Piše: Almedin ŠIŠIĆ
Bio sam jedan od onih koji je vjerovao, možda i zdravnorazumno očekivao da će se Milorad Dodik ulaskom u najviši organ izvršne vlasti u BiH primiriti. Jer o Miloradu Dodiku znam prilično.
Vrlo dobro sam upoznat sa Dodikovim političkim radom, kako onim koji se na prvu vidi i često čuje (u trenucima Dodikovog gubljenja kontrole i neselektivnog vrijeđanja svih oko sebe), možda još i više sa svim onim što se prethodnu deceniju događalo među četiri zida – a s čime šira javnost nije upoznata.
Punih osam godina živim i radim u Republici Srpskoj. Mnogo toga sam vidio, čuo i doživio, sa Dodikom sam imao razna iskustva, radio priče i intervjue, ali i bivao verbalno napadan kad „novinar došljo“ iz Sarajeva, koji se zove tako kako se zove – i koji radi za medij iz Sarajeva.
I da budem krajnje iskren, ta moja iskustva s ovim političkim tajkunom, koji je sve to vrijeme, najprije kao premijer a onda i kao predsjednik RS, držao sve pod kontrolom u ovom entitetu, bila su ništa u odnosu na mnoge grozne uvrede, napade, direktne prijetnje koje su na svojoj koži osjetile neke moje kolege. Među njima i žene.
Za sve to vrijeme, dakle, Dodik je bio jednako neotesan, jednako nezgodan, politički direktan – i uvijek u istoj mjeri javno opstruirajući faktor, i sve smo to dobijali kao gotov proizvod.
Međutim, među četiri zida, među mnogo tih duplih zidova, na raznim mjestima u državi i van nje – a što odgovorno tvrdim jer sam za mnoge polutajne sastanke znao, Dodik je političkim manevrima kojima nije želio da naruši već izgrađeni javni imidž najvećeg nacionaliste i sprskog patriote, dopustio određena pozitivna kretanja koja su kasnije rezultirala iznimno bitnim reformama za državu. Između ostalog i reformom odbrane (koju su nakon 2005. godinama najviše hvalili zvaničnici SNSD-a). Dakle, za to su glasali Milorad Dodik i SNSD. I to su neoborive činjenice. Da se zna.
Prisustvovao sam, također, mnogim sastacima na kojima je u neka normalnija vremena bilo pokušaja dogovora „državne socijaldemokratske koalicije“ između SNSD-a i SDP-a, kojeg je u to vrijeme vodio Zlatko Lagumdžija. Inicijator većine tih sasatanaka, sa željom i namjerom pokretanja pozitivnih političkih promejna, bio je pokojni Željko Kopanja. Također da se zna.
U međuvremenu, u aprilu 2006. godine, propao je aprilski paket ustavnih promjena, kreiran kako bi dodatno institucionilizirao i ojačao državu (zbog opstrukcija Silajdžićeve SBiH, HDZ-a 1990 i SDA poslanika-odmetnika Mehmeda Žilića), propali su i neki drugi sporazumi, i sve je ostalo historija. Historija sve gorih i kompleksnijih političkih odnosa u kojima su, uvijek i zauvijek, na svakoj ključnoj razini u državi, glavnu riječ vodili SNSD (od 2006. preuzeli od SDS-a glavnu riječ u RS, pa tako i nacionalističko naslijeđe), i njihovi nacionalistički pandani SDA i HDZ.
Što je država više trebalo da ide naprijed, to su Dodik, Čović i najprije Silajdžić, a posljednjih godina Izetbegović (rahmetli Tihić je od svih bio najkorektniji), raznim manevrima, spletkama, često i međusobnim dogovorima, kreirali nacionalističku atmosferu straha jednih od drugih. Narod i građani su najviše ispaštali, ali, kojeg li apsurda, upravo iz straha od nacionalizma onog drugog, narod još od 2006. (sa iznimnkom jednog mandata) na vlasti drži upravo njih, nacionaliste. Zauzvrat su od jednih napravili „obespravljene“, druge pokušali dehumanizirati, a treće konfrontirali sa gotovo cijelim zapadom i demokratskim svijetom.
