da obaraju rekorde po proizvodnji, ali šta vrijedi kada taj isti ugalj, koji oni iskopaju, Elektroprivreda od njih uzima praktično besplatno. Gotovo da je tona kamena skuplja od tone uglja.
I kad kažu da je Alija Sirotanović nekada od Tita tražio samo veću lopatu, ja čvrsto vjerujem u to.
Rudarski zanat je najpošteniji na svijetu. Čitav život više nemaš nego što imaš, ali živiš sa spoznajom da radiš nešto pošteno i da ne postoje toliko pokvareni ljudi koji će da ti to otmu.
Da te izigraju.
I bilo je tužno neki dan u Sarajevu gledati rudare na protestima pogotovo nakon što je većina javnih ličnosti i političara dan prije javno i ponosno stala u odbranu LGBT populacije, a nisu se toga sjetili kada su rudari u pitanju. Kada je najpošteniji zanat na svijetu u pitanju. Kao da bježe od njihovih prljavih ruku, izboranog lica i očiju koje bih ih zarazile poštenjem. Niko se nije sjetio stati uz njih. I ta slika rudara na ulici koji su dobrano izgradili ovu državu i koju i dan danas grade je nešto najtužnije.
Tužnije čak i od izgladnjelih i promrzlih migranata.
Jer zamisli da moraš izaći iz dubine zemlje i onako prljav i izmoren otići pred Parlament da zatražiš ono što si pošteno zaradio. Barem jednu koru hljeba od njih sedam.
Odgojila me je rudarska porodica i nikada mi u životu ništa nije falilo. Što je nekoj drugoj djeci bila čokolada meni je bio rudarski narezak i četvrt hljeba kojeg babo donese sa posla. Što je nekoj djeci bio izlet na Jadran ili negdje u Evropu meni je bila ona bijela koverta u kojoj je babo donosio platu i nekako je već postala navika da se tada svi u kući okupimo i začuo bi se samo zvuk kovanica koje otac istrese iz velike bijele koverte na drveni hastal u dnevnoj sobi.
One dvije najveće papirne novčanice babo bi uzeo u ruku, jednu dao materi, a drugo presavio i stavio sebi u džep, a onu siću, mi djeca, poberemo i trkom se izgubimo ka seoskoj trgovini. I tako opet do sljedećeg mjeseca, do sljedeće plate.
Danas više ništa nije kao prije.
Danas rudari moraju u dubini zemljine kore štrajkovati glađu da bi dobili istu tu bijelu kovertu i svojoj djeci istresli platu na stol. Moraju gladovati da bi se neki guzonja iz fotelje sjetio da im isplati minimum onoga što su pošteno zaradili. Kad kažem poštenje, to je misaona imenica za neke ljude, to nikada ne možete shvatiti. Tu krv, taj znoj, te suze, koje rudari troše za minumium onoga samo da se osjete kao ljudi, kao ljudska bića, a ne znaju, pobogu, da su oni veći ljudi od njih svih.
Rudari se danas osjećaju kao velika riba koju su neki nepoznati pecaroši slučajno upecali na rijeci i sada je potrebno vremena da se ta riba umori, da izgubi snagu i da se onako iznemogla izvuče na tlo i da se sa njom uslikaju oni sretnici koji su prvi put u životu zabacili udicu i odmah ulovili ovako krupnu ribu.
Ne dozvolite da to budu rudari. Nije fer.
I nije pošteno.
