Prošlo je više od godinu od opštih izbora u BiH a naša zemlja još uvijek nema formiranu vlast na nivou države i Federacije BiH. Rezultat je to međusobno nepomirljivih političkih uslova i prioriteta koje su vodeće stranke kao ultimativni zahtjev postavile odmah nakon izbora.
DF i SDA tako su odmah nakon izbora naglasili da bez predaje ANP neće dati zeleno svjetlo da se na državnom nivou formira vlast sa SNSD-ovim mandatarom na čelu. No, Dodik bilo kakve poteze koje bi podrazumijevali dodatno približavanje članstvu u NATO alijansi nastavlja ustrajno odbijati, sve uz otvorenu podršku Rusije i ne pretjerano protivljenje zapadnih faktora.
OČEKIVANE BLOKADE
Još i ranije se očekivala blokada nakon izbora i prognoziralo da će formiranje vlasti biti dug i mukotrpan proces. Ipak, tada se povod za blokadu nazirao u nečemu sasvim drugom.
Naime, mjesecima unatrag Dragan Čović, HDZ i njihova nevladina organizacija HNS su uporno ponavljali kako će spriječiti formiranje nove vlasti i na entitetskom i na državnom nivou „sve dok se ne usvoji izborni zakon“ koji će biti po njihovoj volji, tj. koji će omogućiti ovoj grupi političara neupitni monopol nad hrvatskim mjestima u domovima naroda i hrvatskom pozicijom za člana Predsjedništva.
Dragan Čović: U ulozi najodanijeg Dodikovog partnera ruskog igrača
Ipak, iako je u aktuelnom sukobu oko NATO alijanse koja je ključni kamen spoticanja za formiranje vlasti potpuno marginaliziran, Čović je prije nekoliko dana opet ponovio da je promjena Izbornog zakona nužni preduslov za formiranje vlasti. No, koliko je ovo iskreno, a koliko samo pokušaj da sebi podigne cijenu u aktuelnim pregovorima?
Kada se podvuče crta, odnos snaga po pitanju formiranja vlasti je sljedeći: Bakir Izetbegović manje a Željko Komšić više hoće najprije u NATO, a Milorad Dodik im kao ne da; Dodik hoće u vlast, a Bakir i Željko im kao ne daju; a Čović kao ne da Bakiru i Željku u vlast, jer on kao hoće izborni zakon.
Ipak, i pored SDA-ovog i DF-ovog insistiranja na NATO-u kao preduslovu, neformiranje vlasti ne nailazi na naročito oduševljenje među međunarodnim faktorima. Johannes Hahn, evropski komesar za susjedsku politiku i proširenje, upozorio je da se vlast mora formirati i direktno se uključio u pregovore o tome. Da u što skorijem roku treba formirati vlast poručivali su iz ambasada SAD-a i Velike Britanije.
Foto: Bivši specijalni predstavnik EU sa bh. liderima nakon sastanka na kojem su “postigli dogovor”
Naravno, treba li napominjati da je na potrebu za formiranjem vlasti „posebno alarmirajuće“ upozoravala ruska ambasada. Najbliže uspjehu, vjerujući da će na kraju očajnog mandata u BiH sebi u CV uspjeti upisati značajnu referencu, bio je Lars-Gunnar Wigemark, koji je uspio okupiti Dodika, Čovića i Izetbegovića i natjerati ih da potpišu sporazum o formiranju vlasti koji je trebao da se provede u roku od mjesec.
No od tada su prošla već dva i po, a od vlasti ni traga ni glasa, pa je i ovaj Wigemarkov potez tradicionalno doživio fijasko i ispao svojevrsna lakrdija.
„LIDER“ BOŠNJAKA KAO DŽOJSTIK
Ipak, pristajanje na potpisivanje sporazuma, sa nekim vrlo problematičnim stavkama, poput omekšavanja pozicije oko NATO saveza ili uspostave „legitimnog predstavljanja naroda“ jasno pokazuje da je Izetbegović mnogo spremniji od Komšića da na kraju ipak popusti.
Pritisak na takav korak Izetbegović trpi i od lidera kojem već godinama, potpuno neskriveno, nastupa u prilično podređenom položaju – turskog suverena Recepa Tayyipa Erdogana. Tako su nakon susreta s turskim predsjednikom i Izetbegovićevi stavovi po pitanju NATO-a postali uveliko mekši. Prvobitna izjava „članstvo u NATO-u ostaje crvena linija ispod koje SDA ne može ići“ nakon posjete Erdogana Sarajevu ubrzo je zamijenjena sa „nema članstva u NATO-u dok za to ne sazri odluka i u Republici Srpskoj“.
Izetbegović je ohrabrenje tražio čak i u predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću prilikom njegovog nedavnog sastanka sa Erdoganom u Beogradu, kada je istakao kako se nada da „Erdogan i Vučić mogu pomoći da se relaksira atmosfera u BiH“. Također, u svjetlu ovog sastanka Izetbegović je rekao kako misli „da se stavovi približavaju, da neće o detaljima te da bi do rješenja moglo doći u oktobru“.
Foto: Članovi Predsjedništva BiH sa Vučićem i Erdoganom u Beogradu
Ovakve izjave daju do znanja da Izetbegović priprema teren da SDA prva odustane od NATO-a kao „crvene linije“.
Ključno pitanje je kakva će u svemu biti pozicija Željka Komšića, koji je po pitanju ANP kao nužnog preduslova za formiranje vlasti bio mnogo tvrdoglaviji i principijelniji? Komšić bi iz svega, vrlo lako, mogao izaći kao politički gubitnik.
Osim SNSD-a i HDZ-a, u slučaju popuštanja SDA, tu je na kompromis uvijek spremni SBB, te bi u cijeloj priči DF mogao naprosto biti zaobiđen.
Za ovu stranku ovo bi posebno težak udarac mogao biti u svjetlu činjenice da je DF napustio Bh. blok u ime početka formiranja vlasti sa SDA – do čega nije došlo, ističući NATO kao osnovni princip. U slučaju da bi SDA bez zelenog svjetla DF-a ušla u vladajući aranžman mimo ANP-a, ova stranka bi se najednom našla na vjetrometini, otuđena od ljevice, izigrana od desnice.
MOGUĆA MATEMATIČKA VLADA
U konačnici, kakve su šanse da u skorije vrijeme dođe do formiranja vlasti? S obzirom na preduslove koje su postavili SDA i DF u vezi s nastavkom puta u NATO, te stavove HDZ-a o Izbornom zakonu, nije vjerovatno da će „ijedna strana“ svoj cilj uspjeti proturiti u praksu kao dio novog koalicionog aranžmana.
Umjesto toga, daleko je vjerovatnija opcija da će naprosto biti formirana matematička vlada, a da će i HDZ i SDA građane nastojati ubijediti da će svoje postavljene ultimatume „realizovati naknadno“ tokom rada nove vlasti.
Najveći pobjednici, u tom slučaju, bili bi Dodik i SNSD, koji će dobiti državnu vlast s pozicijom predsjedavajućeg Vijeća ministara bez da išta krupno daju zauzvrat. Dakle, nakon više od godinu dana neformiranja vlasti i natezanja oko „crvenih linija“, vrlo je izgledan scenarij da će u konačnici biti „tresla se gora rodio se miš“, odnosno da će u konačnici svi pognuti glavu i jednostavno formirati novu vlast.
U tom slučaju postavit će se pitanje svrsishodnosti gubljenja jedne čitave godine da bi se na kraju dobilo ništa. A trajno pitanje svakako ostaje i sama smislenost dejtonskog Ustava gdje, zahvaljujući mnogim mehanizmima blokada, bilo kakva krupnija odluka u zemlji zavisi od volje izabranih predstavnika tri konstitutivna naroda, predstavnika koji po svim ključnim pitanjima, od NATO integracija do državnog uređenja, imaju međusobno isključive poglede.
