Radno vrijeme duže od osam sati dnevno, loši uslovi rada, nesreće na poslovima, potcijenjenost radnika i potplaćenost rada… Zvuči kao trenutni opis iz nekog domaćeg preduzeća kojeg drži tajkun, a kojem često tepamo “poslovna elita”.
Ipak, povod za uvodnu rečenicu, koja mnogima danas zvuči vrlo poznato, su uslovi protiv kojih su se digli radnici prije više od 130 godina. I uspjeli i izborili se. Ili se barem tako činilo krajem pretprošlog vijeka.
Ovogodišnji 1. maj pada u srijedu i privilegovani mu se raduju kao neradnom danu, ali porazna je istina da ga mnogi radnici dočekuju na koljenima. Oni stariji, koji su zakoračili u treće životno doba, sa nostalgijom se sjećaju prvomajskih uranaka, sletova, zastava, štafeta i karanfila…
SVE JE KRENULO OD “TRI OSMICE”
I prvima i potonjima, ideja oko koje su se 1886. godine okupili radnici širom svijeta, danas zvuči kao utopija. Uvjereni su da smo ove 2019. godine zapravo na početku ne samo radničke, nego i civilizacijske borbe.
Međunarodni praznik rada slavi se u znak sjećanja na 1. maj 1886. godine, kada je na stotine američkih radnika izašlo na ulice da traže “tri osmice”. Osmočasovni radni dan, osam sati “zabave” i osam sati sna. Centar radničkog bunta bio je Čikago, da bi koju godinu kasnije, na Prvom kongresu Druge internacionale, odlučeno da Prvi maj bude zajednički praznik radnika čitavog svijeta.
Foto: Prvog maja 1886. stotine američkih radnika izašli na ulice tražeći bolje uslove rada
Umjesto protesta, godinama kasnije na taj dan slavila su se radnička prava. Izuzetak, naravno, nije bila ni bivša zajednička država, pa tako ni Bosna i Hercegovina.
U nekim gradovima su organizovane parade “Slobodnih i ponosnih” pod krilaticom Fabrike radnicima, zemlja seljacima.
Sagovornik Inforadara, 71-godišnji banjalučki penzioner Stanoje Spasojević, prokomentarisao je: “Danas ni fabrike, ni radnika, ni zemlje, niti seljaka”.
“Prvo je uništeno u kriminalnoj privatizaciji koja je potpuno promašila smisao, a grobari domaće privrede, oličeni u korumpiranim političarima i stečajnim upravnicima, pobrinuli su se da se posrnule fabrike nikada više ne podignu na noge. Drugi su ili pobjegli odavde, ili su se duboko podijelili potpuno lišeni svakog osjećaja solidarnosti. Trećeg nema, a o razlozima je bolje ne počinjati, dok se četvrto ne isplati biti”, kazao je Spasojević.
Podsjetio se kako se nekada pronosio prvomajski duh.
Foto: U bivšoj Jugoslaviji 1. Maj i sve što ide uz ovaj praznik imali su potpuno drugačiju simboliku
“Išli bismo u prirodu na neko izletište gdje se palila vatra, kuvao pasulj, puštala muzika i veselilo se. Neki su i noć uoči 1. maja odlazili da pripreme sve, kako bi taj dan lijepo i dostojanstveno obilježili. Družili smo se ne samo kao kolege, nego i istinski prijatelji. Ponegdje su radnici kačili crvene karanfile o revere kao simbol prolivene krvi radnika-boraca, a u nekim gradovima bivše Jugoslavije je na ceremonijama povodom ovog državnog praznika učestvovaka i vojska”, prisjeća se Spasojević.
Radnička nesolidarnost je upravo ono što danas mnogi ističu kao najveći poraz vremena u kojem smo zarobljeni, ili kako bi neki rekli – u kojem “živimo”.
Za razliku od kapitalističke, često i tajkunske klase, koja ne preza od ujedinjenja i gdje se spajanje i ukrupnjavanje kriminala tečno dogodilo, radnici su (p)ostali razjedinjeni.
OSTAO TEK DIO PRVOMAJSKOG FOLKLORA
Predsjednik Sindikata uprave RS Božo Marić kazao je za Inforadar da je danas slučaj da neki poslodavci čak i ne dozvoljavaju radnicima sindikalno organizovanje.
“Za razliku od marširanja radnika ulicama mnogih svjetskih gradova, kod nas je ostao tek dio prvomajskog folklora. Neke sindikalne vođe čak prvomajskom šetnjom žele da opravdaju ono što nisu radili, a trebali su, 365 dana u godini. Nažalost, kod nas se sindikalci često bore za neke sitne benefite, a ne zastupaju interese radnika koje bi trebali predstavljati. Radnici nerijetko rade bez ikakvih prava, a u Republici Srpskoj čak nisu potpisani ni opšti kolektivni ugovori. Radnici su prepušteni na milost i nemilost poslodavcima”, kaže Marić.
Božo Marić: U RS čak nisu potpisani ni opšti kolektivni ugovori
Iako predstavlja radnike iz sektora kojeg mnogi nazivaju “najpoželjnijim poslodavcem”, smatra da je radnička solidarnost vrlo važna, a ima i zanimljive ideje kako to pokazati.
“Predlagao sam da se solidarišemo, posebno sa radnicima u trgovini, i da napravimo živi zid tijelima oko marketa, te tako ne dozvolimo ulazak u ove objekte. Vjerujem da bi to bila snažna poruka solidarnosti sa onima koji ne mogu da se izbore za svoja prava. U redu je i otići na izletišta za 1. maj, ali poruka naših radnika mora biti glasna, posebno u ime onih koji trenutno ne mogu da se izbore da je sami pošalju”, objašnjava Marić.
Istina, prošlo je više od 130 godina i mnogima će čitava priča oko Prvog maja zvučati pomalo demode. Radnička prava svela su se na lizanje rana i klečanje pred dobrom voljom poslodavca, pa je razumljivo što se našem radniku više ne diže pritisak ni entuzijazam na prvomajsku trubu uz taktove Drugarska se pjesma ori, pjesma koja slavi rad, srce gromko neka zbori, da nam živi živi rad…
