Kakvo je danas stanje novinarstva u BiH? Na prvi pogled, barem po kvantitetu, reklo bi se nikad bolje. U BiH danas imamo na raspolaganju nikad veći broj televizija, broj aktivnih internet-portala (online medija) mjeri se u desetinama, posebno nakon što su se printana izdanja počela masovno prebacivati u ovu formu, neka od njih i potpuno gasiti svoja štampana izdanja.
Ipak, ova situacija može da zavara. Naime, na televizijama haraju vulgarni rijaliti programi, a i to mahom regionalne proizvodnje. Javni RTV servisi u BiH nude blago rečeno skroman program, bilježe kontinuiran pad gledanosti, raspolažu zastarjelom tehnologijom i pritom se nalaze u dubokim finansijskim problemima. Razlog za to možda treba tražiti i u činjenici da javni servisi u BiH teško da izbjegavaju sudbinu drugih institucija u BiH, a to je da se tretiraju kao tek koristan plijen vladajućih stranaka za beskrajno crpljenje.
JAVNI KAO POLITIČKI SERVISI
Tako primjerice na RTRS-u gotovo da nema dnevnika koji ne započne s Dodikovom izjavom, ma koliko ona bila beznačajna ili već bezbroj puta ponovljena, popraćena istupima SNSD-ovaca u ostalim prilozima i novinarskim upozorenjima na opasno sadejstvo koalicije „političkog Sarajeva“ i Saveza za promjena protiv interesa RS-a, a stvar već ide dotle da vijest o saobraćajnoj nesreći ministra vanjskih poslova, u kojoj nije bilo povrijeđenih, voditeljica jutarnjeg programa komentariše riječima – „šteta“.
Sjedište RTRS-a: Javni servis neskriveno u službi SNSD-a i antidržavnih politika
Na BHRT-u član Upravnog odbora Željka Komšića javno naziva „zločincem, kriminalcom i lopovom“, a društvo mu pravi urednik dokumentarnog programa koji, pak, hrvatskog člana Predsjedništva redovno kiti imenicama poput „ridikul“, „čuvar rampe“, „blebetalo“… Naravno, oba neskriveno simpatišu politike HDZ-a BiH, u čijim medijima su gradili karijere prije prelaska na državni javni servis.
Pretjerano bolja situacija nije bila ni na trećem emiteru, Federalnoj televiziji, koju su od osnivanja krasile periodične promjene uprava, u zavisnosti od toga je li kontrolu nad televizijom uspjela uspostaviti SDA ili SDP, sve sa svojim garniturama urednika i novinara uz ponekog preletača. Konačni rezultat je da se program FTV-a danas više-manje svodi na repriziranje prastarih serija i TV emisija.
No, nisu se političke stranke zadovoljile samo kontrolom nad javnim RTV sistemom, pa su tako čak i direktno osnovale svoje vlastite stranačke medije u formi dnevnih informativnih portala.
Foto: Jedno od stranačkih glasila SDA
Medijska scena u BiH tako iz dana u dan sve više postaje preslik političke scene, gdje se identična politička arena samo prenosi u medijski svijet. Promocija određenih političara i stranaka, uz krajnje pristrasno i negativno izvještavanje o njihovim političkim oponentima, postaje prepoznatljivo obilježje sve većeg broja medija.
Mimo objavljivanja stranačkih saopštenja i kompromitujućih informacijama o drugoj strani, ostatak portalskog novinarstva sveden je uglavnom na prenošenje agencijskih vijesti, kopiranje s regionalnih portala i prostiranja prljavog veša o političko-estradnim ličnostima.
O ovom posljednjem posebno su se isprofilisali mediji bliski HDZ-u i Draganu Čoviću, koji posljednjih dana aktivno podstiču i raspiruju hajku protiv bh. spisateljice i imenovane ambasadorice BiH u Češkoj Martine Mlinarević-Sopte, već mjesecima objavljujući „sočne detalje“ iz njenog privatnog života.
