Piše: Yanis Varoufakis
The Guardian/thebosniatimes.ba
Poput poezije, dobar manifest se obraća našim srcima i istovremeno prožima našu svijest blistavim novim slikama i idejama. On nam izlaže mogućnosti sadržane u našoj stvarnosti i otvara nam oči za stvarne uzroke zbunjujućih, uznemirujućih, uzbudljivih promjena koje se zbivaju oko nas. Uz to, on nas navodi da se osjećamo beznadežno nedorasli zato što nismo sami uočili te istine i suočava nas s neprijatnim saznanjem da smo se ponašali kao bijedni saučesnici u štetnom reprodukovanju prošlosti. Na kraju, on posjeduje snagu Bethovenove simfonije i podstiče nas da postanemo pokretači budućnosti koja će okončati nepotrebnu masovnu patnju i nadahnuti čovječanstvo da ostvari svoj potencijal za autentičnu slobodu.
Nijedan manifest to nije uradio bolje od onog objavljenog u februaru 1848. u ulici Liverpul 46 u Londonu. Autori Komunističkog manifesta (ili, prema prvoj verziji, Manifesta Komunističke partije) bili su dvojica mladih Nijemaca – Karl Marx, 29-ogodišnji filozof sklon epikurejskom hedonizmu i hegelovskoj racionalnosti, i Friedrich Engels, 28-osmogodišnjak koji je naslijedio fabriku u Manchesteru.
Kao djelo političke literature Manifest je neprevaziđen. Njegovi najčuveniji redovi, među ostalima i prvi („Jedan bauk kruži Evropom – bauk komunizma“) imaju šekspirovsku snagu. Poput Hamleta koji se našao pred duhom svog ubijenog oca, čitalac je natjeran da se pita: „Da li da se prilagodim vladajućem poretku i trpim udarce i strijele okrutne sudbine koju su mi dodijelile nadmoćne historijske sile? Ili da im se pridružim, ustanem na oružje protiv statusa quo i radeći protiv njega utirem put boljem novom svijetu?“
Za Marxovu i Engelsovu tadašnju čitalačku publiku to nije bila akademska dilema o kojoj se raspravlja u evropskim salonima. Manifest je bio poziv na akciju i često je povlačilo policijsko proganjanje ili u nekim slučajevima dug boravak u zatvoru. Danas se mladi ljudi suočavaju sa sličnom dilemom: prilagoditi se ustanovljenom poretku koji se osipa i nije sposoban da se reprodukuje ili mu se suprotstaviti i platiti visoku ličnu cijenu traganja za novim načinima zajedničkog rada, igre i života? Mada su komunističke partije gotovo sasvim nestale s političke scene, pokazuje se da je teško ušutkati duh komunizma koji prožima Manifest.
***
Ambicija svakog manifesta je da vidi dalje od horizonta. Ali tačno opisati, kao što su to učinili Marx i Engels, doba koje će nastupiti 150 godina kasnije i analizirati protuvrijednosti i izbore s kojima se danas suočavamo, zadivljujući je poduhvat. Krajem 40-ih godina 19. vijeka kapitalizam je bio nestabilan, lokalan i fragmentaran. A Marx i Engles su uperili pogled daleko u budućnost i predvidjeli naš globalizovani, finansijalizovani, prekaljeni, raspjevani i razigrani kapitalizam: spodobu koja je nastala poslije 1991, u istom trenutku kada je sistem objavio smrt marksizma i smrt historije.
Naravno, neuspjeh predviđanja iz Komunističkog manifesta dugo je bio preuveličavan. Sjećam se da su 70-ih godina prošlog vijeka čak i ekonomisti na ljevici osporavali predviđanje da kapital svugdje mora „da se ugnijezdi, svugdje da se naseli, svugdje da uspostavi veze“. Polazeći od žalosne stvarnosti onoga što se tada nazivalo zemljama Trećeg svijeta, oni su tvrdili da je kapital izgubio vitalnost mnogo prije nego što se proširio van svojih „metropola“ u Evropi, Americi i Japanu.
