Trećeg maja 1992. godine održana je vanredna sjednica Predsjedništva Republike BiH u proširenom sastavu. Prisutni su bili članovi Predsjedništva Ejup Ganić, Stjepan Kljuić,  Fikret Abdić, predsjednik Vlade RbiH Jure Pelivan, potpresjednik Mahmut Čehajić, ministar odbrane Jerko Doko, ministar unutrašnjih poslova Alija Delimustafić te savjetnici Hajrudin Somun, Kemal Muftić i Mijo Kelava.

Novinar Esad Hećimović je svojevremeno pronašao i za BH Dane objavio autentične transkripte te sjednice koji pokazuju kako su reagovali učesnici uoči događaja zbog kojih je Tužilaštvo BiH podiglo optužnicu protiv 10 osoba, piše Žurnal.info.

Podsjetimo, optuženi su: Ejup Ganić, Zaim Backović, Hamid Bahto, Hasan Efendić, Fikret Muslimović, Jusuf Pušina, Bakir Alispahić, Enes Bezdrob, Ismet Dahić i Mahir Žiško. Oni se terete da su, u okviru svojih funkcija i ovlaštenja u vojnim, policijskim i civilnim strukturama, zajedno sa svojim podređenima, planirali, podstrekavali i izvršili napad na nebranjenu mješovitu kolonu vojnika i civila zaposlenih u bivšoj JNA.

Ganić : Želim da vam podnesem informaciju u vezi razgovora u Unproforu. U toku noći sinoć i tokom jutra dogovoreno je sa gospodinom Kljuićem i gospodinom Abdićem koji su ovdje prisutni, a dogovoreno je sa komandantom TO, upoznat je sa tim i predsjednik Vlade,  da ja učestvujem u pregovorima u UNPROFORU u vezi oslobađanja predsjednika Predsjedništva.

Za te pregovore pripremljena je platforma koja je verifikovana sa ovim ličnostima koje sam pomenuo. Ta platforma se sastojala iz tri tačke. Prva tačka da se traži održavanje prekida vatre. Pod   dva oslobađanje Predsjednika Predsjedništva i njegovo dovođenje u Predsjedništvo i davanje pomoći mrtvih i ranjenih”.

(Alija Delimustafić je doveo u pitanje ovlaštenje Ejupa Ganića za vođenje pregovora u UNPROFOR-u, tražeći zapisnik koji to potvrđuje. Članovi Predsjedništva nisu bili sigurni da li je Alija Izetbegović u vojnoj koloni koja je išla od Lukavice do komande na Bistriku, niti u kakvom je statusu. Kljuić naređuje da se ne puca na kolonu, nego da se dozvoli prilaz. Kljuić je bio protiv toga da vojna kolona iz komande na Bistriku napusti grad. Ganić je rekao da je to Izetbegović odlučio sam)

 Ganić: Mi smo ovdje dali naređenje komandantu TO da on obezbjedi naredbu da se ne puca na tu kolonu. Evo Kljuić je izdao.

Kljuić: I policija isto, sad je bio Juka Pušina i policija neće pucati.

Ganić: U redu, to je jako dobro, tako da je ta naredba otišla da ne pucaju, nego da se dozvoli prilaz. Ne znam detalje kako će to sada ići izlaženje Kukanjca iz kasarne. (…)

Kljuić: Mi sada ne možemo ništa raditi nego čekamo šta će biti sa Alijom. Ako Alija uđe u krug kasarne, oni ga imaju – imaju snajpere, mogu ucijeniti da prođe cijela kolona. To nama ne dogovara, odmah da vam kažem. Mi smo imali Kukanjca, imali smo Aliju. To je ispraćaj za državu, ali mogli smo na to pristati da zamijenimo njih dvojicu. Ali da nam sad izvuku opremu i to sve i da pomjeraju artiljeriju i tenkove to nam ne odgovara. Njihovi tenkovi u gradu više nemaju municije.

Abdić: S tim što je Alija zarobljen a Kukanjac nije. Jer, Kukanjac je, u stvari on komanduje, došao je, njegove su snage slabije od naše teritorijalne odbrane. To je drugi odnos. On ratuje i komanduje. Ima slabije snage. Alija radi jedan politički posao, došao, sletio na aerodrom, hoće da ide u Predsjedništvo. On ne komanduje, on ne ratuje. Ovaj je u ratu. Kukanjac je u izravnom ratu. On komanduje i okružen je on sa Teritorijalnom odbranom našom. Zahvaljujući nemoći njegovoj. (..)

