Paljenje Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH još traje. Počelo je u ratu, kada su granate VRS-a zasule zdanje Vijećnice i ugljenisale dva miliona bibliotečkih jedinica. Tokom postdejtonskog perioda nastavljeno je u drugom vidu, lukavijem i ne tako spektakularnom – kroz političko-ekonomske smicalice i opstrukcije.
Četrdesetak uposlenika, koliko broji kolektiv NUB-a, ljetos se pobunilo. Platu nisu dobijali mjesecima. Odlaskom u penziju direktora Ismeta Ovčine nakon jednog dugog, apatičnog, ispraznog mandata, svedenog na čekanje Godota, upravljačka struktura je kolabirala. Bivšeg prvog čovjeka institucije, kog pri povlačenju nije bilo stid da sebe počasti otpremninom, Vijeće uposlenika kritikuje smatrajući njegov postupak „krajnje nekorektnim i nemoralnim“ prema kolegama. Mimo ovoga, za pamćenje je Ovčinin izljev skromnosti u video-komentaru koji je u kancelariji, utopljen kožnjakom, dao O kanalu nekoliko mjeseci prije umirovljenja: „Ovdje ima veliki broj, uvažavamo sve, visokointelektualnog kadra. Ima jedan doktor nauka, to sam ja…“
Obezglavljenog menadžmenta i lišena stalnih, tačnije bilo kakvih finansijskih priliva, središnja nacionalna kulturna ustanova bila je primorana da zaključa bravu do daljnjega. To znači i da su njeni radnici prestali dodjeljivati CIP zapise, kao i identifikatore obavezne za standardizirano objavljivanje knjiga, časopisa i drugih publikacija. Blokadom matične biblioteke izdavanje knjiga u FBiH je stopirano. U RS-u, važno je podvući, do zastoja nije došlo budući da je Narodna i univerzitetska biblioteka RS-a ovlaštena za izdavanje CIP-a i ISBN-a za subjekte na području tog entiteta.
Nije nikakva novost da NUB decenijama kuburi s novcem teturajući, iscrpljena, dezorijentirana, rubom provalije. Odgovornost za to propadanje političari cinično i nezainteresirano prebacuju s jednog na drugi nivo vlasti: te neka se za rašomon pobrine Kanton, a što ne bi i federalna vlada, te neka Ministarstvo civilnih poslova konačno riješi položaj NUB-a i još nekoliko krucijalnih bh. kulturnih institucija. Među njih spadaju Zemaljski muzej i Umjetnička galerija BiH, a ukupno ih je sedam.
Kad je u pitanju odbrana i očuvanje NUB-a, medijski nastupi glavešina frapiraju, bez obzira na njihovu ideološku orijentaciju, bez obzira da li slijede političku agendu Trojke, SDA-a ili neke treće struje: njihove izjave o jednom strateškom problemu dosadne su i šuplje, intelektualno nezrele, deplasirane, njihova zamršena naklapanja kao da služe samo da bi se besmislicama popunila minutaža u televizijskim emisijama. Pita se čovjek da li su od rođenja bili takvi ili su tek stupanjem u politiku, postavši aparatčici, mozgove zamijenili panjevima.
U proteklim godinama pribjegavalo se površnim i privremenim tretmanima za tumor koji izjeda NUB, improvizovalo se s isplatama dohodaka radnicima i podmirivanjem režija, članarina u međunarodnim organizacijama, međutim nikad nije bilo dovoljno elana ni inventivnosti kod vlastodržaca da se ovom hroničnom bolesniku omogući ozdravljenje i kontinuiran, dostojanstven rad, neopterećen svakodnevnom strepnjom od totalnog kraha. U sedmici kada nastaje ovaj članak, Visoki predstavnik Christian Schmidt nametnuo je zakonske mjere s ciljem da se revitalizira finansijska i upravljačka baza Sedam Veličanstvenih. Koliko će te odluke biti djelotvorne, saznaćemo u skoroj budućnosti. No, sama činjenica da je vrhovnik protektorata morao uzeti stvar u svoje ruke ukazuje na to kakav je mentalni, vrijednosni sklop bh. političke klase. Njoj su kultura i umjetnost igrarija za koju se budžetske pare rasipaju iz neke inercije, a možda i iz bojazni da se ne razljuti desetak pametnih, uticajnih javnih figura, elokventnih kulturnjaka sposobnih da svojim napisima zatalasaju društvene mreže i uzburkaju glasačko tijelo. Ali čemu zaista jedna biblioteka služi, pogotovo ona glavna, ne vjerujem da je većina dužnosnika svjesna niti da ih je briga.
