Očekivalo se da prvi dan Tuborg Garden Festa u Prijedoru protekne, iskoristiću formulaciju organizatora, u znaku „muzike, zajedništva i pozitivne energije“. Ne znam kako je prošlo s muzikom i zajedništvom (koga i u ime čega?), ali ono treće je bez sumnje upropašteno pojavom trojice adolescenata u prvim redovima publike. Goli do pasa, naginjali su se preko metalne ograde i mahali majicama sa sramotnim porukama i simbolima – u slavu pokolja nad Bošnjacima, neočetništva i Nedićeve Srbije.
Topla, opojna noć. Avgust tek počeo. Iako im zločinačka ikonografija vrišti pred nosom, muzičari na stejdžu se ponašaju kao da ih se to ne tiče, kao da im ta grozota ne kvari uživanje u vlastitoj umjetničkoj ekspresiji. Njihov nastup nije izgubio ništa od svoje energičnosti. Masa skače i urla, momci i cure. Zavrtila se i šutka. Stari je to, prekaljeni novosadski sastav, osnovan 1987. Njegov grubi, gromki zvuk sa nabojem vatrenih navijačkih himni i dobro očuvanom mladalačkom svježinom ne ostavlja ravnodušnim ni ovog pedesetogodišnjaka kojeg čitate. Uprkos koketiranju benda, poznatom odavno, sa rasističkim i šovinističkim strujama u subkulturnim muzičkim plemenima na području Srbije, ali i drugim teritorijama pod duhovnom kontrolom Srpske pravoslavne crkve.
Provokaciju omladinaca koji na muzičkom festivalu promoviraju zanesenost genocidnim političkim projektima, uz zaljubljeničko-pjanski osmijeh jednog od njih, ovjekovječen na fotografiji, neko će nazvati površnim, beznačajnim ispadom. Neodgovorni, neobaviješteni klinci. Izbrijanih glava, furaju se na skinhede, pronalaze sebe u jezgrovitim stihovima jednog oi-punk benda i žive u žalosnoj zabludi o novijoj prošlosti vlastite zemlje. (Ne mislim na Veliku Srbiju. Držimo se ne fantazija, već dokumentacije, pravno utvrđenih međudržavnih granica, onog što stoji u ličnim ispravama, što je arhivirano u matičnim uredima.) Je li baš sitnica to što su učinili? Skoro neprimjetne pukotine na zgradi mogu najaviti njeno urušavanje, ali i ne moraju. Kakav god bio karakter naprslina, važna je prevencija. Pametno je da ne okrećemo glavu, da pokušamo sanirati štetu, spriječiti katastrofu.
Redari na koncertu, koje je tehničko osoblje festivala zamolilo da reaguju, držali su se pasivno. Pravdali su se nekim internim pravilima svoje firme. Drotovi, od kojih je menadžer benda zatražio da trojku dozovu pameti, pravili su se ludi. Nimalo iznenađujuće od lokalne policije. Kojom je u periodu etničkog čišćenja prijedorskog kraja šefovao zloglasni Simo Drljača. Haški tribunal ga je optužio za genocid, ali je ubijen tokom SFOR-ove akcije hapšenja. Britanski metak. Pomenimo da je, kao načelnik „stanice javne bezbjednosti“, 30. maja 1992. službeno osnovao logore Omarska, Trnopolje i Keraterm, kojima se dječakova majica ponosi.
O događaju u Ljetnoj bašti novinari su ekspresno i adekvatno izvijestili. Po svoj prilici, upravo pritisak medija nagnao je organe za provedbu zakona da se dadnu u potragu. Ubrzo je identifikovan maloljetnik koji je tokom prangijanja Ritma nereda raskrilio ravno pred muzičare crnu majicu sa natpisom ПРИЈЕДОР – ЈЕБЕШ ГРАД БЕЗ ТРИ ЛОГОРА, dok se na njenoj poleđini bijelio stilizovani dvoglavi orao po ugledu na grb Nedićeve marionetske vlade, Führeru odane. Izgred tinejdžera, uvjerenog da je super fora dičiti se zvjerstvima počinjenim u Keratermu, Omarskoj i Trnopolju, Okružno javno tužilaštvo u Prijedoru okvalifikovalo je kao krivično djelo „javno izazivanje i podsticanje nasilja i mržnje“. Za to se predviđa globa ili kazna zatvora od tri do dvanaest godina. Dakle, delikt koji bi mu se mogao staviti na teret i nije baš sitnica.