Delimustafić: Ja neću u ovome da učestvujem. Ovo je neprofesionalizam nikakav. Zna se kako se razmjenjuje i šta je.

Mahmutčehajić: Alija, osnovno je da ti kažem u ovim situacijama ljudi obično gube živce a mjeri se sposobnost ljudi time da ostanu smireni u kriznoj situaciji. Prema tome, sjedi. Tiše malo, molim vas. Ministre , sjedi tamo.

Delimustafić: A šta ću? Odvešće mi Kukanjca, a ja ne znam je li Alija uopće u transporteru.

Hajrudin: Hajmo da vidimo to.

Delimustafić: Poredite ratnog zločinca sa predsjednikom Predsjendištva. Umjesto da sačekate.

Ganić: Ma nismo mi donijeli tu odluku.

Delimustafić: Ma kako Kljuić naređuje komandantu da skine sve.

Kljuić: Ne da se skloni, samo da ne puca.

Delimustafić: A moja će ti žena sutra doći i reći da ja ne idem u rat. I šta ću reći neka ostane. Nemoj tako. Odakle ti pravo?

Kljuić: Ja sam samo rekao zapovjedniku

Delimustafić: U redu je. Ima stenogram gdje si naredio.

Kljuić: Dobro da se ne puca. Ma šta me briga ako ide predsjednik države, ne treba pucati.

Delimustafić: Odakle ti znaš da li ide. Pitaš li državnu bezbjednost, na šta ti mi ličimo ovdje?

Kljuić: Izvini, ja sam zatečen kao i vi. Ja ništa ne znam o tome, niti sam ja donio odluku.

Delimustafić: Ma zato nam je ovakva država, zato smo spali na Stari Grad i Centar (općine u Sarajevu, prim. pr.) tvojim pričama i Ganićevim.

Kljuić: Sjedi, molim te, polako.

Ganić: Molim te, ti mene napadaš neopravdano.

Stjepan: Nemoj se ti pravdati.

Abdić: Ja bih malo, ovo ćemo za druga vremena.

Stjepan: Mi smo dobili informaciju da je Predsjednik krenuo ka Komandi grada.

Delimustafić: Od koga?

Stjepan: Molim vas, ako se ne puca, nije nikakva izdaja. Nije pogrešna komanda. A oni se u povratku mogu sačekati. Nemoj bogati sada ko je pripravan, ko nije, ja ovdje 35 dana ležim tu svakodnevno.

Delimustafić: Šta imam koristi od toga što ti ležiš?

Stjepan: Pa dobro, sada ti i ja mogli bi poslije razgovarati, nemoj sad pred svima.

Jure Pelivan: Čuli smo prvu nformaciju da je krenuo. Sad drugu na sjednici da ide 8 vozila. Treću pretpostavku može sve povući sa Alijom. Ima li Alije, nema li Alije? On jeste talac. Sigurno je to.

Mariofil: On je zarobljenik terorističke organizacije

Abdić: Ali, mi moramo znati šta je on. Moramo dobiti papir. Šta je on? Mi ne znamo. Mi moramo oficijelno biti obavješteni, to može uraditi vojska. Ona obavještava Predsjedništvo. Organizujte se kako god znate mi smo zarobili predsjednika Predsjendištva. Mi smo uradili s njim to i to. Njegov je to status. Onda se mi određujemo prema tom činu. Mi ne znamo uopće njegov, niti on zna svoj status…

Delimustafić: Nije to više JNA, nego teroristička organizacija i trebalo je sudu i vladi podnijeti krivičnu prijavu. Predsjedništvo već…

Ganić: Pazi, obavjestili smo međunarodnu javnost. Tebi odgovaram, pazi jednu stvar. Vođeni su razgovori, ja sam vodio razgovore po papiru s kojim si se i ti saglasio. Usvojilo ga je Predsjedništvo, Kljujić, Abdić, usvojio ga je potpresjednik Skupštine, usvojilo ga onoliko kvoruma koliko ima. Papir potvrdio komandt TO. Jure Pelivan se složio i svi živi.

Delimustafić: Gdje je zapisnik?

Ganić: Nema zapisnika jer su ratni uslovi, nema struje.

Delimustafić: Nema ratni uslovi. Ratni štab treba da ovdje preuzme ako su ratni uslovi .

