Piše: Mersiha Drinjaković
AMUS je Udruženje Asocijacija kompozitora-muzičkih stvaralaca Bosne i Hercegovine, osnovano 2000. godine. Od 2012. ima Dozvolu Instituta za intelektualno vlasništvo BiH za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava autora muzičkih djela. AMUS, između ostalog, brine o zaštiti i kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava članova Udruženja u skladu sa Zakonom o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava. AMUS broji oko 1.000 članova -autora s registrovanim repertoarom od preko 36.000 muzičkih djela. Asocijacija godišnje ubere oko pet miliona konvertibilnih maraka, koje poslije raspoređuje članovima.
AMUS je proteklih mjeseci izazvao pažnju javnosti zbog optužbi koje su na račun čelnih ljudi Udruženja izricali njegovi članovi, te obratno. Formirala su se, uslovno rečeno, dva tabora, s vlastitim stavovima o načinu rada AMUS-a, odnosno raspoređivanju prihoda koji u Udruženje pristižu na osnovu izvođenih pjesama. Kulminiralo je u martu ove godine, kad je iz AMUS-a objavljeno saopštenje o sumnjama u lažirane izvještaje o emitiranju pjesama. U saopćenju AMUS-a iz februara 2019. koje je potpisao predsjednik Upravnog odbora Davor Sučić, skreće se pažnja na nepravilnosti u isplati tantijema. Tvrdi se da je Amil Lojo dobio veći iznos tantijema od Gorana Bregovića i Dine Merlina zajedno, dok je Almir Ajanović ostvario skoro četiri puta veći iznos od Fahrudina Pecikoze. Bura se nije stišala ni narednih mjeseci, a u junu su mediji objavili kako je grupa autora iz AMUS-a privedena zbog sumnje u falsifikovanje pečata. Za Analiziraj.ba, predsjednik Upravnog odbora AMUS-a Davor Sučić, lider benda Zabranjeno pušenje, govori o tim dešavanjima.
“Kao i u svakom udruženju, imaš ljudi koji to vide kao svoju prćiju i način da sebi podebljaju novčanik. A to u ovakvim organizacijama ne ide. Imamo modus ponašanja, statut, pravilnike i međuarodne obaveze koji moramo poštovati ako želimo biti dio međunarodne priče. Radi se o tome da treba malo urediti ovaj naš prostor koji nažalost, u vidu zakonskih normi vezano za autorska prava, i ne stoji baš najbolje.”
Šta je istina?
Šta je prava istina o AMUS-u, ko su neprijatelji, zašto se proizvode afere, pitamo Sučića, koji kaže kako se radi o individualnim pokušajima da se u udruženju ostvare neki privatni interesi. “A to, na bazi hiljadu autora, nije moguće izvesti. Pravila ponašanja moraju postojati, a ti naši privatluci, političke intervencije, neažurnost domaćih institucija igraju ključnu ulogu. Pokušavamo stvari dovesti u okvire i postaviti ih onako kako se to radi u normalnom svijetu.”