Empirijski gledano, ti ekonomisti su bili u pravu: evropske, američke i japanske multinacionalne korporacije koje su djelovale na „periferijama“, u Africi, Aziji i Latinskoj Americi, zadovoljavale su se ulogom kolonijalnih eksploatatora sirovina i nisu na tim mjestima širile kapitalizam. Umjesto da svuda podstakne kapitalistički razvoj (da uvuče u civilizaciju „sve, pa i najvarvarskije nacije“), strani kapital je u Trećem svijetu samo reprodukovao nerazvijenost. Pokazalo se da je Manifest polagao preveliku vjeru u sposobnost kapitala da prodre u svaki ćošak i svaku pukotinu. Većina ekonomista, pa i onih koji poštuju Marxa, sumnjala je u predviđanje Manifesta da će „eksploatacija svjetskog tržišta“ dati „kosmopolitski karakter proizvodnji i potrošnji svih zemalja“.
Pokazalo se, mada sa zakašnjenjem, da su autori Manifesta ipak bili u pravu. Ali da bi se njihovo predviđanje obistinilo, bili su potrebni slom Sovjetskog Saveza i uvođenje dvije milijarde kineskih i indijskih radnika na kapitalističko tržište radne snage. Dakle, da bi se kapital u potpunosti globalizovao, morali su biti poraženi režimi koji su se zaklinjali na vjernost Manifestu. Da li je historija ikada proizvela sočniju ironiju?
***
Svako ko danas čita Manifest bit će iznenađen kada vidi da je svijet koji su Marx i Engels opisali sličan ovom našem koji se klati na ivici tehnološke inovacije. U vrijeme Manifesta, parna mašina je bila najveći izazov ritmu i rutini feudalnog života. Seljaštvo je bilo upregnuto u zupčanike i točkove te mašine, a nova klasa gospodara, sačinjena od vlasnika fabrika i trgovaca, preotela je od zemljoposjednika kontrolu nad društvom. Sada nad našim društvima lebde nove prijetnje – vještačka inteligencija i robotizacija – koje bi mogle rastočiti „sve čvrste, zarđale odnose“. Neprestano revolucionišući oruđa za proizvodnju, kaže se u Manifestu, buržoazija mijenja „cjelokupne društvene odnose“ i njena epoha se razlikuje od svih ostalih po „neprestanom revolucionisanju proizvodnje, po neprekidnom potresanju svih društvenih slojeva, po vječnoj nesigurnosti i stalnom kretanju“.
Marx i Engels su smatrali da to potresanje treba slaviti. Ono je katalizator za krajnji napor koji čovječanstvo mora uložiti da bi raskrstilo s preostalim predrasudama na kojima počiva velika podjela između vlasnika mašina i onih koji mašine projektuju, pokreću i s njima rade. „Sve što je čvrsto i ustaljeno pretvara se u dim; sve što je sveto skrnavi se“, pišu oni u Manifestu o dejstvu tehnologije, i „ljudi najzad bivaju prisiljeni da na svoj životni položaj, na svoje međusobne odnose pogledaju trezvenim očima“. Nemilosrdno rastačući naša predubjeđenja i lažne izvjesnosti, tehnološka promjena nas prisiljava – koliko god se mi opirali i negodovali – da se suočimo s bijedom naših međusobnih odnosa.
Danas je to rezonovanje iskazano milionima riječi, odštampanih i na mreži, kojima se raspravlja o problemima globalizacije. Mada ističu da je ona milijarde ljudi podigla iz izuzetnog u relativno siromaštvo, ugledni zapadni listovi, holivudske ličnosti, preduzimači iz Silikonske doline, biskupi pa čak i finansijeri teški više milijardi dolara jadikuju nad njenim manje poželjnim stranama: nepodnošljivom nejednakošću, bestidnom pohlepom, klimatskim promjenama i činjenicom da bankari i ultrabogataši uzurpiraju našu parlamentarnu demokratiju.