Kljuić: (poziva na smirenje)

Pelivan: (pita da li je moguć napad na grad po odlasku kolone iz Komande) (…)

Mariofil: Ima jedna riječ, mi smo izdajnici ako bi mi pustili da zaustavimo kolonu i vidimo ko je unutra.

Doko: U redu, predsjednika Predsjedništva poštujemo, državu da vidimo. Ali ne možemo pustiti da prođe 50 ljudi, mislim ni po koju cijenu.

Ganić: Predsjednik je donio tu odluku na svoju odgovornost. Možda je blokiran. Možda je ucijenjen. Možda je pod pritiskom.

Pelivan: A nisu mu rekli da će evakuisati komandu cijelu i kasarne.

Fikret: Ne, ne zna da trebaju 8-10 kola da budu obezbjeđena. Kombi zna to

Ganić: Molim vas jednu stvar radi detalja. Ova odluka to je odluka koju je predsjednik donio sam.

Delimustafić: Ne znamo za tu odluku. Recite koja je odluka molim vas lijepo.

Ganić: Ne znam valjda da on sam krene u koloni nekakvoj.

Mahmutčehajić: Ama ne znamo je li to odluka, nagađamo Ejupe. Može li se provjeriti? Ako je to odluka da on ide, recite mi molim vas lijepo pa da se mi o toj odluci izjasnimo. Ne znam uopće o čemu se radi. Ovdje niko ne zna. Nagađamo se, svađamo se, o čemu je riječ . S kime ide Predsjednik, dokle ide, gdje ide poslije, ko ide s njim. Je li to znate ili ne  znate?

Doko: Jedina neborbena kasarna je ta tu, tu su svi oficiri koji su povučeni iz Hrvatske. Molim vas, oni vode ove borbe i sada se oni trebaju odatle izvući i da nas sravnaju. Još jednom ponavljam, preuzimate na sebe odgovornost.

Delimustafić: Mozak oficirski, koji je kriv za hiljade mrtvih do sada, mozak. Ne Kukanjca, nego mozak. Tu je sedam-osam pukovnika.

Kljuić: Da kažemo Alija i Kukanjac naprijed , ostali stoj. Imamo li snage da kažemo

Delimustafić: Ako ćeš ti uzeti pancir pa stati tamo

Kljuić: Hoću brate.

Delimustafić: Pa eto hajmo prekinimo sjednicu izvolite

Somun: Još se ne zna, oni idu prema…Oficir jedan iz Lukavice je rekao da su krenuli i da je predsjednik u toj koloni. To su dvoja kola UNPROFOR-a i troja oklopna kola. Ovdje su pred vratima TO i drugi i oni misle da treba pregledati kola i vidjeti ko je i šta je unutra..(zajednička diskusija)

Rusmir: Ejupe, budući da mi ne znamo odluku, ja predlažem, molim vas lijepo nek se na Č…… zaustavi ta kolona. Nek se utvrdi ko je u kolini. Neka se ne napravi nikakav incident i da se dogovori molim lijepo s kojim ciljem ide kolona, mi to ne znamo.

Fikret: Molim vas, mi ćemo napraviti jednu veliku papazjaniju ovdje. Prvo, znalo se da će se tako nešto desiti, jer praktički Alija je juče mogao ovlastiti Ganića samo da mu daje svoj glas, ništa drugo. A on je izgubljen. Mislim to se vidi. On je u početku mnogo trezveniji bio. A što se išlo dalje,  ovdje je trenutno pitanje da vidimo šta je Alija preuzeo jer ovi će borbena dejstva napraviti jer je dogovreno sa predsjendikom Predsjedništva a mi smo prekršili to. A mi ne znamo šta je dogovoreno, a donosimo odluku kako da se prekrši to. To je suština. Zato je to u uskoj vezi.

Pelivan: Pošto on nije u normalnim okolnostima, javno je prenio na Ganića da vodi Predsjedništvo.

Ganić: I molim vas ja sam onda skupio sve vas ovdje, napravio platformu za razgovor i postigao jedan dogovor.  Taj dogovor Armija nije ispoštovala . E, sada…

HAPŠENJA, ISTRAGE, OPTUŽNICE

Tako se razgovaralo na sjednici Predsjedništva BiH. Uz objavljenu optužnicu predloženo je saslušanje 277 svjedoka, kao i više vještaka, a priloženo je više od 500 materijalnih dokaza kojima se potkrepljuju navodi optužnice. Prikupljeni dokazi se odnose na stradanje osam žrtava s utvrđenim identitetom, među kojima ima i civila i sanitetskog osoblja, ranjavanje 24 osobe, zarobljavanje više desetina vojnika i civila koji su mučeni i zlostavljani.

