Patriotizam, domoljublje, rodoljublje. Nigdje kao u Bosni i Hercegovini tri riječi istog značenja nisu toliko eksploatisane i zloupotrebljenje. Jer voljeti svoju zemlju, voljeti svoj narod nije ni grijeh ni sramota. Sve dok ta ista ljubav ne preraste u patologiju i ne postane okosnica za mržnju svega drugog i drugačijeg.
A to navodno srpsko rodoljublje i patriotizam u javnom prostoru bh. entiteta Republika Srpska svjedočimo svakodnevno, na najbrutalniji način se zloupotrebljavaju. I ne samo kao sredstvo omalovažavanja i ponižavanja pripadnika drugih naroda, nego i svih neistomišljenika.
„Nevladinići tuže srpske rodoljube…“, naslov je s portala Frontal.rs, jednog u nizu medija u RS-u čiji osnivači i „novinari“ sebe samopromovišu kao etalon po kojem se mjeri patriotizam i rodoljublje.
A rodoljublje i partiotizam u njihovom tumačenju jeste targetiranje svih i svega koji ne dijele njihove „vrijednosti“. Ovo vrijednosti ne stavljamo slučajno pod navodnike, jer ono što se kao vrijednost propagira jeste opravdavanje ratnih zločina i zločina koje su pripadnici vojske i policije bosanskih Srba počinili nad nesrpskih stanovništvom tokom minulog rata u BiH. A uz to opravdanje ide i kontinuitet vrijeđanja žrtava i njihovih porodica.
I tu nije kraj. Jer rodoljublje je i javno iskazivanje netrpeljivosti i obasipanje uvredama svakog ko nije na „političkoj liniji“, a koja opet korespondira s nacionalizmom. Otuda su meta napada i uvreda svi oni koji ljudska prava i slobode ne tretiraju kao pravo koje pripada samo jednom, u ovom slučaju, srpskom narodu, i to onim Srbima koji se ne miješaju s „drugima“, mrze strance, osim ako nisu Rusi, preziru Evropu i njene vrijednosti, iako mnogima od njih zapadni grantovi nikako nisu mrski.
A oni koji smatraju da su sloboda i jednakost prava za sve isti listom su strani agenti i plaćenici, špijuni i domaći izdajnici s kojima se valja obračunavati na dnevnoj osnovi.
I ne bi bio problem kada bi se tako nakaradni patriotizam favorizovao na marginalnim medijima, ako se ti i takvi medijima i mogu nazvati. No problem je daleko složeniji i dublji. Jer na istoj matrici djeluje i RTRS, Javni servis Republike Srpske. Iako je na osnovu Zakona o javnim emiterima u BiH dužan zagovarati i prezentirati javnosti pluralizam mišljenja društva, bez favorizovanja bilo koje nacije ili političke opcije, RTRS je javni servis samo u svom imenu.
U realnosti, rukovodstvo ove medijske kuće sebe je promovisalo u bastion srpstva i aktuelne vlasti, čitaj SNSD-a i njenog lidera Milorada Dodika. U toj i takvoj „misiji“ utrkuju se Branka Kusmuk, Nada Veletić, Branko Đuričić, Gvozden Šarac.
Branka Kusmuk tokom godina ispisala je stranice beščašća i zbog količine neprofesionalizma zvati je novinarkom uvreda je za sve časne žene i muškarce u ovoj profesiji. Iz izvještaja u izvještaj pripadnike drugih naroda, prevashodno bošnjačkog i njihove političke lidere bez obzira iz koje političke opcije dolaze, naziva pežorativnim imenima, obasipa uvrjedljivim opaskama, koristi uz njihove istupe samo ime, a ne prezime.
Pa tako, uz ostalo, lidera SDA Bakira Izetbegovića (bez obzira kakvo mišljenje o njegovim politikama imali), a to je samo jedan od primjera, naziva „babinim sinom“.
Posebnu ne netrpeljivost, nego neprikrivenu mržnju, izražava prema Sarajevu. Ne propuštajući da bez obzira o kojoj je temi riječ ističe da je to „grad otet Srbima“, ili grad u kojem je tokom rata bilo „stotine logora za Srbe“.
Valja podsjetiti i da je Gvozden Šarac prije nekoliko godina svoj patriotizam demonstrirao na način doveden do karikature. Tog se 9. januara u povodu obilježavanja Dana RS sa ulice u Istočnom Sarajevu javio u program RTRS-a sa mikrofonom u jednoj i zastavom RS u drugoj ruci.
