Dominantan faktor za uspostavu mira i reda u postsovjetskom prostoru je primarno nalazak i potom prihvatanje novog odnosa između Rusa i Ukrajinaca, a šire gledajući, odnos Rusa i svih ostalih postsovjetskih nacija – samo unutar Rusije ih je ukupno 193.
Međutim, kreiranje mira između dvije numerički najveće nacije osnovni je uvjet da i ostali mogu naći modus operandi sa titularnom nacijom ruske imperije, ili daleko najbrojnijom i po mnogočemu privilegovanom tokom sovjetske imperije.
Kraj hladnog rata, nijedna od tri postojeće federalne države sa komunističkim uređenjem nije preživjela. Česi i Slovaci su se mirno rastali, slaveći novu 1993. godinu s čašama šampanjca u ruci, dok su u rukama brojnih Južnih Slavena bili kalašnjikovi za odbranu domova ili osvajanje vjekovne teritorije. Kraj sovjetske imperije dogovoren je tokom hladne noći na državnoj dači u Viskuli, Bjelorusija, kada su ruski, bjeloruski i ukrajinski predsjednici razmatrali kvalitetu votke i ujedno se složili da jave Mihailu Gorbačovu da Sovjetski savez više ne postoji.
Uz nekoliko povremenih ratova, neki koji su i danas zaleđeni sukobi poput moldavskog ili gruzijskog, razlaz je prošao mirno u poređenju s postjugoslavenskom serijom ratova.
Pristup rješavanju jugoslavenskog pitanja, te potom serije postjugoslavenskih sporova, uglavnom je bio baziran na istorijskim argumentima u koje su domaći akteri, neko vrijeme, uspjeli uvesti i eksterne pregovarače dok napokon Richard Holbrooke nije rekao vođama bosanskohercegovačkih Srba: „Nema više sranja o istoriji“ (No more history bullshit). Do tog momenta ubjeđivalo se strance ko je najstariji u ovim krajevima te ko je prvi počeo.
Odgovor na prvo pitanje je uvijek bio irelevantan, dok o drugom nije postignut opšti konsenzus bez kojeg nema završne tačke na tragični period u istoriji svih postjugoslavenskih nacija.
Odnos Srba i Hrvata obilježio je cjelokupnu istoriju zajedničke države, kao i njen kraj, ali tražeći početak i kraj (post)jugoslavenske krize neminovno je sagledavanje Kosova. Tako se vraćamo na seriju početnih pitanja, ko je najstariji, ko ima istorijsko pravo i ko je prvi počeo. Konsenzus se dokazao kao nemoguć u traženju odgovora još od osamdesetih godina prošlog stoljeća iz prostog razloga sto su odgovore tražili i nudili nacionalisti. Moguće je, ipak, naći složnost po jednoj tvrdnji – sve je počelo s Kosovom.
Razlike su u interpretacijama i da li idemo do 1389. godine, 1981., 1987., 1989., 1997., 1998., 1999., 2008. Niz je „ključnih“ godina u potrazi za početkom krize, njenim uzrocima i krivcima. Dok se za one iz osamdesetih može govoriti kao o uzročnici jugoslavenske krize, ona davna iz 14. stoljeća i ove bliže sadašnjosti su „ključne“ samo za Srbe i Albance.
Tu je srž problema. Da li je početak i kraj krize uslovljen odnosima Srba i Albanaca, ili pak odnosima Srbije i Kosova?
Prva interpretacija zbližava viđenja SNSD-a Milorada Dodika i Vetevendosje (Pokret Samoodređenje) Albina Kurtija, te neminovno uvodi ideju promjene državnih granica zarad regionalnog mira i stabilnosti. Ovi koncepti periodično doživljavaju element legaliteta na izborima gdje osvajaju parlamentarnu većinu u svojim političkim entitetima, ali im nedostaje politički i etnički legitimitet.
Taj koncept u osnovi ima panetnički model – svi Srbi/Albanci u jednoj državi – bez praktične ili teoretske mogućosti provjere volje svih Srba/Albanaca. Na tom polju gube i element legaliteta, jer oba pokreta ne osvajaju parlamentarne većine unutar sopstvenih nacija, već imaju većine unutar političkog entiteta državnog ili nižeg nivoa, a ispostavljaju zahtjeve i ideje panetničkog karaktera. Dakle, takva ideologija pansrpstva ili panalbanizma, pored nedostatka legitimiteta, sama sebi uklanja i elemente legaliteta koje im izborni uspjesi donose.
Stoga, za nalaženje odgovora i konačno rješavanje YU i postjugoslovenske krize, neminovno je definisanje pitanja, a ono je – kako urediti odnose Srbije i Kosova! Aleksandar Vučić je pokazao ozbiljnije političko razumijevanje od Milorada Dodika napominjući da je prvi puta čuo da su pitanja Kosova i Republike Srpske povezana.
Jugoslavija je odavno već pokojna, Richard Holbrooke dugo već nije živ, a i postjugoslavenska kriza izgleda da se primiče kraju. Zapad je napokon shvatio da je jedini način u rješavanju sporova među Južnim Slavenima i njihovim najbližim susjedima, Albancima, na osnovu sile, prijetnje i ultimatuma dok god te nacije slobodno biraju svoje političke predstavnike iz redova nekompetentnih nacionalista. Takav, holbrukovski pristup, ne uspijeva uvijek, ali ovi koraci su najozbiljniji prema konačnom rješenju još od početka internacionalizacije srpsko-kosovske krize.
Za rješenje krize u Bosni i Hercegovini, eksterni faktor je nužan zbog nekompetentnosti domaćih političkih predstavnika, ali se ona ne rješava na Balkanu ili u jednoj od susjednih zemalja. Nju će riješiti pored Bruxellesa u štabu NATO-a, ili u evropskoj četvrti glavnog belgijskog grada.
