U hrasničke vojničke pritvore zatvarali su i mještane srpske nacionalnosti, koje su mjesecima brutalno premlaćivali, skidali gole, gazili po njima, izbijali im zube. U zatvoru silovana i S. M., zbog čega je Zaim Laličić već presuđen. Zatvorenici koji nisu preživjeli ukopavani iza stare muzičke škole u Hrasnici
Z. Đelilović
Srpski civili koji su ratnih godina bili smješteni u zloglasnim zatvorima na području Hrasnice, od kojih je jedan bio u prostorijama OŠ Aleksa Šantić, a drugi u garažama između dva nebodera u ovom naselju, mjesecima su mučeni. Neki od njih nisu preživjeli zlostavljanje, a oni što jesu imaju psihičke, ali i fizičke posljedice.
Zbog ovih zločina u Sudu BiH se trenutno vodi sudski proces protiv tadašnjih stražara Senada Gadže, Zaima Laličića i Sulje Hebiba. Zatvorenike su, prema optužnici, skidali gole, satima udarali nogama, kablovima, palicama ili kundakom od puške, gazili po njima, izbijali im zube…
“Vezao ga je žicom za radijator, tukao, a zatim nožem odsjekao dio polnog organa, koji je potom stavio na nož smijući se”, samo je mali dio onoga što se optužnicom Gadži stavlja na teret.
Hrasnički zatvori ustvari su bili vojnički pritvori. Na tim mjestima zatvarali su one koji su izbjegavali mobilizacije, osumnjičene za izdaju, ali i vojno sposobne lokalne mještane srpske nacionalnosti. Bilo je tu i žena koje su u to vrijeme bile osumnjičene za kolaboracije sa neprijateljem.
Trojica optuženih bili su pripadnici 4. Motorizovane brigade Armije BiH, Vojne jedinice 5063 1. Korpusa Armije BiH.
Gadžo i Lalić se, između ostalog, terete i za premlaćivanje jednog zatvorenika, koji je usljed toga, preminuo. Posljednje riječi koje je izgovorio bile su upućene drugom zatvoreniku: “Vidiš kakav sam, leđa su mi plava, podlila od krvi, krv se ugrušala, zemljače ako ostaneš živ pozdravi mi djecu i ženu, ja neću preživjeti”.
Svjedok Goran Mihajlović govorio je o tome da je svaki dan slušao vrisku, galamu, a neke ljude je vidio da su bili pretučeni: “Djetetova majka je bila pritvorena prekoputa i bila je silovana. Pričao sam sa djetetom da on ne čuje kako je siluju”.
Silovana je, prema pisanju Muhameda Kovačevića s portala Impuls, rođaka presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića. Njen sin, kojeg je spominjao svjedok Mihajlović, nedugo nakon što je razmijenjen oduzeo je sebi život.
Premlaćivanje i seksualno zlostavljanje spominjao je i svjedok Ratko Bokun, čiji je iskaz pročitan s obzirom da je u međuvremenu preminuo. Podsjetimo da je Laličić već osuđen pravomoćno na šest godina zbog silovanja S. M. i udaranja zatvorenika Radovana Dubljevića. Oštećena je pred sudom ispričala da je Laličić tukao po bubrezima i 10-ak puta izvodio u improvizirano kupatilo i silovao.
Agan Nezir, koji je kao osumnjičeni hapšen u decembru prošle godine, u Sudu BiH se pojavio kao svjedok. Od jula 1992. bio je vojni isljednik. Jedne prilike ga je, stoji u njegovoj izjavi koju je prenio Detektor, upravnik Husein Mujanović (osuđen u Beogradu na 10 godina zatvora) pozvao da dođe zbog mrtvih zatvorenika: “Bila su četvorica mrtvih. Tijela su im bila napuhana, a na glavi nije bilo povreda”.
Ljekar je konstatovao prirodnu smrt što je Neziru, ipak, bilo sumnjivo. Planirao je to istraživati dalje, ali je uhapšen nakon čega je napustio Hrasnicu.
U tri službene zabilješke iz tog vremena, od kojih dvije potpisuje ljekar Enes Šačić, a treću Senad Berilo, stoji da je ljekarskim pregledom utvrđena prirodna smrt kod petorice zatvorenika. U biografiji dr. Šačića stoji da je u 1992. radeći kao ljekar postavljen za načelnika sanitetske službe i ratne bolnice u Hrasnici.
Preživjeli su svjedočili da su zatvorenike srpske nacionalnosti, koji su preminuli usljed danonoćnog batinjanja, ukopavali iza stare muzičke škole koja se nalazila na samom ulazu u Hrasnicu. Na ovom mjestu su danas samo ruševine.
Preminuli Petko Jovanović bio je zadužen za evidenciju Srba koji su sahranjivani na tom mjestu. U njegovom iskazu koji je pročitan pred sudom stoji da su „tijela dvojice bila mlitava jer su im kosti bile polomljene“.
Većina mještana s kojima smo razgovarali kažu da su “nešto čuli”, ali da nikada nisu vidjeli ovo groblje. Na ovoj lokaciju je ekshumacija bila 1999. i navodno je pronađeno 15 žrtava iz hrasničkih zatvora.
Logor u Hrasnici otkrio je Međunarodni crveni krst 30. aprila 1993. godine tragajući za grupama logoraša odvedenih iz “Silosa” u Tarčinu.
Oni upućeniji navode da je spisak za ratne zločine počinjenim u hrasničkim logorima navodno mnogo duži od ove trojice optuženih. Podsjetimo da je u decembru prošle godine hapšen i Vahid Alađuz, ali se njegovo ime nije našlo u podignutoj optužnici. Uprkos tome on i dalje ima status osumnjičene osobe, potvrđeno nam je iz Tužilaštva BiH.
Izvor: zurnal.info