Ništa od svega toga ne bi trebalo da iznenadi čitaoca Manifesta. „Cijelo se društvo sve više cijepa na dva velika neprijateljska tabora, na dvije velike klase koje stoje neposredno jedna naspram druge – buržoaziju i proletarijat“. Kada je proizvodnja mehanizovana i profitna marža vlasnika mašina postala pokretač naše civilizacije, društvo se podijelilo na vlasnike koji ne rade i najamne radnike koji nisu vlasnici. Srednja klasa je postala dinosaurus na putu ka istrebljenju.
Ultrabogataše muče krivica i stres dok gledaju kako životi svih drugih tonu u prekarnost neizvjesnog najamnog ropstva. Marx i Engels su predvidjeli da će se ta izvanredno moćna manjina na kraju pokazati „nesposobna da vlada“ tako polarizovanim društvima zato što najamnim robovima neće moći da garantuje egzistenciju. Njene pripadnike, zabarikadirane u zatvorenim naseljima, muče strahovi koji im ne daju da uživaju u svom bogatstvu. Neki od njih, dovoljno pametni da shvate sopstveni dugoročni interes, priznaju da je socijalna država najbolja dostupna strategija osiguranja. Ali avaj, objašnjava Manifest, kao društvenoj klasi njima je u prirodi da zakidaju na premijama osiguranja i izbjegavaju plaćanje nužnih poreza.
Zar se nije upravo to dogodilo? Ultrabogataši su nesigurna, stalno nezadovoljna družina koja često posjećuje klinike za detoksikaciju i neprestano traži utjehu kod šarlatanskih, psihoterapeutskih i preduzimačkih gurua. U međuvremenu, svi drugi se bore da obezbijede hranu i školarine, žongliraju s kreditnim karticama i bore se s depresijom. Ponašamo se kao da nam je život bezbrižan i govorimo da volimo ono što radimo i da radimo ono što volimo. U stvarnosti, uspavljujemo se plačem.
Dobročinitelji, režimski političari i akademski ekonomisti reaguju na to stanje na isti način: izriču oštre osude simptoma (dohodovne nejednakosti) i ne vide uzrok (eksploataciju zasnovanu na nejednakim svojinskim pravima na mašine, zemlju i resurse). Zar je onda neobično što smo u ćorsokaku i beznađu koji idu naruku populistima, spremnim da se dodvoravaju najgorim instinktima masa?
S brzim razvojem napredne tehnologije približavamo se trenutku kada ćemo morati da razmislimo o tome kako da se jedni prema drugima odnosimo na racionalan, civilizovan način. Ne možemo više da se krijemo iza nužnosti rada i ugnjetačkih društvenih normi koje idu uz nju. Manifest svom čitaocu iz 21. vijeka pruža priliku da prodre kroz tu zbrku i shvati šta treba učiniti da bi se većina izbavila iz nezadovoljstva prelaskom u nove društvene aranžmane u kojima je „slobodan razvoj svakog pojedinca uslov slobodnog razvoja svih“. Mada ne sadrži kartu puta kojim se tamo stiže, Manifest ostaje dragocijen izvor nade.
***
Ako Manifest i danas ima moć da uzbudi, očara i postidi ljude kao u vrijeme svog nastanka, to je zato što je borba između društvenih klasa stara kao samo vrijeme. Marx i Engels su to saželi u 7 smjelih riječi: „Historija svakog dosadašnjeg društva jeste historija klasnih borbi.“
Od feudalnih aristokratija do industrijalizovanih imperija, motor historije uvijek je bio sukob između tehnologija koje su neprestano revolucionisane i vladajućih klasnih konvencija. Sa svakom velikom promjenom tehnologije, sukob među nama mijenja oblik. Stare klase izumiru i na kraju ostaju samo dvije: klasa koja posjeduje sve i klasa koje ne posjeduje ništa – buržoazija i proletarijat.