Ipak, Izvještaji Instituta za intelektualno vlasništvo BiH, kojem AMUS polaže račune, pokazuju kako je uočen niz nepravilnosti u radu te se nalaže da se, prema Zakonu o kolektivnom ostvarivanju autorskih i srodnih prava, usvoji i pribavi godišnji izvještaj organa upravljanja i nadzornih organa o iznosu naplaćenih naknada, njihovoj raspodjeli, poslovanju kolektivne organizacije, izvršavanju kolektivnih ugovora i ugovora sa stranim kolektivnim organizacijama, izvještaj revizorske kuće o izvršenoj kontroli finansijsko-računovodstvene dokumentacije, zajedno sa nalazom ovlaštenog revizora o pravilnosti i usklađenosti poslovanja kolektivne organizacije s odredbama zakona…
AMUS je, kako Sučić kaže, sve dokumente usvojio na Skupštinama AMUS-a elektronskim putem, ali Institut je tražio da se to uradi na skupštinama, sa fizičkim prisustvom članova. “Zapravo, Institut nam je tražio da se sve odluke, koje smo mi donijeli na skupštinama elektronskim putem moraju ponovno staviti na glasanje na redovnim skupštinama, iako su znali da naš problem sa kvorumom na takvim skupštinama, iako su znali da je već pet-šest skupština neslavno propalo zbog nedoatatka kvoruma. AMUS-u je time nanesena velika materijalna šteta zbog organizacijskih troškova takvih skupština.Time se poništila volja preko 700 članova AMUS-a koji su glasali elektronski i stavljeni van snage svi dokumenti koje institut spominje u svom nalaganju mjera. I ponovno data šansa raznim nelegalnim upravnim odborima i alternativnim grupama da mogu manipulisati za onih stotinjak ljudi koji dolaze na skupštine… Što se tiče Instituta za intelektualno vlasništvo, kvalitet ljudi koji stranke dovode na te pozicije je ispod svakog nivoa koji je potreban da bi sve ovo funkcionisalo. To su stranačke pozicije koje se dodjeljuju nekvalitetnim ljudima koji nemaju nikakvog iskustva u poslovima kao što su kolektivno ostvarivanje autorskih i srodnih prava.
Čak se rukovodoveće pozicije u institutu dodjeljuju pomilovanim osuđenicima. Rezultat toga je da 30 posto Zakona o autorskom pravu nije provedeno, nisu uopšte formirane institucije kao što je Vijeće za autorsko pravo, pa Vijeće medijatora a to je nadležnost Instituta za intelektualno vlasništvo. Zbog toga su sve organizacije u zemlji koji se bave izvođačkim i autorskim pravima na ivici opstanka. AMUS je nekim čudom uspio izbjeći tu sudbinu. I tako više od 10 godina nemaš ni ruke ni noge, a treba da radiš neki posao. AMUS još i iznenađujuće dobro funkcioniše, s koliko opterećenja i neriješenih stvari se suočava. I čudo je da je uopšte opstao u takvom okruženju. Mislim da su svi potezi Instituta bazirani na revanšizmu zbog toga što smo se usudili ukazati na brojne propuste koje je Institut imao u svom radu posljednjih desetak godina. Svi nadzori koje je Institut vršio nad AMUS-om do momenta kad je Udruženje ukazalo na propuste Instituta, bili su sa besprijekornim rezultatima. Najviše boli činjenica da je upravo Institut najveća podrška grupi autora koje je privela policija. Zbog čega smo i u više navrata intervenisali kod njihovog direktora”, kaže Sučić.
Na pitanje da imenuje radiostanice koje su lažirale playliste, predsjednik Upravnog odbora AMUS-a kaže kako pravi problem nisu radiostanice, već način na koji je država uredila ovu oblast. Radi se o tome da niko nema obavezu da playliste kreira na digitalni način, kao što se treba raditi – uz pomoć aplikacija, kako to već decenijama u svijetu funkcioniše. “Međutim, prema našem zakonu, možeš doslovno uzeti olovku i list papira i napisati spisak muzičkih djela koje si, kao, emitovao i poslati to u AMUS, i mi onda imamo obavezu da to unesemo u sistem.”
Sučić objašnjava čest metod rada u kreiranju listi izvođenih pjesama, gdje se jednostavno može napisati bilo šta. “Ja, tako, mogu da na radiostanici vrtim Bijelo dugme a da napišem kako sam puštao tvoju pjesmu, i to se prihvata kao dokument. Ako ga ne prihvatiš, može neko da te tuži.”
