Obuzimala me potištenost kada bi stariji kolege pisci krenuli da raspredaju kako se potkraj samoupravne ere lijepo cugalo, jelo i zafrkavalo na sjedeljkama u prostorijama Udruženja književnika BiH. U tim podsjećanjima na početak devedesetih dominirale su anegdote o majstorima pisane riječi, ali i minornim stvaraocima, barbarogenijima, provincijskim stihoklepcima koji su navraćali u restoran Doma pisaca u Kranjčevićevoj. Šaljive pričice doprinosile su stvaranju slike o jednom šarolikom umjetničkom ambijentu, punom natprirodnih talenata, čiji su susreti rijetko prolazili bez malicioznosti i izljeva sujete. Atmosfera je opisivana kao plodonosna, optimalna, ako ne i idealna za književno stvaralaštvo. Bio je to period, isticali su nostalgičari, kada je aura živućih klasika isijavala daleko u narodne mase. Piščine se, za dar i političku pravovjernost, nagrađivalo masnim honorarima i sinekurama, stambenim kvadraturama, gostovanjima u fantazmagoričnim predjelima Rusije.
Slušajući te usmene predaje, nikad se nisam oduševljavao legendom o skladu koji je tobože vladao između literarne scene, izdavača i države. Jer, ta država je bila u najmanju ruku autoritarna. Voljela je da njeni podanici misle poslušnički, jednoobrazno i neslobodno. U godinama pred uginuće SFRJ, nije da se prestrogo primjenjivala odredba „Ko nije poslušan, taj neće jesti“, ali se nije ni previše odstupalo od nje. Hvalitelji mita o umjetničkoj idili uporno su odbijali samokritiku. Propuštali su da stvari stave u širi kontekst: tadašnja republička udruženja književnika oblikovala su se u čvrstom stisku Partije, iste one Partije koja je proganjala i na dugogodišnje robije osuđivala ideološke protivnike, disidente i neistomišljenike. Ne samo Đilasa, ne samo Gotovca, ne samo Demaćija, ne samo Izetbegovića… Sustavno je zatirala slobodu mišljenja i izražavanja, istina ne onako efikasno kao što se to postizalo u SSSR-u, ali trudila se koliko je mogla sa svojim resursima i represivnom aparaturom. Pozivala se na slobodu u lektirskim pjesmuljcima, u referatima komunističkih funkcionera, a zapravo ju je prezirala.
Kad se taj i toliki drugi aspekti jednog dogmatskog, jednoumnog režima uzmu u obzir, vesela opijanja besmrtnikā u Domu pisaca poprimaju sasvim drugačije, sive boje, kakve se često razaznaju u očima ljudi sklonih autocenzuri, zakovanih u apolitičnost i mudračku ćutologiju. Želio bih ovaj uvid upotpuniti još jednom značajkom: mnogo je istine u tome da se mačoizam u ondašnjim spisateljskim krugovima uzimao zdravo za gotovo. Mršave su bile šanse za žene da steknu književno ime u konstelaciji u kojoj se samo po sebi podrazumijevalo da sve poluge odlučivanja drži muška ruka.
Od tog razdoblja protutnjala su desetljeća. Udruženje je preraslo u Društvo pisaca u BiH, koje se još uvijek pridržavalo navika i manira stečenih u Jugoslaviji. Od poratnih godina naovamo nije se snalazilo u višepartijskom sistemu. Kao da se plašilo iskoraka u slobodu. Oklijevalo je i da se prilagodi novoj paradigmi nastaloj kompjuterskom i internetskom revolucijom. Društvu pisaca je nedostajalo fleksibilnosti, otvorenosti duha, volje za istinskom i korjenitom reformom vlastitog etosa. Ostalo je rob krute metodologije i uspavljujućih bajki iz sada već daleke, autokratske prošlosti.
Stalni unutrašnji konflikti, nadgornjavanja i beskonačne, sitničave svađe putem elektronske pošte slabili su ga i isisavali mu i ono malo preostalog potencijala. Inertno, iscrpljeno i bolesno, u ratu protiv samoga sebe, nije imalo snage da se zauzima za interese novčano i socijalno najpotcjenjenije, najprezrenije umjetničke branše. Njegovo kukavno, samrtničko stanje odslikavalo je položaj bh. pisaca uopšte.
Interni potresi, sve štetniji, kulminirali su nedavnom dubokom krizom, koja je mogla rezultirati i ukidanjem Društva. Kako bi se spasilo od propasti i njegov rad odblokirao, održana je prošlog decembra vanredna izborna sjednica Skupštine. Da se u to ledeno i klizavo subotnje podne u sali Općine Stari Grad nije skupilo dovoljno članova, organizacija bi se, rečeno mi je, morala po zakonu raspustiti. (Inače, Udruženje književnika BiH osnovano je 1945, a njen prvi predsjednik bio je Isak Samokovlija. U zori svog postojanja brojalo je deset članova.)