OGROMNI PRITISCI NA ISTRAŽIVAČE
S druge, pak, strane, neke od temeljnih novinarskih formi po kojoj je ova profesija nekoć bila možda i najprepoznatljivija u BiH gotovo da nestaju. Gotovo da na prste jedne ruke možete danas nabrojati medije u našoj zemlji koji imaju rubriku „kolumna“ i gdje možete pročitati nečiji ozbiljan kritički stav potpisan pod imenom i prezimenom, a bitno drugačije nije ni s ozbiljnim medijskim analizama. Vanjskopolitičkih novinara skoro da i nema, a istraživačke novinarstvo možete vidjeti još jedino u medijima od međunarodne zajednice specijalno finansiranih u tu svrhu.
Foto: Avdo Avdić, jedan od vodećih istraživačkih novinara u BiH
U konačnici, imamo i „udruženja“ novinara, kao nekoga ko bi trebao postavljati trendove u novinarskom radu i biti korektiv u svemu. Međutim, poput medija, i sama novinarska udruženja, kojih u BiH ima sijaset, podijeljena su po raznim nacionalno-političkim linijama. Neki su skloni reći da što ova udruženja novinare više brane – to je njima teže. Čak i u slučaju da budete napadnuti, reakciju i zaštitu od dotičnih uglavnom možete očekivati jedino ako ste u bliskim odnosima s njihovim rukovodstvima, a i u tom slučaju saopštenje je vjerovatno krajnji napor.
No, zato s druge strane ne nedostaju hoteli, putovanja i ručkovi na kojima okupljeni članovi ovih udruženja naširoko i zabrinuto raspredaju o teškom položaju novinara u našoj zemlji.
Istinsko, profesionalno i časno novinarstvo u prvom redu bi trebalo imati ulogu moralne savjesti društva, sile koja otkriva i ispravlja nepravilnosti društva, a sami novinari svjetionik koji se ne libi saopštavati neugodnu istinu i njome prosvjećivati narod. No, izuzev rijetkih primjera, poput novinara-kamikaze Dragana Bursaća koji je, kako zbog svog beskompromisnog pisanja o režimu Milorada Dodika, tako i suočavanja sa zločinom genocida i ostalim tekovinama srpske ratne i postratne politike u BiH, trpi konstantne prijetnje, većina novinara oportunistički pristaje da igra ulogu vojnika neke od političkih opcija.
Foto: Dragan Bursać prima konstantne prijetnje smrću
Postoji nekoliko razloga za ovo. Osnovni je vjerovatno onaj ekonomski, što usljed nemogućnosti oslanjanja striktno na tržište, većina medija, u manjoj ili većoj mjeri, direktno zavisi od stranaka i političkih moćnika u čijim rukama su javni resursi te državne, ali i s njima uvezane privatne kompanije. Ova egzistencijalna ugroženost širom je otvorila vrata politici za lako i tiho ovladavanje medijima.
Upravo zbog tog egzistencijalnog pitanja i mnogi novinari, koji su nekoć bili čuveni po svojoj nezavisnosti i oštrini, u međuvremenu su se počeli baviti unosnijim poslovima ili pokleli pod političkim pritiskom. To je konačno dovelo do naglog pada broja kvalitetnih novinara u našoj zemlji, koje, međutim, nisu zamijenili pripadnici neke nove generacije.
I treći faktor za to svakako leži i u samoj promjeni strukture medija. U eri društvenih mreža i zatrpanosti informacija, dugi i analitični tekstovi dobijaju sve manje publike. A kada vam je već s nekom kratkom, senzacionalističkom informacijom lako osvojiti desetine hiljada klikova, ulaganje vremena i novca u ozbiljno istraživačko novinarstvo počinje sve manje da se isplati.
Stoga za izlazak iz sadašnjeg, nimalo zavidnog stanja ključni izazov će biti pronaći način kako se baviti kritičkim, politički provokativnim, aktuelnim, profesionalnim i ozbiljnim novinarstvom, a izbjeći pritisak političkih stranaka i istovremeno biti ekonomski održiv. Uz to će svakako biti potrebna i pojava sljedeće generacije ozbiljnih novinara na koje društvo već dugo čeka.