U toj situaciji se nalazimo danas. Mada kapitalizmu dugujemo svođenje svih klasnih razlika na jaz između vlasnika i nevlasnika, Marx i Engels insistiraju na tome da je kapitalizam nedovoljno razvijen da bi preživio tehnologije čiji razvoj podstiče. Naša dužnost je da se otrgnemo od stare ideje o privatnoj svojini nad sredstvima za proizvodnju i izvedemo preobražaj kojim ćemo uspostaviti društvenu svojinu nad mašinama, zemljom i resursima. Danas, kada se tehnologije razvijaju vrtoglavom brzinom u društvima ograničenim primitivnim radnim ugovorima doživjeli smo sveopštu bijedu. Ili, po nezaboravnim riječima Manifesta: „Moderno buržoasko društvo, koje je volšebnički izazvalo tako silna sredstva za proizvodnju i promet, liči na čarobnjaka koji više ne može da vlada podzemnim silama koje je prizvao.“
Čarobnjak zamišlja da će njegovi pretraživači, aplikacije, roboti i genetski modifikovano sjeme svima donijeti blagostanje. Ali kada se unesu u društvo podijeljeno na najamne radnike i vlasnike, ta tehnološka čudesa pomjeraju najamnine i cijene na nivoe koji povlače niske profite za većinu privrednih grana. Od njih imaju koristi samo velike tehnološke i farmaceutske kompanije i nekoliko korporacija, koje zadobijaju ogromnu političku i ekonomsku moć nad nama. Ako budemo održavali radne ugovore između poslodavaca i zaposlenih, prava zasnovana na privatnoj svojini upravljat će kapitalom i koristiti ga za neljudske svrhe. Samo ukidanjem privatne svojine nad sredstvima za masovnu proizvodnju i uspostavljanjem novog oblika kolektivne svojine, usklađenog s novim tehnologijama, smanjit ćemo nejednakost i ostvariti opšte blagostanje.
Po Marxovoj i Engelsovoj teoriji historije izraženoj rečenicom od 7 riječi uvijek je postojala pat pozicija između radnika i vlasnika. Kao što stoji u Manifestu: „Njena [buržoazije] propast i pobjeda proletarijata podjednako su neizbježne“. Historija dosad nije ispunila ovo predviđanje, ali kritičari zaboravljaju da Manifest, kao svaka vrhunska propaganda, prikazuje nadu u obliku izvjesnosti. Kao što je lord Nelson bodrio svoje vojnike prije bitke kod Trafalgara govoreći im da Engleska od njih „očekuje“ da izvrše svoju dužnost (mada je ozbiljno sumnjao da će oni to učiniti), Manifest od proletera očekuje da ispune svoju dužnost prema sebi samima i nadahnjuje ih da se ujedine i oslobode iz okova najamnog ropstva.
Da li će oni ispuniti to očekivanje? Danas to izgleda malo vjerovatno. S druge strane, morali smo da dočekamo globalizaciju u 90-im godinama 20. vijeka da bismo donijeli ispravan sud o Marxovoj i Engelsovoj procjeni moći kapitala u Manifestu. Možda je novom, globalnom, sve prekarnijem proletarijatu potrebno više vremena da bi odigrao historijsku ulogu koju predviđa Manifest? Dok o tome samo nagađamo, Marx i Engels nam kažu da ćemo, ako se plašimo revolucionarne retorike ili pokušavamo da izvrdamo dužnosti koje imamo jedni prema drugima, biti zahvaćeni vrtoglavom spiralom kojom kapital natapa i ispira ljudski duh. Po Manifestu, možemo biti sigurni samo u jedno: ako se ne sprovede podruštvljavanje kapitala, čeka nas distopija.
***
Na pominjanje distopije skeptični čitalac će se narogušiti: šta je sa saučesništvom Manifesta u legitimizovanju autoritarnih režima i čeličenju drugova čuvara gulaga? Umjesto da odgovorimo defanzivno – na primjer, da niko ne krivi Adama Smitha za ekscese Wall Streeta ili Novi zavjet za špansku Inkviziciju – možemo da razmislimo kako bi na to pitanje odgovorili autori Manifesta. Vjerujem da bi Marx i Engels iskoristili prednosti naknadnog pogleda i priznali važan propust u svojoj analizi: nedostatak refleksivnosti. Priznali bi da nisu dovoljno razmislili o uticaju koji će njihova analiza imati na analizirani svijet i da su zato o tome mudro šutili.
