Možda vam se tako ne čini, ali rezultati parlamentarnih izbora u Srbiji su najbolji mogući rezultati u kojima Srpska napredna stranka osvaja najveći broj glasova. Nije ih očekivao ni Vučić sam. Zašto?

Njihova pobjeda je bila neminovnost. Situacija u kojoj će vladati sami, vjerovatno uz pomoć vjerne Socijalističke partije Srbije (SPS) i Ivice Dačića, a u kojoj će opoziciju glumiti samo Srpska patriotska stranka (SPAS) Aleksandra Šapića, noćna je mora SNS-a. Apsolutna vlast, apsolutna odgovornost, grafit je koji već neko vrijeme isplivava na nekom od beogradskih zidova – i to je upravo to.

Srbija je zemlja u kojoj non-stop traje politička, predizborna kampanja. Bilo je tako i prije Vučićeva vakta, a otkako se on popeo na politički pijadestal sve je podignuto na viši nivo. Njegova opsesija podrškom koju ima u javnosti poznata je još iz doba dok je bio Šešeljev mali od palube u Srpskoj radikalnoj stranci, koja prvi put od svog postojanja ostaje van parlamenta.

VUČIĆEVI PROTIVNICI POTUČENI I UNIŠTENI

I kad je bilo potrebe za dodatnim potvrđivanjem, znao je raspuštati parlament i vladu i sazivati prijevremene izbore. A onda je našao drugi način. Mjesto predsjednika vlade odlučio je prepustiti marioneti, a on će biti predsjednik. Tako može sebe testirati svake dvije godine. A može testirati i političke protivnike. Može mu se. Posebno sa ovakvim protivnicima.

Rezultati ovih izbora dobri su i u tom smislu. Politički protivnici su potučeni, uništeni i rijetki će opstati. Prostor je to u kojem konačno može da nikne jedna nova politička, opoziciona scena, jer ova kakva je do sada bila možda je i najveća snaga samog Aleksandra Vučića.

Dobar dio opozicije prošle zime krenuo je u proteste širom gradova Srbije, podstaknuti napadom na Borka Stefanovića, nekadašnjeg člana Demokratske stranke, nekadašnjeg pregovarača Beograda sa predstavnicima Kosova.

Stop krvavim košuljama, bila je poruka prvih protesta. Poruka je to bila upućena Aleksandru Vučiću i njegovim batinašima, a profilisali su se i konkretniji zahtjevi vezani za izborni sistem, za medije, itd. Odgovor je bio: „I da vas je pet miliona, nijedan zahtev neću da vam ispunim, pobedite me na izborima!“

I onda je krenulo da se kotrlja. Svake subote. Jedan od pet miliona postao je glavni moto protesta koji su se širili po gradovima, ali koji su imali širok spektar pristalica – od krajnje desnice koju su predvodili Boško Obradović i Dveri, pa do ljevice predvođene momcima i djevojkama koji su se borili za krov nad glavom, za prava radnika i radnica. Svi su našli svoju nišu kroz koju su mogli proturiti svoje zahtjeve i pokazati nezadovoljstvo koje je bilo ogromno.

Foto: Lider “Dveri” Boško Obradović, pobornik politike “ljotićevaca”

Ali od samog početka neke stvari su ukazivale da bi ovaj bunt mogao skrenuti. Na jednom od prvih skupova kao govornici su bili predviđeni Mirjana Karanović i Dule Vujošević. Onom tvrdom desnom krilu je to zasmetalo jer im njihovi stavovi nisu bili bliski – od podrške LGBT populaciji, jugoslovenstva, ljevičarstva… I organizatori su popustili. Ta greška se kasnije vratila na naplatu. Nakon Mire i Duleta protjerane su prvo spomenute ljevičarske struje, da bi zatim kontrolu nad protestom preuzeli lideri Saveza za Srbiju, nudeći prisutnima tzv. „sporazum sa narodom“.

I puno je tu problema i nedefinisanoga bilo od samog početka, ali kao najveći treba izdvojiti činjenicu da su jasno nezadovoljstvo velikog dela građana pokušali kapitalizirati lideri opozicionih stranaka. Ovim su pokušali sebi udahnuti život, ali uzalud. Mrtvi konji se ne kuju, već raskivaju.

A Aleksandar Vučić sve to gleda i pušta. Mudro ćuti, tu i tamo ih prozove jer lakše je kad imaš na koga prstom da upreš. Ćuti jer zna da nisu takvi kakvi jesu ne bi on nikad došao na vlast.

KADA VLADAR BACA MRVICE OKO SEBE

Jedna stvar se, međutim, profilisala iz tih protesta. A to je ideja bojkota. Bojkota zbog nepravednih izbora, zbog loših izbornih uslova, zbog loše i nikakve medijske situacije… Ta ideja bila je bliska i onima s lijeva i onima s desna. Obesmislilo bi to izbore, obesmislilo pobjednike izbora.

I šta onda čini vladar? Baca mrvice oko sebe. Zna on da će se primiti. Spušta, dakle, izborni cenzus sa pet na tri posto, preko bliskih agencija za istraživanje, pomalo montira rezultate istraživanja kako bi pokazao da je tri posto lako dohvatljivo, kako zapravo baš Vi, baš Vaša stranka ima i više od tri posto i kako sigurno prelazite taj minimalni cenzus, a to onda znači četiri godinice mira za vas, za stranku, mogućnost ojačavanja temelja… Baš ono što vam treba.