Sučić tvrdi kako su upravo u ovoj, 2019. godini, primijećene nelogične i besmislene stvari kad su u pitanju dostavljene playliste, a na osnovu kojih su se trebale isplaćivati tantijeme kao AMUS-ova zakonska obaveza. Ipak, čelnici Asocijacije su se odlučili rizikovati i ne realizirati isplatu, uz odobrenje članova Skupštine, bez obzira što je to zakon nalagao. “Takav način rada bi doveo do uništenja AMUS-a, jer udruženje onda postaje bankomat ljudi koji su spremni na korupciju, lažiranje dokumenata, spremnih da se odaju nelegalnim radnjama i ponašanjima. Iskreno, da je skupština drugačije odlučila, cijelo rukovodstvo bi vjerovatno podnijelo ostavku, jer mi je lakše dati ostavku nego da Dini Merlinu i Goranu Bregoviću objašnjavam kako su neki Mujo Mujić i Šefik Zahirović pet puta plaćeniji autori od njih. Prilika čini lopova, a priliku je omogućila država svojim zakonodavstvom, ne samo u ovoj oblasti nego i svakoj drugoj.”
Ko je kriv?
U AMUS-u tvrde da je vrh ledenog brijega zapravo Institut za intelektualno vlasništvo koji nije sproveo Zakon o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava. Sve što je navedeno u ovom zakonu je trebalo uraditi tri mjeseca od njegovog donošenja – a donesen je 2010. “I kome ja da tražim objašnjenje? Nemaš novo Vijeće ministara BiH, po 12 mjeseci nemaš formiranu vladu, a onaj ko je nadređen Institutu je Vijeće ministara BiH.”
Skupština AMUS-a je zakazana za oktobar, a Sučića smo pitali šta može donijeti ovo zasijedanje, te kakva su prava članova pri izjašnjavanju i problemima. “Statut je formiran kako je to zahtijevao Institut, odnosno nadležno ministarstvo, a to nema veze sa bh. i međunarodnim zakonodavstom i stvorene su okolnosti da se AMUS može lako preuzeti od strane raznih interesnih grupa i stranaka koje ga žele staviti pod svoju kontrolu”
Predsjednik UO AMUS-a kaže kako sistem koji je napravljen i koji funkcioniše po principu “jedan čovjek – jedan glas” ne postoji nigdje u svijetu. Taj sistem dozvoljava da autor s jednom pjesmom i onaj sa hiljadu pjesama imaju ista prava. “A kod nas 70-80 autora u AMUS-u donosi 90 posto novca, a imamo 1.000 članova. U svim drugim zemljama je to izbjegnuto. Postoji rangiranje članova, i obično oko 150 ključnih autora čini glasačko tijelo. Upravo se tako pokušava izbjeći manipulacija članovima, kao što se u našem slučaju desilo. Nekih pedesetak autora su u nekom drugom programu, politici, najčešće stranački opredijeljeni, i pokušavaju od AMUS-a napraviti neku tripartitnu organizaciju što po međunarodnom zakonodavstvu nije moguće. Kao što Fudbalski savez ne može biti savez RS-a i Federacije BiH, nego mora biti BiH. Ovaj posao se ne može raditi na tripartitni način nigdje u svijetu ako želiš biti u Međunarodnom savezu kompozitorskih agencija.“
Zanimalo nas je i kako se raspoređuju prihodi, odnosno kako se utvrđuje naplata po osnovu autorskih prava. “Mediji su dužni da dostavljaju podatke o emitovanju, ali kod nas je to, kako sam već rekao, svedeno često na nivo hemijske olovke i papira. Naravno, evo, RSG je, primjerice, uveo digitalnu obradu tih podataka, ali neki su još u srednjem vijeku i tu se onda našlo mnogo prostora za manipulaciju i falsificiranje. Neki su to iskoristili. Moram reći da dobar dio bh. medija to dobro i kvalitetno radi. Loši primjeri su, ipak, prihvatili da se taj njihov princip ne može sprovoditi i oni su protekla dva-tri mjeseca poslali prave playliste i regularne podatke. Pošto su nam dali dobar primjer i nadu da se ovakve stvari neće događati, ja ih više ne bih navodio.”