Prema dostupnim podacima, zbog događaja u Dobrovoljačkoj je još u maju 1996. Centar javne bezbjednosti Istočno Sarajevo MUP-a RS podnio krivičnu prijavu većeg broja lica, zbog sumnje da su počinili krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i ratni zločin protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja. Devet godina kasnije Okružnom tužilaštvu Istočno Sarajevo podnesen je izvještaj, kao dopuna te krivične prijave, na način da su uključeni događaji i od 2. maja 1992. godine.

Dio krivične prijave koja se odnosi na događaje iz Dobrovoljačke ulice

Krivična prijava podnesena je, dakle, i za događaje iz Dobrovoljačke ulice, ali i za ono što se dešavalo dan ranije. Kada se pominje broj ubijenih pripadnika JNA – govori se i o 42 ubijene osobe – treba reći da se, barem kada je riječ o podnesenoj krivičnoj prijavi, samo jedan dio povezuje s događajima iz Dobrovoljačke ulice od 3. maja 1992. godine.

Ovaj predmet dostavljen je tokom 2005. godine Tužilaštvu BiH koje 2012. godine donosi naredbu o obustavi istrage protiv Ejupa Ganića, Hasana Efendića, Zaima Backovića, Jovana Divjaka, Jusufa Pušine, Emina Švrakića, Dragana Vikića, Fikreta Muslimovića, Dževada Topića, Jovice Berovića, Rešada Jusupovića, Jusufa Kecmana, Damira Dolana i Ibrahima Hodžića, osumnjičenih u slučaju Dobrovoljačka.

Kako je tada objavljeno, nakon opsežne istrage, odluka je donesena na osnovu 352 izjave svjedoka, te 412 materijalnih dokaza. „Utvrđeno da u radnjama osumnjičenih nisu sadržana obilježja krivičnog djela“, saopćeno je iz Tužilaštva BiH.

Neposredno nakon ove odluke, CJB Istočno Sarajevo dostavio je Tužilaštvu BiH, na osnovu prikupljenih izjava i dokaza, dopunu službenog izvještaja u vezi s predmetom Dobrovoljačka.

Prethodno su zbog događaja iz maja 1992. godine hapšeni Ejup Ganić i Jovan Divjak. Na osnovu optužnice iz Srbije, Ganić je 2010. godine priveden na londonskom aerodromu, a sud grada Westminstera je blokirao njegovo izručenje navodeći da je riječ o politički motivisanom slučaju. Divjak je naredne godine uhapšen u Beču, a kasnije je pušten nakon što je odbijen zahtjev Srbije za njegovim izručenjem.

Ranije je Haški tribunal, ukratko, događaje iz Dobrovoljačke opisao kao klasični sukob dvije vojne formacije.

Kada je riječ o bh. pravosuđu, nakon odluke Tužilaštva BiH iz 2012. godine o obustavi istrage, na adresu Ustavnog suda BiH stižu apelacije Bogdane Tomović i Gordane Gvozdenović. One su 2018. godine i prihvaćene, te je Tužilaštvo BiH otvorilo novu istragu. Četiri godine kasnije, podignuta je nova optužnica u ovom slučaju.

Bez obzira na ranije odluke i činjenicu da je Haški tribunal kolonu JNA okarakterisao kao legitimnu vojnu metu, to nije uvjet utvrđivanja krivnje, te i pored toga Tužilaštvo BiH može istraživati i podizati optužnicu, objasnio je nakon podizanja optužnice Asim Crnalić, advokat optuženog Hamida Bahte.

OPREČNI STAVOVI

Od događaja u bivšoj Dobrovoljačkoj ulici prošlo je skoro 30 godina, a i danas su oprečni stavovi u vezi s tim šta se tačno desilo 3. maja 1992. godine, ali i dan ranije. Tog 2. maja 1992. godine vođene su žestoke borbe u Sarajevu, gorjela je Glavna pošta, gađan je Energoinvest, kao i brojni drugi objekti u samom gradu.

Istog dana su prvog predsjednika Predsjedništva RBiH Aliju Izetbegovića, koji se vratio s pregovora u Lisabonu, na sarajevskom aerodromu zarobili pripadnici JNA, odakle su ga odvezli u Lukavicu. Uslijedili su dugi pregovori, a dogovoreno je da se 3. maja izvrši razmjena Izetbegovića za pripadnike JNA koji su se nalazili u kasarni na Bistriku, na čelu s komandantom Druge vojne oblasti JNA Milutinom Kukanjcem.