Kako u svojoj objavi na Facebooku svjedoči tonac, binski radnik, aktivista i publicist Milan Čekrdžin – Cef (alias @Marunga Fec), dogodio se barem još jedan zloslutan ispad, i to prije nego što se Ritam nereda latio instrumenata. Naime, jedan tip je podigao desnicu u nacističkom stilu, na šta je gitarist Atheist Rapa Vladimir Radusinović – Radule prekinuo izvođenje. Poručio mu je da odjebe i da je fašizam zlo završivši očitavanje bukvice sa „jebo te Hitler“. Prozvani se primirio i povukao u prikrajak sa grupicom koja se okupila oko njega. Malo grdnje imalo je efekta. Još su zeleni, još nisu postali zagriženi mrzitelji koje nikakvo ubjeđivanje ne može urazumiti. Na neko vrijeme obuzdane su profašističke strasti u publici, pa nije bilo dobacivanja ni gestikulacija u spomen na Treći rajh. To zatišje potrajalo je i dok je svirao Kultur Shock.
Demoni mračne i ne tako davne prošlosti opet su se uskomešali kad je na red došao Ritam nereda. Zatutnjala je uzbuđujuća i silovita pjesma „Ne”, zapaljiva, trunku i romantična, nalik na zakletvu sa refrenom o nemirenju i odbojnosti prema mijenjanju sebe, a sve zbog nekakvog ponosa zakovanog u srž strofe:
Ne, ne, ja neću postati novi
ja ću uvek biti ko pre
ja svoj ponos prodati neću
ja ću uvek reći ne.
Zarazni stihovi nošeni bubnjarsko-gitarskom olujom konačno su pokrenuli ćelave glave nadomak bine. I ponovo su se zavijorile one užasne majice – pred očima benda, koji nije izgledao ni slijepo ni ćoravo. Međutim, niko od odlično usviranih, iskusnih izvođača nije našao za shodno da protestuje. Nisu zaustavili pjesmu da bi svoje ljubitelje naružili preko mikrofona, pa i edukativno izvrijeđali, da bi im, iz pozicije autoriteta, muzičkih idola, odbrusili da je to što čine veličanje najgoreg i najgorih među ljudima.
Na videozapisu se vidi da se frontmen Boban Petronić, umjesto da mu pukne film, osmjehuje dok pjeva. U jednom trenu čak s ustaničkim poletom diže pesnicu, a u njegovom držanju ništa ne ukazuje na uznemirenost, zgražanje zbog slogana o logorima patnje i smrti koji pleše iznad glava fanova, na par metara od njega. Kako je mogao doživjeti tu vulgarnu parolu? Kao površnost, sitnicu? Ili, još strašnije, kao sjajni performans nepomirljivih mladih buntovnika koji nikada neće postati novi, koji će uvijek biti kao prije, koji će uvijek reći ne (a tek počeli živjeti)? No, ako su ti poklonici Ritma nereda upravo takvi kakvim su se pokazali na koncertu, valjalo bi im itekako da postanu novi i da ne budu kao prije, da progutaju svoj ponos i kažu DA liječenju od zatucanosti i neznanja. Još im mozgovi nisu odrvenili, još imaju vremena da se ne izopače u moralne nakaze poput Arkana, Beare ili „srpskog Adolfa“.
„Bend je svirao i svirao“, prisjeća se Čekrdžin. Niko ništa nije poduzimao sve dok lokalni tonac, junak ove priče, sam nije odlučio da istjera pravdu: „Sjurio se s bine direktno u grupicu i pokušao da iščupa majicu iz ruku provokatora, nakon čega je ozbiljniji incident jedva izbegnut.“ Nastala je gurnjava, mlako su se upetljavali i redari, a pjevač je sa stejdža bljutavim rječnikom pozvao na smirivanje situacije. Pet plus za anonimnog tonca, čista nula za popularnog Bobana Petronića, ali i cijelu grupu, čija stvar „Ne“ ima skoro milion i po pregleda na YouTubeu. Dodaću i da na amblemu Ritma nereda stoje riječi PROTEST-REVOLT-NERED. Protest protiv čega, revolt protiv čega?
„Bend je nastavio da svira i peva“, bilježi Čekrdžin, koji nije mogao izdržati do kraja. Odslušao ih je ukupno nekih dvadeset minuta i onda se, sit svega, zaputio ka smještaju. Nije mu poznato da li je Petronić ili neko od njegovih kolega pokušavao u nastavku da se verbalno razračuna sa nacistima u povoju ili je bend do zadnjeg takta glumio da je atmosfera manje-više dobra.
Nekoliko dana kasnije, menadžer grupe obavijestio je Čekrdžina da je grupa napustila pozornicu ranije od planiranog. O tome šta se u tim minutama zbivalo na sceni i u neposrednoj blizini, možda saznamo iz nekog snimka koji jednog dana izbije na internetu. Činjenica da je proteklo mnogo dana od tog mučnog koncerta a da se bend nije javnim saopštenjem ogradio od gnusnog ispada svojih obožavalaca govori sama za sebe. Ako se Ritam nereda ikad i osmjeli da to učini, ako se pokajnički i zakašnjelo oglase, kako ćemo znati da su iskreni? Po tome što će „Ne” ubuduće izvoditi na neočekivano drugačiji, nov način, koji neće podsjećati na jezivu noć u Ljetnoj bašti. Može li to ta pjesma da podnese?