Manifest je ispričao moćnu priču beskompromisnim jezikom s namjerom da prodrma čitaoce i izvuče ih iz apatije. Ali Marx i Engels nisu predvidjeli da snažan, preskriptivan tekst obično stiče sljedbenike, vjernike – čak sveštenstvo – i da oni mogu iskoristiti moć koju im je dao Manifest za ostvarivanje sopstvenih ciljeva. Na taj način oni mogu zloupotrijebiti druge ljude, izgraditi sopstvenu bazu moći, doći na uticajne položaje, odgajiti poslušne učenike, ugrabiti kontrolu nad institucijama i strpati u zatvor svakog ko im se opire.
Isto tako, Marx i Engels nisu procijenili uticaj svojih spisa na kapitalizam. Ako vjerujemo da je Manifest doprinio oblikovanju Sovjetskog Saveza, njegovih istočnoevropskih satelita, Castrove Kube, Titove Jugoslavije i nekolicine socijaldemokratskih zapadnih vlada, možemo se zapitati da li je takav razvoj prouzrokovao lančanu reakciju koja je poništila Marxova i Engelsova predviđanja i analize. Poslije ruske revolucije a zatim i Drugog svjetskog rata, strah od komunizma naveo je kapitalističke režime da usvoje penzione programe, državno zdravstvo, čak i ideju da se bogati natjeraju da plaćaju za školovanje siromašnih ili nedovoljno imućnih učenika na liberalnim univerzitetima. U međuvremenu je fanatično neprijateljstvo prema Sovjetskom Savezu pokrenulo paranoju i stvorilo atmosferu straha koja je posebno pogodovala ličnostima kao što su Jozef Staljin i Pol Pot.
Vjerujem da bi Marx i Engels zažalili što nisu predvidjeli uticaj Manifesta na komunističke partije koje su se iz njega ispilile. Grizlo bi ih to što su previdjeli upravo onu vrstu dijalektike koju su najradije analizirali: da će radničke države reagovati na kapitalističku državnu agresiju tako što će postajati sve totalitarnije, a da će kapitalističke države, podstaknute strahom od komunizma, postajati sve civilizovanije.
Blago autorima čije su greške proizašle iz snage njihovih riječi, a još više blago onima čije se greške same ispravljaju. Danas su radničke države nadahnute Manifestom gotovo nestale, a komunističke partije su raspuštene ili u rasulu. Oslobođen konkurencije režima koje je nadahnuo Manifest, globalni kapitalizam se ponaša kao da je odlučan da stvori svijet koji je Manifest opisao.
***
Manifest je danas inspirativan prije svega zbog svoje preporuke nama, ovdje i sada, u svijetu u kome naše živote stalno oblikuje ono što je Marx u svojim ranijim Ekonomsko-filozofskim rukopisima opisao kao „univerzalnu energiju koja ruši sve granice, kida sve veze i sebe postavlja kao jedino načelo, jedinu univerzalnost, jedinu granicu i jedinu vezu“. Od vozača Ubera i ministara finansija do direktora banaka i najočajnije sirotinje – svima nam se može oprostiti što nas je zasjenila ta „energija“. Uticaj kapitalizma je tako sveprisutan da je ponekad veoma teško zamisliti svijet bez njega. Mali je korak od osjećanja nemoći do malodušnog prihvatanja tvrdnje da nema alternative. Ali začudo (kaže se u Manifestu), baš u času kada smo spremni da se prepustimo toj ideji, alternative niču na sve strane.
U ovom trenutku nam nisu potrebne propovijedi o nepravednom ustrojstvu svijeta, razotkrivanje rastućih nejednakosti ili iscrpljujući protesti zbog nestajanja našeg demokratskog suvereniteta. Nije nam potreban regresivni eskapizam: poziv da se vratimo u neko premoderno, pretehnološko stanje i nađemo utjehu u njedrima nacionalizma. Za trenutke sumnje i kolebanja Manifest nam predlaže trezvenu, objektivnu procjenu kapitalizma i njegovih zala u hladnoj i jasnoj svjetlosti razuma.