Bojkot? Ne čini se više kao dobra ideja. Ionako razjedinjena opozicija dodatno se razjedinila. Neki su smatrali da jedino kroz parlamentarnu borbu mogu da ukažu na određene probleme, a malo pomalo njihov broj je bio sve veći i veći.

I na kraju, Republička izborna komisija (RIK) povrdila je čak 21 listu za izbore. Kolačić od tri posto je tako sladak bio. Treba napomenuti da su mjesec dana pred izbore izmijenjeni i izborni zakoni, te je dodatno olakšano prikupljanje potpisa za izborne liste. Sve je predstavljeno kao olakšanje zbog epidemije COVID – 19, zbog čega su prvobitno izbori i odloženi, jer su bili predviđeni za 21. april. Potpisi su se u RIK donosili u džakovima, rancima, a RIK se očigledno nije previše miješao u svoj posao.

“Šta vam je to?”

“Potpisi!”

“Otvori. U redu. Ćeraj to”.

I Aleksandar Vučić je učinio tako sve da svojim “protivnicima” olakša ulazak u parlament. Ali, kakvo god mišljenje imao o njima, a ono nije najbolje, izgleda kao da ih je ipak malo precijenio jer, ispostavilo se, ni sve ovo nije bilo dovoljno da se pređe tri posto.

Oko 63 % glasova, sa SPS-om, SNS će u parlamentu imati više od 220 od mogućih 250 stolica. Ostalo je predviđeno za Šapićeve “vaterpoliste”, među kojima je i Ratko Dmitrović, nekadašnji prvi čovjek Večernjih novosti i to iz perioda sumraka te novine, iz perioda pripreme terena za rat i zločine.

Raspored mandata u Skupštini Srbije (Foto Insajder)

To onda opozicija i nije, jer isti su to obrasci ponašanja kao i većine u tom parlamentu koji će i definitivno morati mijenjati i stolice jer su s godinama mijenjale svoj oblik prilagođavajući ga guzicama, poput one Vojislava Šešelja, ratnog zločinca kome ta činjenica nije smetala da se vrati u parlament. Eto, konačno je Šešelju izmaknuta ta stolica, baš kao i skupštinskim veteranima, Čedi Jovanoviću, Nenadu Čanku, Zoranu Živkoviću i čitavoj plejadi političara i političarki koji su svojom prisutnošću obilježili posljednjih 10, pa možda i više godina srbijanskog parlamentarizma.

APSOLUTNA VLAST – APSOLUTNA ODGOVORNOST

I Aleksandar Vučić se jeste naslađivao rezultatima izbora. Morao je. Jače je to od njega, iako ova situacija nije ni malo jednostavna za njega. I tu se vraćamo na početak. Zašto je ovo najbolja moguća opcija?

Srbiju, u narednom periodu, čeka donošenje nekoliko teških odluka. Otkako je SNS na čelu, gotovo sa svakim izborima se govorilo o značaju rješavanja pitanja Kosova, evropskog puta Srbije, itd. A za to je trebalo imati apsolutnu većinu u parlamentu. Osim što im je često išao niz dlaku, otvarajući Srbiju, a prije svega radništvo u Srbiji za eksploataciju, Vučić je podržavan i zbog vjerovanja da je on taj sa kojim se može razgovarati i koji će zaključiti to pitanje Kosova.

Do sada je imao opravdanje jer tu snagu u parlamentu ipak nije imao. Sad ima sve. Apsolutna vlast, apsolutna odgovornost. I nije mu svejedno.

Nije mu svejedno, jer stranka mu ima preko 700.000 članova. Kažu da je to stranka sa najviše članova u Evropi, a oni tu nisu jer mu bezrezervno vjeruju ili zato što ga vole ili što vjeruju u ideologiju stranke, program. To ne postoji. Postoje samo sitni ili krupni interesi, u zavisnosti od pozicije unutar stranke.

Kadar koji vodi Srbiju je kadar poslušnika, kadar bahatih funkcionera, falsifikatora diploma i doktorata. “Ko je njih poznavao, ni pakao mu neće teško pasti”, rekli bi u Maratoncima.

Dok im se ne dira u interese ta “ljubav” će trajati. Sad su, međutim, sami sa sobom. Nema ništa što ih može mobilizirati u parlamentu, što može da otkloni međusobne nesuglasice, a njih će biti. I bilo ih je.

A to je onda prostor u kom opozicija može tražiti svoju šansu. Ali ne ona koja je sve svoje šanse već prokockala. Oni su dio problema, a ne dio rješenja.

Foto: Obradović, Jeremić i Đilas, srbijanska opozicija nastala na temeljima nacionalizma, prokockala sve šanse

Prostor je to… pa možemo ga nazvati i Ground Zero, kako su zvali prostor newyorških tornjeva blizanaca koji su srušeni onog 11. septembra. To je ono što će iza SNS-a i ostati. Razvaline, a u njihovom stvaranju su učestvovali svi. Ko god je ponio barjak Srbije pod etiketom Ne damo Kosovo, zabranjujući Parade ponosa, ko god je ćutao nad masovnim grobnicama, ko god je štitio i pravdao ratne zločince, ko god je o Republici Srpskoj mislio klizeći po mislima Dobrice Ćosića. A takvih je previše.

Vrijeme je za nešto novo i to odmah, jer ova vlast će implodirati. Odbrojavanje je počelo.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime