U jesen 2008. godine nogometni klub Wolfsburg je doveo Zvjezdana Misimovića i spojio ga sa Edinom Džekom, koji je igrao svoju drugu sezonu u Wolfsburgu. Ova dva naša reprezentativca su započinjala svju sjajnu saradnju koju će krunisati titulom prvaka Bundeslige nekako baš u vrijeme kad su Mostarci izabrali gradonačelnika kojeg neće imati priliku promijeniti idućih dvanaest godina.
U tih dvanaest godina Džeko je osvojio titule prvaka u Njemačkoj i Engleskoj, bio najbolji strijelac u Bundesligi i Serie A, postao najbolji strijelac u istoriji Wolfsburga i reprezentacije Bosne i Hercegovine, te treći najbolji strijelac u istoriji Rome, odveo reprezentaciju na Svjetsko prvenstvo u Brazil sa deset golova u kvalifikacijama, oženio Amru Silajdžić, te ukupno zaradio oko sto miliona maraka.
KAKO DO GRADONAČELNIKA
Grad Mostar je za to vrijeme potrošio više od pola milijarde maraka, dvije trećine tog iznosa pojela je gradska administracija, a njeni najveći dometi su bili izgradnja kanalizacije koja izlijeva fekalne materije po gradskim ulicama, te ekološka bomba u vidu ilegalne deponije Uborak.
Naivnim nepoznavateljima političkih kretanja u Bosni i Hercegovini izgledalo je kako Mostarci samo čekaju prvu priliku da se zahvale na saradnji takvoj neefikasnoj i doslovno po zdravlje opasnoj administraciji koju su predvodili gradonačelnik iz HDZ-a i šef finansija iz SDA, te su zdušno pozdravili dogovor o održavanju izbora u Mostaru kojeg su lideri ove dvije stranke postigli u junu, uz asistenciju stranih diplomatskih predstavnika.
Sve im je, nakon 12 godina apstinencije, omogućila Irma Baralija (Naša stranka), nakon što je tužila državu sudu za ljudska prava u Strasbourgu.
U euforiji oko najave ponovnog ukazanja glasačkih kutija u Mostaru čini se kako je mnogima promakla jedna sitnica u vezi cijele stvari, a to je da dogovor nije postignut zbog plemenitih želja da se demokratski proces odlučivanja vrati u ruke građana, ili da se ispune prioriteti iz Mišljenja Evropske komisije.
Dogovor je postignut nakon što su Bakir Izetbegović i Dragan Čović procijenili da nema šanse da im iko ugrozi model vladanja u Mostaru, a sinoćnji rezultati su otprilike na liniji toga. U zbiru od 35 gradskih vijećnika ove dvije stranke – odnosno HDZ-a i blok stranaka okupljenih oko SDA – imaju njih dovoljno da priskrbe sebi dvotrećinsku većinu za komotno vladanje, dok se jedina prava opozicija dosadašnjem načinu upravljanja gradom svela na 6-7 vijećnika BH Bloka (SDP i Naša stranka) i vrlo solidan rezultat dosad nevidljive Hrvatske republikanske stranke.
Foto: Slaven Raguž i njegova Hrvatska republikanska stranka čine se nakon dugo kao prva iole ozbiljnija alternativa Čoviću i HDZ-u
Izborni model predviđa da se gradonačelnik bira u tri kruga i da može biti izabran već u prvom krugu dvotrećinskom većinom. Ukoliko u prvom i drugom krugu ne bude izabran dvotrećinskom većinom, u trećem krugu može biti izabran prostom većinom od 18 glasova, i upravo zbog toga se fokus medija drži na mogućim kombinacijama za dosezanje „magičnih osamnaest“.
Naoko može se činiti kako ključ izbora gradonačelnika drži BH Blok sa svojih šest ili sedam vijećnika, koliko im daju preliminarne projekcije, ali istini je bliža opcija u kojoj se BH Blok nalazi u situaciji štrebera čija je jedina dvojba koji će mu od dva bullyja u razredu oteti novac za užinu.
Infografika: Broj vijećnika po gradskim izbornim jedinicama
Neće biti lijepo posmatrati kako ih do izbora gradonačelnika stari majstori ucjena i manipulacija iz HDZ-a i SDA okrivljuju i izlažu pritisku – jedni za izrazito bošnjaštvo, a drugi za izdajništvo i odsustvo patriotizma.
Sreća za BH Blok je u tome što se čini kako su oni već samim osvajanjem tih 6-7 mandata ostvarili svoj cilj i kako nemaju ozbiljnu namjeru da se bave upravljanjem procesa u Mostaru.
ZA SDA MOSTAR UTJEHA ZA DEBAKL U SARAJEVU
U prilog ovakvom načinu gledanja govore dva argumenta. Prvi argument je neopisivo slavlje u štabu BH Bloka nakon objave preliminarnih rezultata, uz kršenje svih epidemioloških mjera, u čemu su prednjačili ljudi iz vrha Naše stranke. Nikome ko je spreman preuzeti teret odlučivanja u Mostaru ne bi palo na pamet da to slavi, tako da je jedino objašnjenje za slavlje Naše stranke činjenica da su i desantom na Mostar i osvajanjem nekoliko vijećničkih mjesta uspjeli prikriti činjenicu da je to doslovna jedina lokalna zajednica van Sarajeva u kojoj su ostvarili značajnu reprezentativnost.