U Manifestu se kaže da problem s kapitalizmom nije to što on proizvodi previše tehnologije ili što je nepravedan, već to što je iracionalan. Uspješno širenje kapitala pomoću akumulacije radi akumulacije dovelo je do toga da radnici rade kao mašine za bijedne nadnice, dok su roboti programirani da proizvode stvari koje radnici više ne mogu da kupe a robotima nisu potrebne. Kapital ne uspijeva da racionalno iskoristi savršene mašine koje stvara osuđujući cijele generacije na život pun lišavanja i bez dokolice, nedovoljnu zaposlenost i opustošenu životnu sredinu, jer sve vrijeme odlazi na rad i preživljavanje. Čak i kapitalisti su pretvoreni u automate koje nagriza strepnja. Oni žive u stalnom strahu: ako ne komodifikuju svoje bližnje, prestat će da budu kapitalisti i pridružit će se sve većoj, očajnoj masi prekarijata-proletarijata.
Kapitalizam je nepravedan zato što porobljava sve, bogate i siromašne; on traći ljudske i prirodne resurse. Ista „proizvodna linija“ koja stvara neviđeno bogatstvo stvara i duboku nesreću i nezadovoljstvo. Zato je naš prvi zadatak – kaže se u Manifestu – da prepoznamo tendenciju te sveprisutne „energije“ da samu sebe potkopa.
Kada me novinari pitaju ko ili šta je najveća prijetnja današnjem kapitalizmu, kažem im nešto što ne očekuju: kapital. Naravno, tu ideju decenijama plagiram iz Manifesta. Budući da nije moguće ni poželjno poništiti „energiju“ kapitalizma, trik je u tome da ubrzamo razvoj kapitala (tako da sagori kao meteor koji pada kroz atmosferu), a s druge strane da se odupremo (racionalnim, kolektivnim trudom) njegovoj tendenciji da slomi naš duh. Ukratko, Manifest nam preporučuje da guramo kapital do samih njegovih granica i da istovremeno ograničavamo njegove posljedice i pripremamo ga za podruštvljavanje.
Potrebno nam je još više robota, potrebni su nam bolji solarni paneli, instant komunikacije i sofisticirane mreže ekološkog transporta. Ali nam je podjednako potrebno da se politički organizujemo i branimo slabe, osnažujemo mnoge i pripremamo tlo za uklanjanje apsurda kapitalizma. U praksi to znači da ideju o nepostojanju alternative treba odbaciti s prezirom koji zaslužuje i da istovremeno treba odbiti sve pozive na „povratak“ premodernoj egzistenciji. Nije bilo ničeg etičkog u ranijim oblicima kapitalizma. Televizijske serije koje investiraju velika sredstva u proračunatu nostalgiju – na primjer Dauntonska opatija – u stvari nas uvjeravaju da je ipak bolje što živimo u ovom vremenu, a mogle bi i da nas podstaknu da ubrzamo promjenu.
***
Manifest je jedan od onih emocionalnih tekstova u kojima se ogledaju naše okolnosti i koji zato svakom od nas i svakom vremenu govori različite stvari. Prije nekoliko godina, kada sam sebe opisao kao nedosljednog, liberterskog marksistu, s potcjenjivanjem su me gledali i nemarksisti i marksisti. Ubrzo poslije toga, u vrijeme sukoba između grčke vlade i nekoliko najmoćnijih predstavnika kapitalizma, našao sam se na prilično važnom političkom položaju. Dok sam ponovo čitao Manifest da bih napisao ovaj uvod, prizivao sam duhove Marxa i Engelsa da mi pomognu da ih bolje razumijem.