Srećom, kvoruma je bilo te smo u neobično relaksiranoj atmosferi izglasali novu upravljačku strukturu, uz uvažavanje neizbježnog „nacionalnog ključa“. Izabranom rukovodstvu, na čelu s pjesnikom Muhamedom Ćurovcem, cijenjenim po diplomatičnosti i vještini u vođenju administrativnih poslova, predstoji tegobno probijanje kroz birokratske magluštine postdejtonske pravne ludnice. Neka im je sa srećom. Problem oko vlasništva nad Domom pisaca samo je jedna od zavrzlama koje će staviti na provjeru funkcionalnost i kapacitete Društva, ozbiljno narušenog zdravlja, dostojanstva i ugleda.
Na stranu angažman na povratu pomenutog objekta, nekadašnje vile komunističkog moćnika, na stranu Sarajevski dani poezije – u budućem djelovanju glavna bi trebala biti cehovska borba. Njen cilj? Da se poboljša status književnika, trenutno mizeran, ništavan kad je riječ o pisanju kao poslu, profesiji, kao kulturnoj djelatnosti prvog reda i od najvećeg značaja. Poželjno je da Društvo najzad počne vršiti pritisak na državne organe kako bi se osmislili finansijski modeli povoljniji za literarni esnaf. Takođe, krajnje je vrijeme da djeluje odlučno i prema izdavačima ne bi li ih urazumilo da s autorima – koji po pravilu nemaju jako zaleđe pa su lak plijen – sklapaju poštenije, humanije ugovore. Nemojmo se praviti da dostojanstvo nema nikakve veze s parama. Od velike koristi bi bilo, a ne košta milione, da na svojoj web stranici Društvo objavi kako bi u osnovnim parametrima trebao izgledati ugovor minimalno prihvatljiv za književnike. I da taj dokument perodično ažurira, uz preporuku da se izdavači nastoje ravnati prema njemu.
Na sjednici, kad smo stigli do finalne tačke dnevnog reda, „Razno“, bilo je govora o nipodaštavanju domaćih pisaca, o tome kako, recimo, u tročlanoj komisiji Fondacije za izdavaštvo, koja faktički konfigurira godišnju književnu produkciju u Federaciji BiH, nema nijednog pisca ili, preciznije, respektabilnih pisaca. Iz izrečenih kritika provijavala je ocjena, neizrečena, da je trojac nekompetentan za tako važnu zadaću. Slično je i sa žirijem koji u sklopu javnog konkursa ocjenjuje najbolje filmske scenarije. Na pozorišnim daskama, djela bh. autor(ic)a izvode se tek sporadično, reda radi. Aktuelnoj ovdašnjoj književnosti, ne samo dramskoj, pristup teatru brani debeli nevidljivi zid, lišavajući je jednog važnog puta ka društvenoj i medijskoj vidljivosti.
U ovim zapažanjima odjekuju neke gorke opservacije iz prethodnog stoljeća, na istu temu. Navodi ih istoričarka Sabina Veladžić u svojoj studiji Udruženje književnika Bosne i Hercegovine u jugoslovenskim i bosanskohercegovačkim društveno-političkim i idejnim previranjima od sredine 1960-ih do početka 1970-ih. Citat je malo duži, ali utoliko dostojniji pažnje što potvrđuje da se iz decenije u deceniju pjevaju iste tugovanke koje ne mijenjaju ništa. „Stavljajući na stranu idejne rasprave vođene na skupštinama Udruženja književnika Bosne i Hercegovine“, navodi istraživačica, „smatram da je ovdje bitno napomenuti i nimalo beznačajan segment rasprava, vođenih unutar Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, kao i na nivou Saveza književnika Jugoslavije 1960-ih i 1970-ih godina, i posvećenih nepovoljnom društvenom položaju književnih stvaralaca, koji se ogledao u neriješenim egzistencijalnim pitanjima, poput stambenog, te u niskim autorskim honorarima, i sl. U bosanskohercegovačkom društvenom kontekstu njihov je položaj, čini se, bio i nepovoljniji jer su bili ‘neposrednim proizvođačima’ produkta koji je na bosanskom kulturnom tržištu, zbog njegovog siromaštva i kulturne zakržljalosti, imao slabu prođu.“ Nešto dalje izdvojeno je mišljenje prozaiste Ahmeta Hromadžića da „ni sami izdavači u Bosni i Hercegovini nisu vjerovali u tržišnu kurentnost i vrijednost djela domaćih pisaca, pa su u tom smislu djelovali iznutra, kao prepreka promoviranju bosanskohercegovačke književnosti. Zbog inertnosti izdavača dešavalo se da pisci svoja djela objavljuju izvan Bosne i Hercegovine.“ Ovi navodi itekako korespondiraju s onim što se događa u književnim vodama sad.
Da li će Društvo pisaca sa svojom obnovljenom upravom uspjeti da učini išta bitno za boljitak ljudi od pera? S obzirom na turobna iskustva iz proteklih dekada, nisam optimista. Ali ni pesimista. Majke Partije odavno više nema da bdije nad dušama i kreativnošću književnika, nad njihovim zakuskama, egzotičnim putovanjima, namještenjima i stanovima. Na članovima Društva je da, uza sva estetska, ideološka i svjetonazorska razmimoilaženja, nađu načina da organizacija nadjača sile autodestrukcije i napokon pokrene proces samoiscjeljenja.