Ko je iole upoznat sa bližom političkom prošlošću ove zemlje, zna da je destrukcija NUB-a dio mnogo šireg procesa usmjerenog ka prekrajanju granica, odnosno širenju Srbije preko Drine. Više od trideset godina nakon artiljerijskog divljanja po Vijećnici, uništiti BiH u svakom pogledu još uvijek je opsesivna ideja despota i njihovih sljedbenika u Banjaluci i Beogradu.
Time nije sve rečeno. Jedan fenomen stvara dodatnu nelagodu. To je verbalno siromaštvo, duhovno mrtvilo, umna nedoraslost „probosanskih snaga“ u državnim tijelima, funkcionera i funkcionerčića koji svakom ćelijom svojih ugojenih tijela tobože pregorijevaju zarad opstanka „sedam ustanova kulture od značaja za Bosnu i Hercegovinu“, a u stvari ih živo zaboli. Slušati ih kako trtljaju o mukama NUB-a, kako se blamiraju, strašna je kazna. Sa svakom novom riječi koju izuste odumre vam hiljadu neurona. Čim zinu, osjetite da dolaze iz miljea u kojem knjige i književnost nemaju nikakav značaj, osim možda kao sredstva za uspon u karijeri. Ako već nisu kupili akademsku titulu na nekom od naših univerziteta, u najboljem slučaju učili su iz skripta, stručne literature i selektiranih tekstova kako bi se domogli diplome. Poslije toga više nikad nisu kročili u biblioteku ili knjižaru. Jer, šta će njima knjige: za sve ima smartfon, ima FB, ima Instagram, ima ChatGPT, Wikipedija, ima Tic Toc, ima YouTube…
Odgovorajući na pitanja novinara o urušavanju hrama pisane riječi kakav je NUB, ti „donosioci odluka“ služe se sveprimjenjivim birokratskim formulacijama. Njihove banalne, uhodane rečenice ubijaju volju za djelovanjem, za inovacijom, volju za životom. Vrlo brzo vam postane jasno da su to foliranti koji cijene samo jednu publikaciju: svoju partijsku knjižicu. Oni ne čitaju, oni su profesionalne uspjehe postigli upravo predano ne čitajući. Ta bezlična, plošna bića koja su se poslušništvom i površnošću uvalila u kantonalne i federalne organe, u Vijeće ministara ujedinjena su koristoljubljem, korumpiranošću, bljedilom svojih stremljenja, ali i svetim zavjetom nečitanja. U prvom redu, nečitanja beletristike.
Biblioteke, kao mjesta zahvaljujući kojima se učimo produbljenom, svestranom sagledavanju kako sebe i vlastite sredine tako i svijeta, zbilje, njihovi su najveći neprijatelji. U njihovim očima, biblioteke su robusne, rasipne a bespotrebne, anahrone u eri interneta. Oni to, naravno, nikad neće javno priznati, mada im preko lica ponekad preleti znakovit i zloban smiješak. Moguće da neki od njih čak sebi laskaju uvjeravajući se da bi vrlo rado gutali Becketta, romane-rijeke i Skenderove sonete, samo kad bi im radne obaveze i zadaci dopustili više slobodnog vremena. Laži. Nemam iluzija da bi spavali ko klade iste noći po saznanju da je sve biblioteke na Zemlji, biblioteke i ništa drugo, progutao oganj.