U mojoj knjizi Odrasli u sobi / Adults in the Room, u kojoj se bavim periodom kada sam bio grčki ministar finansija 2015, govori se o tome kako je grčko proljeće uništeno kombinacijom brutalne sile (grčkih kreditora) i podjela u grčkoj vladi. Napisao sam tu knjigu onoliko pošteno i tačno koliko sam mogao. Iz perspektive Manifesta, međutim, istinski historijski akteri u njoj su prikazani ovlaš ili u ulozi gotovo pasivnih žrtava. „Gdje je proletarijat u tvojoj priči?“ gotovo čujem Marxa i Engelsa. „Zar proleteri ne bi trebalo da se suprotstave najmoćnijim predstavnicima kapitalizma, a ti da im pružaš podršku sa strane?“
Srećom, ponovno čitanje Manifesta donijelo mi je i izvjesnu utjehu, jer je potkrijepilo moje stanovište da je to liberalan, čak libertarijanski tekst. Kad kritikuju buržoasko-liberalne vrijednosti, njegovi autori to čine zbog posvećenosti, čak ljubavi prema tim vrijednostima. Sloboda, sreća, autonomija, individualnost, duhovnost, samostalan razvoj – to su ideali koje su Marx i Engels cijenili iznad svega. Oni se ljute na buržoaziju zato što većini ljudi uskraćuje priliku da budu slobodni. Kada imamo u vidu njihovu privrženost Hegelovoj fantastičnoj ideji da niko nije slobodan dok je ijedan čovjek u lancima, njihova glavna zamjerka buržoaziji je to što ona žrtvuje svačiju slobodu i individualnost na kapitalističkom oltaru akumulacije.
Iako nisu bili anarhisti, Marx i Engels su imali otpor prema državi zbog mogućnosti da jedna klasa njom manipuliše i eksploatiše drugu. U najboljem slučaju, vidjeli su je kao nužno zlo koje će u postkapitalističkoj budućnosti nastaviti da koordinira besklasno društvo. Ako ovo tumačenje Manifesta drži vodu, jedini način da se bude komunista je liberterski. Odazivanje na poziv manifesta „Ujedinite se!“ zapravo je nespojivo sa staljinizmom ili nastojanjem da se svijet uredi po modelu sada pokojnih komunističkih režima.
Šta je na kraju zaključak Manifesta? I zašto bi iko, posebno mladi ljudi, mario za historiju, politiku i slične stvari?
Marx i Engels su zasnovali Manifest na dirljivo jednostavnom odgovoru: na autentičnoj ljudskoj sreći i izvornoj slobodi koja je prati. Za njih je samo to zaista važno. U Manifestu nema strogog pozivanja na dužnost niti nas on nadahnjuje na djelovanje pominjanjem historijske odgovornosti. On ne moralizuje i ne upire prstom. Marx i Engels su nastojali da prevaziđu fiksacije njemačke filozofije morala i motive kapitalističkog profita racionalnim, a ipak podsticajnim pozivanjem na same osnove naše zajedničke ljudske prirode.
Za njihovu analizu ključan je sve širi jaz između onih koji proizvode i onih koji posjeduju sredstva za proizvodnju. Problematična veza kapitala i najamnog rada ometa nas da uživamo u svom radu i njegovim proizvodima i pretvara poslodavce i radnike, bogate i siromašne, u bezumne, nespokojne pione koje sile van njihove kontrole guraju u besmislenu egzistenciju.
Zašto nam je u svemu tome potrebna politika? Zar politika nije zatupljujuća djelatnost, posebno socijalistička politika, za koju je Oscar Wild jednom rekao da „troši preveliki broj večernjih izlazaka“? Odgovor Marxa i Engelsa glasi: zato što taj idiotluk ne može da se dokrajči individualno; zato što se ni na jednom tržištu nikada neće naći lijek za tu glupost. Kolektivno, demokratsko političko djelovanje je naša jedina šansa da osvojimo slobodu i zadovoljstvo. Žrtvovanje večernjeg izlaska nije pretjerana cijena za to.
Čovječanstvo može da obezbijedi društvene aranžmane koji će omogućiti „slobodan razvoj svakog“ kao „uslov slobodnog razvoja za sve“. S druge strane, možemo završiti u „zajedničkoj propasti“ nuklearnog rata, ekološke katastrofe ili mučnog nezadovoljstva. Nema garancije za dobre ishode. U Manifestu možemo potražiti nadahnuće, mudrost i energiju, ali od nas zavisi šta će na kraju prevagnuti.
(TBT, The Guardian)