Na web-stranici AMUS-a navedeno je obrazloženje o načinu isplata tantijema i pravu na žalbu te stoji kako se isplata vrši istovremeno sa dostavom izvještaja o obračunu naknade članovima (Distribution Statement, generiran u CoSiS). Navodi se i kako članovi imaju pravo podnijeti žalbu na izvršeni obračun u roku od 60 dana od prijema obračuna. Odluku po žalbi autora donosi Upravni odbor na prijedlog Stručne službe, najkasnije u roku od 30 dana. Po pretposljednjoj isplati tantijema, stoji na web-stranici AMUS-a, ukupno se žalio 41 autor, od čega 21 s osnovom za isplatu, a 20 bez osnove za isplatu. Svim autorima čije su žalbe usvojene, isplaćen je iznos po istoj. Tačno je da je umanjen broj RTV stanica u isplati zato što su neki emiteri prestali plaćati, dok neki ne dostavljaju liste izvedenih djela, pa samim tim nisu mogli ući u isplatu. Navedeni raspon od „0,20 KM do 1.000 KM…“ po jednoj pjesmi je paušalan, ali je tačno da vrijednost boda po različitim emiterima nije ista zato što bod ovisi o visini naknade koju emiter mjesečno uplaćuje AMUS-u, kao i kojoj klasi raspodjele pripada, a u skladu sa Planom raspodjele. (Detaljno opisano u članu 12. i 13. Godišnjeg plana raspodjele ubranih naknada).
Sučić nam govori kako su dobili podatke i od Regularne agencije za komunikacije, koja ima obavezu praćenja programa elektronskih medija tokom šest sedmica, te su onda ti dokumenti upoređivani s onima dostavljanim od samih radiostanica i TV stanica. “Studiozno smo analizirali i upoređivali te podatke i vidjeli da smo bili potpuno u pravu što smo obustavili isplate i onemogućili medije koji su manipulisali tim podacima o listama izvođenih pjesama.”
Napravljena je, smatra predsjednik UO AMUS-a, jedina ispravna stvar. Sredstva nisu mogla biti neisplaćena po osnovu prethodno dostavljenih playlisti, ali su se mogla zamrznuti na određeni period. Na Skupštini se elektronskim putem tražilo od članova da se izjasne da li ta sredstva trebaju biti isplaćena, a 90 posto autora je bilo za to da se sredstva zamrznu dok se ne dobiju pravi podaci. “Ta igra živaca i kampanja koju su pojedini mediji imali protiv nas je trajala nekoliko mjeseci, međutim, svi su oni shvatili da takvo ponašanje nema perspektivu i da bi to dovelo do nestanka AMUS-a, koji je trebao postati institucija za pranje para, jer navodeći fiktivne podatke, dobijaš stvarni novac. Posebno nakon analize podataka iz RAK-a, prevagnuo je zdrav razum.”
Kontaktirali smo i Regulatornu agenciju za komunikacije iz koje smo obaviješteni kako je RAK u aprilu 2019. godine primio pritužbu AMUS-a koja se odnosi na dostavljanje podataka kolektivnoj organizaciji od strane Hayata d.o.o. Sarajevo. “U odgovoru AMUS-u, Agencija je naglasila da je, u skladu sa nadležnostima datim po odredbama Zakona o komunikacijama (Službeni glasnik BiH, broj 31/03, 75/06, 32/10 i 98/12), između ostalog, odgovorna za donošenje pravila iz oblasti emitovanja, izdavanje dozvola za emitovanje pružaocima audiovizuelnih medijskih usluga, kao i praćenje poštivanja pravila i uslova dozvole od strane istih. Agencija može pokrenuti postupak po službenoj dužnosti u skladu sa Pravilnikom o postupku rješavanja kršenja uslova dozvola i propisa RAK-a (Službeni glasnik BiH, broj 18/05), samo u slučaju kada je prigovor upućen na tačno određen emitovani program, i u tom slučaju se, pored naziva programa, navodi datum i okvirno vrijeme emitovanja određenog programskog sadržaja kako bi Agencija bila u prilici da pribavi snimak spornog programa od strane nosilaca dozvola, a s obzirom na njihovu obavezu da čuvaju snimke programa u periodu od 6 sedmica od dana emitovanja.”