Uprkos dogovoru, izbio je sukob u Dobrovoljačkoj ulici (danas ulica Hamdije Kreševljakovića), gdje je ubijen jedan broj onih koji su bili u koloni koja je krenula prema Lukavici. O tačnom broju žrtava iznose se različiti podaci.

List Oslobođenje 4. maja 1992. godine izvještava o ovom događaju, prenoseći izjavu Milutina Kukanjca: „Nad mojim ljudima izvršen je zločin u Dobrovoljačkoj ulici na Skenderiji, više od polovine konvoja je odsečeno i napadnuto, ima mrtvih i ranjenih, oteto je 25 kamiona!“

Dvije godine kasnije, Kukanjac govori znatno preciznije i umjerenije: „Šta mene najviše vređa? Mene kao čoveka, ljudsko biće, komandanta, najviše vređaju izmišljotine o broju poginulih u Dobrovoljačkoj ulici. (…) Poginulo je šest ljudi, 3. maja u Dobrovoljačkoj ulici poginulo je šest ljudi. Od toga tri pukovnika, dr. Radulović, Mihajlović Boško i Sokić Miro, potpukovnik Božanić i jedna žena Šuko Normela, muslimanka. (…) I jedan vojnik Tomović Zdravko iz Han Pijeska.“

 O tom događaju pričali su i general Armije RBiH Jovan Divjak, kao i Zoran Čegar koji je svjedočio tim događajima.

„Niko nije naredio da se puca i to je bila samoinicijativa pojedinca. Mnogo puta je ispričano da je „neko“ otvorio vrata vozila Hitne pomoći, tražio od oficira pištolj i on mu nije dao, nakon čega su se posvađali i on je jednostavno zbog toga ubio četvero ljudi“, govorio je Divjak.

Kada je riječ o broju ubijenih, Čegar je iznio slične podatke kao i Kukanjac, dodavši: „Divjak je jadnik odr’o grlo, ali niti ga je ko čuo, a niko ga nije ni poslušao. Počinjen je ratni zločin i treba da odgovara onaj ko ga je počinio. Ti ljudi nisu trebali biti ubijeni zato što su napuštali onako kako smo dogovorili. To je bilo jako ružno i to me boli.“

Nekadašnji pukovnik JNA Slavoljub Belošević je prije više od deset godina tvrdio da je nakon zarobljavanja bio udaran, mučen, maltretiran, šikaniran, a govorio je i da su ga nekoliko puta htjeli strijeljati:

„Ja sam bio u sedmom ili osmom teretnom vozilu. Sa mnom su bili kapetan Legen, na karoseriji pukovnik Katalina, koji je u napadu ranjen, a Mihajlo Bošković je poginuo. Napadači su bili u toliko dobrom taktičkom položaju da su nas mogli s prozora gađati kako su hteli, lokaciju su odabrali pažljivo. Nakon zarobljavanja usledila je komanda – legnite na beton, svi iz vozila odložili smo oružje i ležali na betonu nepomični.“

Skoro 30 godina nakon ovog događaja, i dalje je vrlo teško pronaći imena svih žrtava. U nekadašnjem prosrpskom listu Novi reporter je 2007. godine, između ostalog, objavljen spisak ubijenih pripadnika JNA. Ovaj list izvještava o 42 ubijenih i 73 ranjenih vojnika i oficira JNA. No, kako se može vidjeti, na spisku od 42 imena ubijenih vidi se da je dvoje ubijeno 29. aprila, veliki dio njih ubijen dan prije razmjene kada su bili žestoki sukobi u samom gradu, a neki su ubijeni na drugim lokacijama (Skenderija, kafić, zatvor…).

Ne slažu se dvije strane ni u vezi s tim ko je prekršio dogovor. Tadašnji član Predsjedništva RBiH Ejup Ganić, jedan od optuženih, govorio je kako je samo dogovorena razmjena Izetbegović – Kukanjac, te nije uključivala izmještanje vojnika, opreme i arhive.

S druge strane se ističe da je blokadom kolone, ubijanjem i ranjavanjem određenog broja ljudi, te kasnijim zarobljavanjem velikog broja pripadnika JNA koji su, kako se navodi, bili izloženi psihičkom i fizičkom zlostavljanju, grubo prekršen ranije postignuti dogovor.

Izvor: (zurnal.info)

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime