Za Tracy i Gorda
Dobro je vraćati se bajkama o razotkrivanju, opet ih pročitati u svjetlu svježih iskustava. Jer, olinjala je istina da obmane evoluiraju i nikad ne prestaju da nas zaskaču.
Fabula je svima poznata iz ranog djetinjstva. Uobraženi car obožava da se pred podanicima šepuri u lijepoj i raskošnoj robi. Dvojica prevaranata, izdajući se za vrhunske tkalce i krojače, ubijede ga da će mu, uz odgovarajuću naknadu, izraditi ruho tako otmjeno, tako prefinjeno i nježno da ga jedino glupaci neće moći vidjeti. Kad odjećom satkanom od ničega kupac napokon ogrne svoje golo, tusto tijelo, svi, i on i njegovi dvorjani, praviće se da su zadivljeni najnovijim modnim trendom. Niko, je li, ne želi da ga se smatra tupanom. Vladar izlazi među narod da i njemu pokaže svoj čudesni outfit. No svjetina takođe glumi da je opčinjena. Sve dok dijete iz gomile ne drekne: “Car je go!” Kao trgnuta iz kolektivne hipnoze, masa počinje ponavljati za njim prvo šapatom, a zatim na sav glas. Ono što je otpočetka bilo bjelodano obznanjuje se kao neko veliko otkriće. Car je, biva, tek sad raskrinkan i osramoćen. Zapravo, možda i jeste. Ne potcjenjujmo efekte izgovorene riječi.
Bitno je istaknuti da Andersenova bajka nije čist danski proizvod. Njene preteče detektovane su kako u kastiljskoj prozaistici srednjeg vijeka tako i u staroindijskoj književnosti. Ona je, kao i sve što vrijedi u bilo kojoj kulturi, mješavina ranijih mješavina, čorbine čorbe čorba.
Još jedna bajka istog tipa popularna je kod nas, a prisutna je i u brojnim varijantama širom planete. Opet car, ovaj put Trojan ili Trajan, krije od naroda da ima kozije uši. Svakog berberina koji ga obrije upita: “Šta si vidio?” Odgovor je uvijek isti, a kazna za iskrenost egzekucija. I tako se glave kotrljaju iz dana u dan sve dok red ne dođe na mladog bricu, dovoljno pametnog da na ono pitanje kaže: “Ništa.” Zadovoljan, car ga nagradi dukatima te zaposli kao stalnog berbera. Međutim, saznanje o Trojanovoj deformaciji nagriza momka iznutra. Da se oslobodi muke, posluša savjet starijeg i van grada iskopa jamu u koju tri puta vikne: “U cara Trojana kozije uši!” Rupu zatrpa. Poslije izvjesnog vremena, na tom mjestu naraste zova od čijeg pruta neki pastir načini sviralu… Suvišno je dalje prepričavati, svi znamo završetak. Po mom shvatanju, pouka na prvu je da se krupne laži prije ili kasnije otkriju. Lijepo zvuči, ali ne slažem se da frula od tog tako posebnog bazginog drveta baš uvijek propjeva. Mada, cijenim plemenitu namjeru pripovjedača da, makar kroz odličnu, nezaboravnu storiju, ponudi kakvu-takvu utjehu obmanjenima.
Ne prođe puno vremena a da me neka vijest iz medija ne podsjeti na ogavni koncept “dvije škole pod jednim krovom”. U tim trenucima zažalim što narodna predaja nije iznjedrila kakvu moćnu i neodoljivu bajku, u srodstvu sa goreopisanima. Ona se utisnula u mozak djeteta i podarila mu trajni imunitet od šovinističkog puritanizma. Zaslugom te ljekovite umotvorine niko više ne bi podlegao ubjeđenju da po cijenu najstrašnijih žrtava trebamo braniti naš govor, pravopis, običaje, vjeru, prehrambene orijentacije, nošnje i šta već ne od štetnih spoljnih uticaja. U stvari – nisam dovoljno pročitao, nikad se i ne može dovoljno pročitati – određena šansa postoji da je takva progresivna bajka ipak nekoć nastala u tradiciji nekog naroda. To bi, doduše, bio jedan proturječan fenomen: zašto bi bilo koji kolektiv čuvao u svojoj folklornoj riznici pripovijetku koja bi potkopavala same temelje njegove kulture?
Ako je nema ili ako je tako lukavo skrajnuta da joj ne možemo ući u trag, valjalo bi je napisati – jednu modernu, heretičku bajku o razotkrivanju. Ona bi podučavala da se vjerske i etničke grupacije moraju uzajamno prožimati (naglasiću: u dobroj volji i miru) kako bi se osujetile eksplozije nasilja u budućnosti. I jezik i religijski kodeksi se trebaju prljati drugačijim, stranim, tuđim. Obogaćuju se, rastu, osvježavaju upravo zahvaljujući toj blagotvornoj nečisti svana.
