Razgovarao: Andrés Seoane
Sa španskog preveo Nihad Hasanović. Izvor: El Cultural
Liankeova književnost nije samo kritički izvještaj o kineskom društvu već i duboko istraživanje ljudske duše. Tako je i u Smrti sunca
Jan Lianke (Henan, 1958), bivši vojni propagandist i sin seljaka, priznaje da je počeo pisati “iz prostih razloga, kako bih izbjegao glad i ratarski život. Htio sam se pomoću pisanja uzdići iz zemljoradnika u građanina te steći slavu i prihode.” Četiri decenije kasnije njegov književni univerzum, izrastao na gorkoslatkoj satiri i živim opisima realitetâ koje bi kineski režim najradije zataškao – u romanima kao što su Dani, mjeseci, godine, San sela Ding,Služiti narodu, Lenjinovi poljupci i Četiri knjige – donio mu je isključenje iz državne vojske, zabranu objavljivanja u cijeloj zemlji, kao i prestižne kineske nagrade Lu Sjuen i Lao Še, zatim Franza Kafku, dvije nominacije za Man Booker International, te kandidature za Princezu od Asturije i Nobela.
Zaštićen neospornom činjenicom da predstavlja referentnu tačku savremene kineske literature, ovaj profesor književnosti na znamenitom Narodnom univerzitetu u Pekingu već godinama ne objavljuje u svojoj zemlji pa se zato i ne brine za cenzuru jer, kako objašnjava, “kada ne mislim na prohtjeve izdavača, na to da li će moje djelo prodrijeti u javnost ili ne, pišem s jednom slobodom koja je nemoguća u slučaju onih koji moraju brinuti o tome hoće li biti objavljeni”.
To je sloboda koja se pretače u pitanja poput ovog: šta bi se desilo kada bi najednom svi stanovnici jednog mjesta postali žrtve čudnog mjesečarenja koje bi ih nagnalo da ostvare sva ona djela i želje koje budni potiskujemo iz opreza, zbog društvenih konvencija, straha ili stida? Upravo se to zbiva u Smrti sunca, novom romanu kineskog pisca, koji lirskim koliko i brutalnim jezikom oslikava događaje tokom jedne strašne noći snova koji se ubrzo pretvaraju u košmare.
Spiritualni realizam
Vaš roman istražuje ljudske snove, ispunjene priznanjima, željama, strahovima… Da li smo najslobodniji kada sanjamo?
Lianke: Vjerujem da naši snovi sadrže želje i strahove, najcrnju tminu, usred koje ćemo naći krhke iskre svjetlosti u kojima se kriju ideali, iluzije i košmari pojedinaca i cijelih kolektiva. Smrt sunca je realističko djelo ili, konkretnije, ono što nazivam “spiritualnim realizmom”, a to je pristup koji ne stavlja akcenat na opipljivu zbilju života, već na realnost duše i duha. Praktikujući taj postupak, iskusio sam snagu i ljepotu mašte. Za mene je imaginarno važnije od stvarnog. Radije bih umro nego da ostanem bez mašte. Snovi su samo jedno od područja gdje mašta raste, teren odnosno platforma koja mašti služi kao uzletno-sletna pista.
Istražujete šta bi se dogodilo kad bismo se ponašali bez društvenih sputavanja, kada bismo realizovali naše snove. Zar bi zaista sve bilo tako haotično i zloćudno: ubistva, pljačke, osvete…?
Lianke: Društveni okovi i gubitak sloboda mogu aktivirati neku vrstu latentne mračne sile. Snovi nam nude priliku da damo oduška onom što ne možemo doživjeti u stvarnosti, kao što je libido adolescenta, koji se oslobađa kad ovaj spava. Na taj način sve ono što razum, društvo i podsvijest susprežu i što ne može da se otjelovi na svjetlu dana moglo bi se (i to je samo jedna mogućnost) konkretizirati u snovima, u jednom neobuzdanom vidu. No, zar ubistva, pljačke, osvete i silovanja koja su se dogodila tokom Kulturne revolucije (jednog groznog košmara) nisu bila strašnija od zbivanja u mom romanu? Zar stravičnije nije bilo istrebljenje Jevreja u Drugom svjetskom ratu? Zar priča koju iznosi moj roman Četiri knjige nije jedna realna povijest komunizma? U konkretnim istorijskim razdobljima, kada su ljudi gubili razum i odavali se svojevrsnom snoviđenju, vrvilo je od užasnih događaja.
Da li bi se taj opis društva preplavljenog najgorim impulsima, koji predstavlja potisnute mržnje i košmarne opsesije, mogao primijeniti na bilo koje društvo, da li bi se to moglo desiti bilo gdje u svijetu?
Lianke: Moglo bi se to dogoditi u bilo kojem podneblju ili zemlji, poput otrovne travke sposobne da se raširi bilo gdje, samo ako naiđe na odgovarajuće tlo i temperaturu. Kada govorimo o ljudskoj kulturi, ne referiramo se isključivo na savremenu nauku i tehnologiju već, prije svega, na ljudsku prirodu. Nauka, tehnologija i elektronika nemaju smisla kada se izgubi razum. Smrt sunca pripovijeda upravo o tome: o životu i stanju u kojem su ljudi izgubili razum.
Roman navodi veći broj drevnih i novijih razdoblja Kine. Kako vaše društvo postiže ravnotežu između aktuelnog svijeta i sistema koji je na djelu posljednjih sedamdeset godina?
Lianke: Ne postoji ravnoteža, već istraživanje. Više se radi o tome da “prelazimo rijeku tapkajući po kamenju”, kako veli stara kineska poslovica. Kad se pojave problemi, ne preostaje ništa drugo nego da ih se riješi, smireno i uravnoteženo. Razvoj kineskog društva zasniva se upravo na tome: rješavamo probleme u mjeri u kojoj iskrsavaju kako bismo nastavili napredovati. Stoga snažna proturječja djeluju kao pokretačka sila koja Kinu tjera naprijed.
Kao u Joyceovom Uliksu, kod vas se sve odvija u jednom haotičnom i ushuktalom danu. Zašto ste sve zgusnuli u nekoliko sati?
Lianke: Joyceov Uliks je bez sumnje poslužio kao nadahnuće, ne samo zbog vremenskih aspekata romana već i zbog odnosa između svijesti protagonista i njihovih djela. S druge strane, namjera mi je bila uspostaviti jedinstvo između vremena i sunca kao nešto fluidno. Vrijeme, kao sunce, osvjetljava zaplet mog romana. Međutim, kada vrijeme umre zajedno sa suncem i prestane postojati i teći, priča se nastavlja. U Smrti sunca, ipak, moji eksperimenti s vremenom nisu previše zreli. U budućnosti bih volio uroniti u to “stvaranje vremena” kroz pisanje, s ciljem da naraciju i književnost opskrbim novim metodama i jednom drugačijom vitalnošću.
Kao ljubitelj zapadne književnosti, Janke trenutno čita Čovjeka bez svojstava Roberta Musila, “veliki roman koji me uči kako da iznova promislim ono što drugi pišu”. Što se tiče književnosti na španskom, kaže da mu je prevoditeljka preporučila prije par godina Srce tako bijelo Javiera Maríasa, “čije mi se pripovjedačko majstorstvo dopalo i iznenadilo me. Nedavno sam takođe čitao 2666 Roberta Bolaña i Ptice u ustima Samante Schweblin”. Čileančev slučaj smatra naročito značajnim pošto je “kinesko izdanje 2666 teže od cigle, ali uprkos tome skoro bi se moglo reći da se Bolaño pretvorio u književni fenomen u Kini, što, po mom mišljenju, zaslužuje ozbiljnu studiju”.
Ali osim toga Lianke ukazuje da “od Don Quijotea do magičnog realizma literatura na španskom utiče na autore Dalekog istoka, na način mnogo širi i dublji nego što se može zamisliti. Kineski pisci svakodnevno spominju imena španskih autora ili spisatelja španskog govornog područja, koji su im veoma bliski”. No, žao mu je što se “posljednjih godina, tačnije od početka XXI vijeka, broj naslova prevedenih sa španskog na kineski značajno smanjio. Ne bih volio da se taj običaj prekine.”
Dovoljno je pisati
Kako doživljavate to što su vam djela zabranjena u domovini? Da li se čitaju u tajnosti?
Lianke: Jeste, desetak mojih romana je zabranjeno, ali to je nešto na šta sam se već navikao. Mladost sam proživio u Kulturnoj revoluciji: kada bi u to doba nekom piscu zabranili toliko djela, završio bi u zatvoru i na vješalima. Danas, međutim, mada ne mogu objavljivati, dozvoljeno mi je da pišem, što je već utjeha. S druge strane, iako moja djela ne mogu da se štampaju u kontinentalnoj Kini, to nije slučaj s Tajvanom ili Hong Kongom, pored drugih zemalja gdje sam prisutan kroz prevode. Tako da nemam velikih prohtjeva oko mogućnosti objavljivanja. Dovoljno mi je da mogu zgrabiti hemijsku i slobodno pisati šta mi je volja.
Tvrdite da u vašoj zemlji intelektualci osjećaju da su u nekoj neopipljivoj opasnosti, tjeskobnoj i zabrinjavajućoj. Odakle ona dolazi i kako se živi s njom?
Lianke: Mislim na osjećanje nespokoja i straha. Nespokoj se rađa iz neke vrste strepnje stalno potiskivane u društvu, iz konstantne prožetosti “revolucionarnim kretanjem” koje nikada nije prestalo. Kako živjeti s nemirom? To je nemoguće izvesti. Samo se možemo moliti da društvo bude sve otvorenije i naprednije, a istina je da je sadašnje kinesko društvo otvorenije, liberalnije i tolerantnije nego prije trideset godina.
Ubacili ste sebe kao lika u knjigu, a i dosta ste kritični prema samome sebi. Odakle vam ta sloboda?
Lianke: Moguće da mi itekako idu od ruke autorefleksija i samokritika. Svaki put kad pišem roman, zapitam se: “Šta možeš popraviti? U kojim aspektima bi mogao pisati bolje?” Sumnjam u samoga sebe. Sumnjam u smisao svog života, u vrijednost i originalnost vlastitog pisanja, a jedva se uzdam i u sopstvenu egzistenciju i svoja djela. Ubacivanjem samoga sebe u roman naprosto sam poželio ponuditi čitaocu jednog drugog Jana Liankea.
Pripovjedač vas optužuje da uvijek crpite narativnu građu iz rodnog sela. Da li je to stvarno pljačka?
Lianke: Svi pisci pljačkaju i kradu iz života. Što je pisac bolji, to je pljačka veća, prije svega na duhovnom planu. Dobar pisac ne teži materijalnom – odjeći, kući, hrani… –, nego nastoji da proždrljivo otme krv i duh od kojih se sastoji život sam.
Vaš lik više nije u stanju da piše. Bojite li se praznog lista?
Lianke: Dosad se nisam našao u toj situaciji, iako često pomišljam da će doći taj dan kada, s obzirom na moju poodmaklu dob, neću više biti sposoban da pišem, i tad me obuzme osjećaj straha i, gotovo bih rekao, užasa. Nije me strah prazne stranice, već da ću željeti da napišem mnogo toga, ali neću moći zbog godina i onemoćalosti, ili da ću pisati sve lošije i na sramotan način.
Sveprisutna politika
U novoj knjizi politička kritika je, premda prisutna, mnogo zamagljenija nego u drugim vašim romanima. Zašto ste se opredijelili za taj liričniji i iskošeniji ton?
Lianke: Možda zato što me često etiketiraju kao “najkontroverznijeg pisca u Kini” ili “najcenzuriranijeg autora”, imao sam utisak da se moja djela u brojnim prilikama pogrešno interpretiraju. Istini za volju, politička kritika nije nešto na šta mislim tokom pisanja. Više me zanimaju priroda života ili karakter likova kada određujem kakav će biti roman. U Kini politika, osim toga što je strogo politika, sastavni je dio života kao takvog. Drugačije rečeno, politika čini dio stvarnosti koju ljudi svakodnevno proživljavaju, a tiče se goriva, riže, ulja, soli ili čaja. U svakom zrnu riže u zdjeli Kinezâ prisutna je politika. Posljednjih godina, na primjer, Kina potiče niz mjera za borbu protiv siromaštva koje obuhvataju biljne sorte i metode uzgoja, načine prodaje i distribucije…, tako da u svim siromašnim regionima imate partijske funkcionere koji osmišljavaju planove i mjere. Koliko politike ima u svakoj rotkvici i kupusu koje zasade seljaci? Plantaže duhana i voćki rezultat su organizacije i planiranja. Prema tome, ima li ili nema politike iza svake jabuke, svake kruške, svake ispušene cigarete? “Velike naracije” kineske književnosti pokrivaju politiku i istoriju, ali sa Smrti sunca htio sam se udaljiti od tih krupnih društvenih realnosti.
Bili ste kritični prema potezima Kine tokom pandemije. Kako će se, po vama, svijet mijenjati?
Lianke: Što više djelujemo i što smo osjetljiviji na širenje pandemije, to bolje. Kad je o budućnosti riječ, nisam ni doktor ni sociolog, ali ipak znam da će promjene biti kolosalne. Tako će, na primjer, kada sve ovo prođe, u Kini biti onih koji će se, nažalost, još više uzdati u vlast ili u to da je razumno da nam big data oduzimaju privatnost.
U pandemiji ste svojim studentima na Univerzitetu u Hong Kongu napisali pismo o potrebi da pamtimo, da sebi ne dozvolimo zaborav. Da li je književnost to: pamćenje, svjedočenje?
Lianke: Književnost je umjetnost sposobna da podsjeti na istinu, ali je ona prije svega duhovna manifestacija istine. Pamćenje može biti i neka estetska kompozicija, poput Picassove Guernike, koja objedinjuje umjetnost i memoriju na savršen i izvanredan način. Stoga se književnost – iako nije jedino moguće oruđe za očuvanje sjećanja – ne može odreći estetske odgovornosti za sjećanje, koja je svojstvena svakoj formi umjetnosti.