Upravo zbog spašavanja njihovog vlastitog izbornog rezultata iluzorno je očekivati od SDA da nekom plemenitom džentlmenskom gestom ponude BH Bloku imenovanje gradonačelnika.
Šerif Špago, SDA Koalicija za Mostar (Foto Bljesak)
Za razliku od BH Bloka, koji rezultat u Mostaru vidi kao utješnu nagradu za debakl van Sarajeva, za SDA je Mostar utješna nagrada za debakl u Sarajevu i blesavo je očekivati da dopuste trijumf u Mostaru onima koji su ih ponizili tamo gdje poraz boli deset puta više nego drugdje. Simpatično je čitati prognoze prema kojima bi SDA to učinila iz patriotskih razloga, jer su to prognoze onih koji još nisu shvatili da se SDA ne bori za BiH, nego za BiH u kojoj vlada SDA.
Još jedan razlog zbog čega podrška SDA nekoj varijanti u kojoj bi BH Blok dao gradonačelnika nije realna leži u činjenici da je sporazumom o izborima u Mostaru predviđeno jačanje uloge predsjednika Gradskog vijeća. Budući da gradonačelnik i predsjedavajući Vijeća ne mogu biti iz istog konstitutivnog naroda, za SDA bi podrška Bošnjaku/inji iz BH Bloka značila nedopustivi gubitak obje ključne pozicije.
Ako ćemo gubiti vrijeme na razvijanje mogućih teoretskih opcija, rješenje za takvu situaciju bi bilo da BH Blok ponudi gradonačelnika iz reda Hrvata ili Srba, budući da je rečeno kako gradonačelnik i predsjedavajući GV ne mogu biti iz istog konstitutivnog naroda, a ne da moraju biti Bošnjak i Hrvat.
Da bi vuk bio sit a ovce na broju, jedino hipotetičko rješenje situacije u kojoj SDA poklanja gradonačelničku poziciju BH Bloku, a BH Blok je popunjava sukladno svojim u praksi dokazanim kriterijima, jeste izbor Duška Bajevića za gradonačelnika Grada na Neretvi. No, ovdje već idemo iz teoretisanja u neozbiljnost, a uz to bismo i Princa sa Neretve degradirali sa aristokratske na građansku dimenziju.
ČOVIĆU SUŽEN MANEVARSKI PROSTOR
Šalu na stranu, situacija nakon lokalnih izbora u Mostaru nije ništa bolja nego prije njih. Zbog načina na koji su ovi izbori postavljeni može se reći – da se vratimo nogometnim poređenjima sa početka teksta – kako je prvo poluvrijeme završilo neriješeno, da se u drugom poluvremenu očekuje podizanje tempa i zaoštravanje igre, te kako će biti neizvjesno do same sudačke nadoknade.
Jedini koji u cijeloj situaciji može biti privremeno zadovoljan jeste Dragan Čović bez čijeg HDZ-a je dvotrećinska većina u gradskom vijeću nemoguća i koji time može dobrano zagorčati život svakom gradonačelniku koji mu ne bude po volji. Zbog toga je prilično izvjesno da će novi gradonačelnik biti iz HDZ-a, ali je pitanje šta će zauzvrat morati dati SDA u pregovorima tokom kojih će i jedni i drugi zajednički udarati po BH Bloku.
Dragan Čović (Foto Bljesak)
Zato Čović može biti samo privremeno zadovoljan, jer mu je nakon niza ispada na najvišem nivou vlasti dosta sužen manevarski prostor na onom najnižem i vjerovatno će morati biti spreman na brojne kompromise.
Dosadašnja praksa nas uči kako SDA nije pretjerano tvrd pregovarač i kako se obično zadovolje ustupcima koji im omogućuju održavanje na vlasti bez pretjeranog insistiranja na principima. Možda je to malo razočaravajuće za ljude koji su 12 godina čekali na izbore, ali imenovanje gradonačelnika Mostara i određivanje smjera u kojem će grad ići će uglavnom ovisiti o pogodbama koje HDZ i SDA postignu u vezi vlasti u Federaciji, u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, te u Zeničko-dobojskom kantonu, gdje se SDA održava na vlasti zahvaljujući zastupnicima HDZ-a.
U igri su i izmjene Izbornog zakona BiH po modelu HDZ-a, na čemu ova stranka godinama insistira.
Tu počinje i završava model funkcionisanja ove dvije stranke, koji – sudeći po rezultatima jučerašnjih izbora – očito odgovara građanima. Zbog toga možda jedina pouka koja se može izvući iz mostarskih lokalnih izbora jeste to da ne bi bilo loše razmisliti o prelasku na izborne cikluse od po dvanaest godina između izbora.
Ništa se plaho ne bi promijenilo, ali bi se uštedjelo na novcu koji se troši na izbore i živcima koje građani zbog njih uzaludno gube.
