Strastvena atmosfera na nekim utakmicama bosanskohercegovačke reprezentacije u popularnim sportovima često počinje bizarnim scenama gdje instrumentalnu melodiju himne navijači u transuprate pjevanjem stihova neke druge melodije. Kakofonija proistekla iz nesrodnosti muzike i teksta reflektuje niz problematičnih nivoa identiteta ljudi koji žive u Bosni i Hercegovini.
Većina onih koji pjevaju stihove koji nisu državna himna na muziku koja jeste državna himna etnički su Bošnjaci. Ispoljeni žar takvim iskazom identiteta, vjerovatno državno-nacionalnog a ne etničkog, antagonizira znatan, lako moguće i većinski, dio pratitelja sporta koji se etnički identificiraju kao Srbi ili Hrvati. Ovo nije generalizacija, već stav o većinskim iskazima, uz razlike koje su ipak manjinske.
Nedavno je nakratko izbila i polemika srpskog političara i bošnjačkog novinara gdje je novinar na kraju proučio ako će prestanak „kakofonijskog“ pjevanja i mahanja zastavom s ljiljanima privuči nebošnjake reprezentaciji BiH, onda će on biti spreman da se odrekne takvih iskaza.
Nepoznato je da li će se mini-polemika nastaviti, ili je možda ponuda prećutno prihvaćena (ili odbijena), ali sve to iskazuje duboke probleme društva u BiH, osjećaja identiteta i nedostatka afiniteta prema državi. Vidljiv je taj nedostatak pozitivnog odnosa prema državnosti u ignorisanju utakmica reprezentacije BiH ljudi koji vole sport ali ih, sjedeći u Trebinju ili Ravnom, utakmice nacionalne vrste ne zanimaju, pa čak i kada ih pogledaju, to čine u hladnom posmatranju tih utakmica bez imalo strasti.
Međutim, prepreku izgradnji pozitivnog odnosa prema državi čine i glasni pjevači stihova i melodije koja nije himna tokom intoniranja melodije koja jeste himna.
Mahanje zastavom koja nije državna u slobodnim društvima ne bi trebalo biti problem, ali u bosanskohercegovačkim prilikama i najmanja oznaka privrženosti podvrgava višeznačnom tumačenju.
U Španiji, jednoj od četiri zemlje bez stihova za nacionalnu himnu, crveno-žute državne zastavenerijetko vise sa madridskih balkona. U Barceloni, boje su iste, ali više pruga na zastavama. Katalonci imaju svoju zastavu i sopstveni identitet. Nisu jedini. Još jedna velika podjela u društvu je na konzervativce i liberale. Diktatura Francisca Franca, okončana njegovom smrću još 1975.godine, ostavila je ideološki podijeljeno društvo. Jedna od konsekvenci je da kada igra BiH protiv Španije, nijedna himna nema riječi. Nedostaje nacionalni konsenzus.
Razlika Španije i Bosne i Hercegovine je da kada je španska himna intonirana, publika neutralnim slogom prati melodiju, a u nekim trenucima slavlja i igrači to isto čine. Isti igrači i ista publika koji imaju vrlo jake regionalne identitete, ali bez obzira na taj aspekt imaju i osjećaj pripadanja zajedničkoj državi. Kada neka od javnih ličnosti doda riječi izvođenju „himne bez stihova“, odmah dobije politički epitet kojeg se teško riješiti.
Španija je osvajala brojna takmičenja, igrači imaju različite političke vizije, publika također, ali svi navijaju za Španiju jer je to njihova država, bez obzira sto bi možda neko, posebno u Kataloniji, želio da ima manju, samo svoju državu. Nije prilično ići protiv sopstvenog i kolektivnog interesa od kojeg bi svi imali samo štete.
Kako bi BiH mogla imati koristi za sve? Pjevanje ili nepjevanje himne, navijanje za svoju reprezentaciju ili ne, mahanje raznim zastavama, sve su to oblici ispoljavanja raznih intimnih osjećaja koji ne bi trebali imati ozbiljnije refleksije na kvalitetu života u zemlji.
Međutim, u BiH takve stvari se tokom interpretiranja uzroka, razloga i poriva multipliciraju u važnosti pa često približavaju statusu bitnih odlika društava.
O društvu se govori u pluralu jer je činjenica, reflektirana i u različitim navijačkim sklonostima, da u BiH postoje sada tri društva. Realnost, ako se prihvati, može voditi ka nekom rješenju, nazovimo ga „španskom solucijom“, od kojeg baš svi mogu profitirati. Početak bi mogao biti da se u Prnjavorukrenu nervirati kada Džeko pogodi stativu, da u Posušju lokalni tim, a ne Hajduk, bude razlog veselja ili patnje, da u Sarajevu neutralnim slogom se u ritmu melodije isprati nacionalna himna.
Onda će, možda, reprezentacija biti domaćin i u Banja Luci uz glasnu podršku navijača koji će neutralnim slogom „otpjevati“ svoju himnu.
Kosovo i San Marino, uz Španiju i Bosnu i Hercegovinu, bi činile ostatak „probrane“ skupine u nekim imaginarnim kvalifikacijama za neko prvenstvo gdje bi se na himne samo mumljalo ili značajno šutjelo. Nekada šutnja može podstreknuti patriotizam više nego glasno interpretiranje pjesme. Posebno u situaciji ako se šutnjom možda privuku i oni koji vole da ignorišu svoju reprezentaciju. Mislim da je onaj novinar iz teksta ukazao na srž problema.