U jednom od prototipova te bajke pripadnici narodâ bi tumarali mračnom zemljom noseći skafandere, specijalno dizajnirane za svaku skupinu. Rogobatna, nepropusna odijela sa složenom aparaturom za dekontaminaciju zraka štitila bi Bošnjake, Srbe i Hrvate jedne od drugih, da se ne zagade otrovnim, smrtonosnim dahom “balije”, “vlaha”, “ćafira”, “Turčina”… Intelektualna elita i vlastodršci bi nas danonoćno upozoravali da, jedino opremljeni skafanderima, identitetski ne umiremo, ne kvarimo se drugošću, ostajemo svoji, autentični. Razvoj radnje prepuštam nekom vještom kazivaču, uz preporuku da kraj koncipira u duhu Novog ruha i Trojana. Dakle, u raspletu ono što je oduvijek bilo jasno najzad se uzdiže u opšteprihvaćenu istinu: skafanderi su nepotrebni, može se disati i bez njih, laž je da su oni drugi zaraženi groznom boleščurom i da nas njihovi izdisaji pretvaraju u nakaze. Biti kulturni mješanac, biti pas avlijaner u duhovnom smislu, voljeti i usvajati tuđe više nije bauk.
“Dvije škole pod jednim krovom” obrazovni je model ponikao iz vojno-političkog projekta Mate Bobana i Darija Kordića, dvaju zlikovaca, prvog neprocesuiranog zbog prerane smrti, a drugog pravomoćno osuđenog na zatvorsku kaznu u trajanju od četvrtine vijeka. Hadezeovski dvojac utabao je stazu za uspostavu edukativnog sistema osmišljenog isključivo za usađivanje međuetničke mržnje u mališane. Ova praksa je i danas na djelu u brojnim školama.
Glavna zamisao je da, kad ih se već ne može izolovati u različite kosmose, hrvatski i bošnjački đaci ulaze u istu školsku zgradu na različita vrata, da nastavu pohađaju u različitim učionicima, na različitim spratovima, da su tokom velikih odmora ogradom odvojeni u dva tora. Na taj način se “ne miješaju kruške i jabuke”, kako je 2007. izvalila Greta Kuna, tadašnja ministrica obrazovanja u Srednjobosanskom kantonu. Više od petnaest godina kasnije, ona i njeni istomišljenici mogu da likuju što bajka o skafanderu još nije dospjela u slikovnice za široke dječije mase. I što definitivno neće u dogledno vrijeme. To je, na kraju krajeva, tek jedna sirova izmišljotina potpisnika ovog teksta. Pa ipak, da sam na njihovom mjestu, uznemirila bi me svaka potvrda da pojedine kruške, odnosno jabuke, šta je kome draže, misle svojom glavom, bez straha da će ih druge kulture upropastiti, kulture Istoka pogotovo, bliskog, srednjeg ili dalekog.
Dotaknuću se samo respektabilne akademske karijere Katarine Katavić (Sarajevo, 1991) gajeći nadu da neukrotivih znatiželjnika poput nje ima još. Pohađala je četiri razreda segregacijske osnovne škole u jednom bosanskom gradiću koji inače nije bez čari sa svojim krajolikom kao preslikanim iz Gospodara prstenova. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upotpunila je znanje njemačkog, dok je na studiju indologije naučila sanskrt, hindski i urdu. Tu nije stala: lingvističke osobenosti urdua ponukale su je da se upiše na dvogodišnji kurs arapskog i jednogodišnji perzijskog.
Podatak da govori i engleski nije posljednji na poliglotskoj listi ove izvanredne univerzitetske profesorice. Njene najstrastvenije istraživačke aktivnosti posvećene su jeziku naroda koji je kod nas odvajkada preziran, ocrnjivan, bešćutno ismijavan dehumanizirajućim vicevima, šikaniran u školama, po defaultu diskriminiran gdje god je to moguće, izložen, sve u svemu, normaliziranom, duboko ukorijenjenom bjelačkom i južnoslavenskom rasizmu. Katavić je nedavno objavila naučno djelo pod nazivom Povijest romskog jezika i suvremeni ustroj, pionirsku knjigu, unikum u svjetskom kontekstu za koji se tvrdi da otvara vrata ka standardizaciji ovog idioma. Katarinin intelektualni, proučavalački put, popločan mozaicima civilizacija tako udaljenih i kompleksnih, može poslužiti kao uzor i ohrabrenje svima onima koji, bili mladi ili stari, povraćaju na verglanja o ugroženosti nacionalnog identiteta i vapaje za njegovim očuvanjem, kao da je riječ o nadgrobnom spomeniku, a ne živoj tvari.
