Piše: dr. Neven ANĐELIĆ (Regent’s University London)
“Zavisi koliko imaš vremena”, je moj odgovor na pitanje “odakle si”. Jednostavan odgovor za većinu ljudi u mojem je slučaju složen. Još je kompleksniji odgovor na pitanje za koga navijam. Tu se prelamaju moji višeznačni identiteti. Nacionalisti inzistiraju na utvrđenom jednom identitetu iako svi pokazatelji govore o višeslojnosti identiteta, od kojih je nacionalni samo jedan od.
Dakle, za koga sam navijao u polufinalu Svjetskog fudbalskog prvenstva (Hrvatska-Engleska) utjecala je činjenica da imam i passport i putovnicu. Nekada ne navijam za svoje timove jer mi nešto ne odgovara, najčešće vlada, premijerka, predsjednica ali i opštenacionalni zanos, zov u boj za narod svoj ili arogantni pristup prema drugima. Ovaj puta sam morao odabrati. Svjesno nisam želio, ali kada su Englezi dali gol nisam bio u očaju. Na hrvatske golove već sam skakao. Takav sam, mislim, cijeli život.
Moj prvi klub za koji sam navijao je bio Velež. Moj tata je bio navijač Rođenih, čak su ga prijatelji u Karlovcu zvali Rođo i tako smo mi bili jedna od dvije ili tri familije u gradu koje su navijale za Velež. Pola grada navijalo je za Dinamo, dosta ljudi za Hajduk, a druga polovina uglavnom za Zvezdu, poneko za Partizan. Tek ću dvadesetak godina kasnije shvatiti kako su te navijačke podjele išle. Sjećam se dobro košarkaske utakmice karlovačkog Željezničara i Crvene Zvezde, koju smo izgubili 120:100. Naslov u Vjesniku je bio Američka košarka u Karlovcu. Željo je tada bio prvoligaš, a ja veliki navijač malog kluba.
PREKINUTO KARLOVAČKO DJETINJSTVO
Tih su godina juniori nogometnog kluba redovno deklasirali Dinamo. Rajko Janjanin je još bio srednjoškolac kada je zaigrao za moj tim Karlovac. Kao i svi lokalni talenti ubrzo je prešao u Dinamo a mi smo preselili u Sarajevo. Oba su elementa bitna da ja, pateći za prekinutim karlovačkim djetinjstvom i kontrirajući sredini koja mi se smijala zbog naglaska, “okačim Veležovu zastavicu o klin” i prebacim se na Dinamo. Školske turnire igrao sam u Dinamovom dresu dok je ostatak razreda nosio jednako plave Željine dresove. Čak se sjećam jednog porodičnog izleta u Mostar na utakmicu Velež – Dinamo. Navijao sam za plave, ali nisam sjedio s onima iz Lištice. Bio sam dovoljno mali da me Rođeni tolerišu i daju vremena da odrastem.
Foto: Renovirani stadion Grbavica
Na Grbavici sam bio redovan i, mada nisam sebi htio priznati, volio sam taj klub. Čak i kada su ispali. U Želju me primio Jozo Bukal, iako nisam tada znao da je to on, koji mi se, čuvši moj akcenat, pohvalio da je on iz Novoselca, mjesta nekoliko kilometara od rodnog mjesta moje mame. Ako je Željo Jozi Bukalu dobar – morao je biti i meni, ali ipak nastavljam sa svojim čudnim ljubavima.
Sjećam se drugoligaškog derbija protiv Leotara. Igralo se crvenom loptom po snijegu. Mislim da je bilo više Hercegovaca na Grbavici na toj utakmici nego navijača Želje. Nenavikli na snijeg nismo uspjeli pobijediti, iako je Zrilić bio teško uhvatljiv. Volio sam Želju – a navijao za Leotar. Živio sam na Grbavici, tata mi je bio iz Trebinja. Identiteti.
Drugom prilikom Željo je igrao protiv Hajduka, ali se utakmica dijelom preklapala sa drugoligaškim derbijem u Hrasnici između Famosa i Leotara. Stigao sam na Grbavicu na drugo poluvrijeme.
Još uvijek sebi nisam priznavao da me Dinamo baš i ne zanima, da previše vremena provodim na Grbavici da bi to bilo bez osjećanja. Međutim, razlika prema Manijacima, nisam siguran da su već postojali tada, je bila što sam ja volio i Sarajevo. Šest neopravdanih sam dobio kada sam išao gledati Pitare protiv Hamburgera. Svim srcem sam bio uz Sarajevo. Na Koševu sam još jednom bio sa “hard-core” navijačima. Željo je bio domaćin Hajduku i skupa s Pitarima sam se divio Meši koji je preokrenuo izgubljenu utakmicu i donio titulu – Sarajevu.
VRAĆANJE PRVOJ LJUBAVI
Uprkos svim znacima u vojsku sam otišao misleći da navijam za Dinamo. Janjanin je prešao u Zvezdu i izlazio u kafić na Banjici gdje bih i ja pio kafu kada bih pobjegao iz kasarne. Za Zvezdu, s Karlovčaninom u ekipi ili ne, zaista nisam mogao navijati.
Kada mi je bilo četiri ili pet godina živjeli smo u Zemunu i zamislite sada desetak petogodišnjaka kako igraju fudbal i dogovaraju ekipe. Jednom prilikom postrojio nas je veliki dječak, možda je imao osam godina, sve pitao za koga navijaju. Svi bi odgovarali za Zvezdu, osim jednog koji je rekao Partizan. Njega je ovaj veliki izdvojio i rekao mu da ne igra. Kada je na kraju red došao na mene, niko nije spomenuo Velež ili bilo koji drugi tim, a ja sam osjetio poriv da se solidarišem i rekoh Partizan.