Teško je pobrojati sve izljeve patriotizma novinara RTRS-a, no svakako će ostati zabilježeno da je uoči izricanja presude komandantu vojske RS (osuđenom pred Haškim tribunalom na doživotnu kaznu zatvora zbog ratnih zločina počinjenih u BiH uključujući i zločin genocida) novinarka informativnog programa te medijske kuće Ljiljana Preradović na društvenim mrežama poručila: „Ja sam Ratko Mladić“.
Unatoč brojnim osudama preživjelih žrtava i porodica žrtava zločina, demokratske javnosti kako u BiH tako i regionu, Preradović za svoj istup nije sankcionisana unutar svoje medijske kuće.
I ma kako žalosno to bilo, izostanak osude i reakcije ne čudi, jer RTRS u kontinuitetu njeguje narativ relativiziranja ili negiranja zločina i zločinaca iz reda srpskog naroda. Jednako tako, u pitanje dovodi objektivnost i nepristrasnost kako Haškog tribunala, ali i Suda BiH, kada su u pitanju presude njima izrečene.
Na istom fonu rodoljublja i srpskog patriotizma je i uređivačka politika većine elektronskih, printanih i online medija u RS-u. Jednostavno rečeno: princip je isti sve su ostalo nijanse.
Ono što je zabrinjavajuće jeste izostanak reakcija i Vijeća za štampu BiH, inih novinarskih udruženja, Regulatorne agencije za komunikacije (RAK) BiH. Ali i sve manji broj žalbi koje građani ili političke stranke upućuju RAK-u i Vijeću za štampu, jer se tokom vremena potvrdilo u više navrata da je riječ o uzaludnom poslu.
Prije svega kada je u pitanju RAK. Koji niti svoj posao radi po službenoj dužnosti, niti adekvatno sankcioniše kršenja postulata profesionalnog izvještavanja, posebno u slučajevima nedvojbenog izazivanja vjerske i nacionalne mržnje.
Kada postavimo pitanje ko je inim srpskim patriotima unutar medijske zajednice RS-a dao tapiju da budu vrjedonosne sudije i odlučuju ko su patrioti i rodoljubi, a ko strani agenti, špijuni, domaći izdajnici i strani plaćenici, odgovor je jasan. Političari, kako opozicioni, tako oni iz vladajućih struktura na čelu s Miloradom Dodikom.
On već niz godina na raspirivanju vjerske i nacionalne netrpeljivosti usmjerene prema bošnjačkom narodu gradi svoje pozicioniranje unutar srpskog korpusa. Za navesti sve oblike vrijeđanja, nipodaštavanja i negiranja Bošnjaka kao nacije trebala bi posebna analiza. Sublimirana ona se najjasnije oslikava kroz činjenicu da Dodik, taj najglasniji zagovornik „slova Dejtonskog sporazuma“, pa time i Ustava BiH, Bošnjake kontinuirano naziva muslimanima, svodeći tako jedan cijeli konstitutivni narod tek na vjersku skupinu.
Pa slijedom toga vlast RS-a negira i legitimnost bosanskog jezika i pravo učenicima bošnjačke nacionalnosti da ga zovu tim imenom i izučavaju u redovnoj nastavi.
Identičan obrazac kakav koristi Dodik, koji jednaku odioznost koju osjeća prema Bošnjacima osjeća i prema BiH, pokušala je na BHTR uvesti Pejka Medić, koja je do jula ove godine bila direktorica BH Radija. Njen četvorogodišnji mandat ostat će upamćen po brojnim skandalima zasnovanim na nastojanju obesmišljavanja onoga što jeste državni javni servis, otvorenim koaliranjem s vlašću RS-a, veličanju ratnih zločinaca.
Medić je na BH Radio dovedena kao kadar SDS-a, a jednom partijski vojnik, uvijek partijski vojnik. I uvijek u službi vlasti, ma ko ju predstavljao, čija je okosnica nacionalizam.
Naravno, nisu samo i isključivo na medijskoj sceni BiH problem srpski rodoljubni mediji. Ne manjka „patriota i domoljuba“ ni među Bošnjacima i Hrvatima, ali objektivno neuporedivo su manjeg utjecaja na javni prostor. Ali dovoljno velikog da u vremenu vladavine društvenih mreža otvore poligon na kojem se „pravovjerni“, bez imalo argumenata, ali naoružani mržnjom i beskurpuloznošću, obračunavaju sa svojim neistomišljenicima.