I umjesto da s godinama država i društvo idu naprijed, svi procesi i reforme su zaustavljene, osim nemuštih pokušaja i koraka jedan naprijed nazad dva, što je savršeno odgovaralo uvezanom nacionalističkom društvu i etno-oligarhijama koje su u međuvremenu – na temeljima takvih odnosa – izgradile poslovna carstva.
Gdje je u svemu tome danas najjači od svih, Milorad Dodik, koji je do danas, da je to samo htio, mogao da bude najpoštovaniji političar na ovim prostorima nakon Josipa Broza Tita. Eno ga – a ko bi to još mogao prije nekoliko godina i da zamisli – u Predsjedništvu BiH, pokušava da radikalnim populizmom (sada je na tapetu priča „zastava RS“) u kolektivnog šefa države „unese“ Republiku Srpsku kako bi Bosnu i Hercegovinu predstavio vještačkom tvorevinom, tek rođenom u Dejtonu. Već za koji mjesec dobili bismo drugu fazu, u kojoj bi nametao teze da sa „tom i takvom državom, koja je dobila ovlasti uz pomoć intervenicionizama visokih predstavnika“ (što je priča koju priča godinama) potpuno jednaka prava ima Republika Srpska!
Milorad Dodik dobro zna da taj put nikuda ne vodi – može samo sve skupa da nas odvede u veliku avanturu. A da li on zapravo želi „veliku avanturu“, jer je maca pokucala na vratanca? Vjerovatno bi se sjajno snašao u svemu, i izgubio neokrznut s ogromnim bogatstvom na računima.
No, hoću da se vratim početku ovog osvrta. Iskreno, pokušavao sam da vjerujem da će Dodik, kojem je moć uvijek bila na diobi prvog mjesta (zajedno s parama) u Predsjedništvu BiH, odnosno na državničkim putovanjima, konačno dobiti ono što nikada do sada nije imao: poštovanje šefova i vlada zapadne demokratije, počasne vodove i himnu u njegovu čast, jer je do sada imao tek entitetske izlete tokom kojih je često završavao u nekom hodniku ili Putivnovoj radnoj kancelariji.
Ipak, Dodik je izgleda, a sve je očitije, izabrao drugi put. Insistiranjem na „uvođenju“ zastave RS u Predsjedništvo, a što je nemoguće po Ustavu i zakonima ove zemlje, očito sada želi da producira duboku ustavnu krizu za koju zna da bi u potpunosti mogla da parališe državu.
Sada dolazimo do onoga što je mjesecima tvrdio i autor ovog teksta – ovakav Dodik bi sa Draganom Čovićem u Predsjedništvu BiH bio nuklearna opasnost za državu, mir, stabilnost i sve nas skupa. Zato je bilo odsudno bitno da Komšić kao institucija koja predstavlja potpuno druge vrijednosti – pobijedi – i pobijedio je (na žalost svih neofašista i prikrivenih nacionalista, instant intelektualaca, što ovih ovih dana brane pravo Miljenka Jergovića i svih drugih koji su se priključili hajki na Komšića i nas kojima je osobno pravo na identitet ispred prava nacije i kolektiviteta).
Najsvježiji primjer mog dubokog uvjerenja da jedan nacionalizam bez drugog ne može, da jedni bez drugih ne mogu, jer bi bili poništeni i ostavljeni na smetljištu historije, jeste jučerašnje ponašanje SDA u Narodnoj skupštini RS. Glasanjem za listu SNSD-a, SDA je automatski omogućila Dodiku da dobije četiri od ukupno pet delegata u Domu naroda Parlamenta BiH.
Da vam prevedem. Bosna i Hercegovina je, također jučer, dobila „zeleno svjetlo“ za Akcioni plan za članstvo u NATO (vijest godine!), najveću vojno-političku organizaciju u svijetu koja državama nudi stabilnost, zaštitu i mnoge druge benefite. Onu istu kojoj se, zbog bliskosti i vlastitih interesa na istoku u Rusiji, Dodik žestoko opire.
Tako je SDA omogućila da to svjetlo njima najdraže boje vrlo lako, kao što vjerovatno i hoće, pocrveni, jer će sada moć blokade procesa u najvišem tijelu zakonodavne vlasti u državi imati četiri poslanika SNSD-a.