Tako smo nas dvojica gledali druge dječake kako igraju. Pri kraju je onaj veliki zovnuo partizanovca da i on zaigra, a ja taj dan nisam šutnuo loptu. Neki psiholog, da je gledao, vjerovatno bi ustvrdio da cu biti kontraš cijelog zivota.
Finale kupa sam gledao u uniformi i tokom utakmice shvatio, osjetio, da ja želim da Sarajevo pobijedi Dinamo. Povratkom kući nastavljam blizak odnos s Grbavicom, ne Koševom, ali tih je godina Baka Slišković čuda pravio sa Halillhodžićem i ekipom i nekako sam se vraćao prvoj ljubavi. Ponavlja se dvojnost identiteta. Ljubav prema mjestu gdje stanujem, ali i ljubav prema nekom porijeklu. Ernest Gellner je govorio da čovjek pripada nekoj naciji ako se tako osjeća i ako ga drugi ljudi takvim smatraju. Ja sam osjećaje mogao razvijati, ali me drugi ljudi najčešće nisu vidjeli kao svojega.
Koliko god ja volio Velež, njih sam gledao možda dva puta godišnje, a na Grbavici sam bio najmanje dva puta mjesečno. A i Baka je otišao u Hajduk. I Videoton smo Željo i ja nekako preživjeli i izgradili čvrstu vezu koju je rat prekinuo. Izgubio sam stadion, klub i zemlju za koju bih navijao.
Klasičan imigrantski odnos prema novoj “domovini” je bio navijati protiv Engleske. Pokušavao sam sebe ubijediti da volim Holandiju, Italiju, Argentinu. Kada bi se plasirali negdje, navijao bih za Hrvatsku ili Srbiju, sve to mjerio njihovom politikom i nacionalističkim zanosima koji su mi priječili da punim srcem budem uz igrače koje sam pamtio dok su još za moju reprezentaciju igrali. Nisam bio jugonostalgičar, već sam čekao da osjetim srcem za koga ću navijati.
Život u Londonu donio mi je mogućnost da izaberem za koga ću se sekirati bez ikakvih porodičnih ili društvenih utjecaja. Volio sam autsajdere. Wimbledon je bio prvi izbor, ali onda ga je gazda prodao bezličnim Norvežanima i prešao sam na West Ham. Problem je bio da je to tradicionalan radnički klub iz istočnog Londona, a ja baš i ne volim taj dio grada niti mene imigranta ti ljudi pretjerano obožavaju.
Chelsea mi se svidio kada je Gianluca Vialli izveo 11 stranaca. U to su stigle pare s Abramovićem, što meni ljevičaru nije prijalo. Ironija je, naravno, da je moj klub Arsenal, da sam iskreno tužan i ljut kada prime loš gol, kada je Wenger štedio novac, kada ponovno ponude najskuplje ulaznice u ligi, kada opet ne uđemo u Ligu prvaka.
ZA KOGA JA NAVIJAM
Tottenham mi je sada kao Pitari nekada. Dakle, opet netipično navijam za jedan veliki klub dok mi ni onaj drugi nije daleko od srca. U međuvremenu, i Bosna i Hercegovina je prvo ujedinila lige, a potom i napravila dobru reprezentaciju. Ponovno sam dobio svoj tim, iako su me ponekad znali iznervirati kao kada je Pape birao 11 Bošnjaka u tim, ili kada bih vidio na tribinama zastave nekarakteristične za ove krajeve.
Prvo ujedinjeno prvenstvo osvojio je tim za koji sam navijao – Leotar. Jedna od prednosti geopolitičkih promjena je bila da više nije bio samo jedan prvoligaš iz Hercegovine. Velež je ostao drag, ali Leotar je bio moj. Problem je što me dosta tih navijača nije smatralo njihovim. Priča mog života. U velikim derbijima, zna se – Željo, iako moram priznati da se strast ili potrošila ili je negdje duboko skrivena i čeka na erupciju u nekoj zgodnoj prilici.
Tako sam stigao do posljednjeg svjetskog i četiri tima koje sam imao. BiH nije prošla, pa je izbor bio na Srbiji, Hrvatskoj, Engleskoj i Švicarskoj. Ima naših dosta u timu čak i ako baš ne govore južnoslavenske jezike, a i selektor im i ja smo zajedno služili vojsku i igrali fudbal. Naravno da sam svim srcem bio za Srbiju protiv Švice, bez obzira na vojničke dane. Srbija nije zaigrala protiv Hrvatske, pa nisam morao provjeravati sopstvene osjećaje kao srbohrvata.
Vjerovatno bih ostavio da me utkamica povede ka izboru, kao što je bilo u finalu Evropskog košarkaskog prvenstva kada me je igra i želja Slovenaca priklonila njihovoj strani, iako su mi Srbi po skoro svemu ostalome puno bliži.
Za koga, dakle, ja navijam?
Ovo je skraćena verzija odgovora. Najbolje je ne pitati i pustiti čovjeka da uživa, pati, divi se, ljuti, ljubi, pjeva, plače i skače tih devedesetak minuta. Poslije toga će sve opet biti mirno i ništa se zapravo neće promijeniti.
George Orwell je u decembru 1945. godine napisao da je značajan pristup gledalaca i nacija iza njih koje same sebe dovode do ludila oko ovih apsurdnih takmičenja te iskreno vjeruju, barem jedno vrijeme, da trčanje, skakanje i udaranje lopte su testovi nacionalnih vrijednosti…