Međutim, kako navode u RAK-u, pritužba AMUS-a se nije odnosila na konkretan programski sadržaj, niti na eventualno kršenje uslova dozvole Agencije, nego je tretirala problematiku iz oblasti Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava, odnosno ugovorni odnos između AMUS-a i Hayata d.o.o. Sarajevo, što nije u nadležnosti Agencije. “Imajući u vidu da je iz pritužbi AMUS-a bilo evidentno da je došlo do pogrešnog tumačenja programskog segmenta ‘muzičko-zabavni program’, Agencija je pojasnila da ‘muzičko-zabavni program’ ne podrazumijeva isključivo muzička djela. Pod navedeni programski segment spadaju sve vrste muzičko-zabavnih programskih sadržaja, a koji su vrlo često po svom sadržaju samo zabavni, bez muzičke komponente. Primjera radi, to su razne emisije zabavnog i revijalnog karaktera, takmičarske emisije, kvizovi i slično. Na kraju, Agencija je ustanovila da nije bilo elemenata za daljnje postupanje u ovom predmetu.”
O nekoliko članova Udruženja koji su, kako je objavljeno u ovdašnjim medijima, procesuirani zbog zloupotrebe pečata AMUS-a, Sučić kaže kako se radi o scenariju prepisanom iz Srbije. “Neke interesne grupe a pogotovo veliki dužnici AMUS-a su pokušali da na nezakonit način dođu do pozicija u Udruženju posegnuvši i za falsifikovanim štembiljom koji se koristi za virmane, za finansijsko poslovanje. Ta ekipa se velikim dijelom, simptomatično, nalazi na obje liste i na ovoj u aferi ‘lažni pečat’, kao i u aferi lažiranja playlista. A vrlo je indikativno da su sastanke održavali u prostorijama najvećih dužnika, u prostorijama firmi koje AMUS-u duguju milionske iznose. Pametnom dosta. To je nanijelo veliku štetu, otvorilo prostor i dalo zeleno svjetlo nekim medijima i drugim javnim prostorima poput tržnih centara i kafića, da ne plaćaju AMUS-u i odustanu od ispunjavanja svojih obaveza zbog tobožnjeg dvovlašća u AMUS-u. A policija i sudovi tri mjeseca nisu pokazali interes da se time bave. AMUS je dosad državi platio nekoliko miliona KM poreza, ali sporo i kasno se reaguje na ovakve stvari, jer mi nemamo političko zaleđe”.
Sučić završava u optimističnom tonu: kaže da su novi podaci koji pristižu obrađeni na mnogo kvalitetniji način i na putu su da se u AMUS-u postave evropski standardi djelovanja i da ljudi koji su zaista zaradili – svoj novac i dobiju. U AMUS-u su se pripremili za sve mogućnosti, pa čak i tužbe, ali nakon dostavljenih podataka iz RAK-a, naglo je, kaže Sučić, splasnuo interes za tužbe. “I dodat ću: proteklih šest mjeseci, bez obzira na sva dešavanja, imali smo najbolju isplatu po osnovu autorskih prava u istoriji AMUS-a. Mi imamo 16 zaposlenih, za razliku od hrvatskog udruženja istih gabarita i istog profila, a imaju 126 zaposlenih, što je oko osam puta više. Naši ljudi prave čuda, izdržali su nevjerovatne stvari i ja im skidam kapu. Za budućnost AMUS-a se poslije svega ovoga ne bojim.”
(U SLJEDEĆEM NASTAVKU: Šta kaže Dino Šaran? Zašto je zakon nedorečen? Da li je AMUS transparentan i susretljiv? Ko su autori koji donose najviše prihoda? Kako problem komentira Đani Pervan?).
Izvor: analiziraj.ba
* Tekst je proizveden u okviru medijskog poola Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)
