“Sudbine, imam dobre vijesti. Našli su masovnu grobnicu i ogromna je!”, javlja jedan mladić iz Instituta za nestale. Sudbin, član udruženja bivših logoraša, koji je inače za dlaku izbjegao pogubljenje na obali Sane u ljeto devedeset druge, svjestan je koliko sumanuto zvuči taj muštuluk. Sumanuto je društvo u kojem se batrgamo, ispreturano, izmrcvareno. Koga normalnog bi ta vijest obradovala? Međutim, porodice žrtava čekaju predugo i najzad, poslije decenija utučenosti i tankog, mrkog ili nikakvog sna, eto prilike. Pronaći će svoje bližnje pod metrima ilovače. I napokon ih ukopati kako Bog zapovijeda. Smiriće se i jedni i drugi. Otud taj sivi elan, elan ljudi satrvenih bolom.
Za lokacije grobnica se obično sazna kada neko od pojedinaca koji su učestvovali u zataškavanju zločina progovori. Bezdušni koristoljupci se cjenkaju, kamče od istražitelja novac u zamjenu za tačne koordinate. Drugoj sorti, ljudskijoj, pripadaju oni koji su iznosili trupla iz avlija i hrpali ih u kamione, ali im je poslije izvjesnog vremena proradila savjest. Ne mogu mirno da spavaju. Iz noći u noć proganjaju ih staklasti pogledi nekadašnjih komšija. Takvi za svoju uslugu ne žele ni marku. Samo da im je skinuti teret sa srca. Nema ih puno.
No, i kad se ispostavi da se u nekoj šikari u brdima skriva masovna grobnica, još mnogo posla predstoji. Potrebno je da se forme i boje na zemlji raskopanoj bagerima pravilno iščitaju. U tu svrhu angažuju se arheolozi, koji navode mehanizaciju kroz kaljužu, do zguranih, spletenih skeleta. Prikupljeni fragmenti streljanog čovjeka, blatnjavi komadi robe i lični predmeti pohranjuju se zatim u vreće, koje se odvoze do industrijske zone Šejkovača. Ondje će se, u iznajmljenoj hali, odvijati čarobna i tužna igra rekonstrukcije. Senem, forenzički antropolog i direktorica identifikacionog centra za Bosansku krajinu, složiće ono što je od kostiju iskopano u pravilnu anatomsku šemu, u kakvu-takvu cjelinu. To su prvi i najvažniji koraci ka utvrđivanju identiteta ubijenih. U sljedećoj etapi, u laboratoriji u Banjaluci, ekstrahiraće se DNK iz samljevenih djelića kostiju. Kompjuter će taj nalaz uporediti s uzorcima dobijenim iz krvi živih rođaka i pohranjenim u datotekama. Vjerovatnoća da postoji srodstvo između dvaju profila ne smije biti manja od 99,95 %. U suprotnom, porodice će morati da i dalje žive u turobnom i razdirućem iščekivanju.
Senem je odigrala ključnu ulogu u identifikaciji stotina tijela iz jame u Tomašici. Uz mlitavu podršku vlasti, morala je improvizirati i dovijati se nekonvencionalnim rješenjima. Zahvaljujući glinovitosti tla, trupla su se sasvim dobro očuvala u najvećoj bosanskoj masovnoj grobnici iz devedesetih. Ali iznijeta na svjetlo dana, deponovana u hali, brzo su počela propadati pod napadima mikroorganizama i gamadi. Širio se stravičan zadah, na koji se Senem, istina, potpuno navikla. U tom smradu može piti jutarnju kafu razmišljajući o izazovima koji je čekaju u nastavku dana. Niko od nadležnih nije joj htio odobriti novac za nabavku rashladnih uređaja. A raspadanje tijela povlači za sobom, razumije se, i raspadanje DNK. Obrativši se za pomoć literaturi o mumifikaciji u faraonskom Egiptu, došla je na genijalnu i jednostavnu ideju. Metod za očuvanje leševa je vrlo jeftin, starinski: pomoću gaze i soli.
Ovo je jedna od mnogobrojnih priča, potresnih i iznenađujućih, koje se mogu pročitati u Grobničarkama (Buybook, 2024) novinarke Taine Tervonen, rođene u Finskoj, odrasle u Senegalu i nastanjene u Parizu. Njena knjiga, koja kombinira žurnalističke tehnike i dirljiv umjetnički pristup, osvojila je, zasluženo, prestižnu nagradu Jan Michalski za književnost.
U razdoblju od 2010. do 2020. autorica je više puta krstarila sjeverozapadnom Bosnom kako bi pratila potragu za žrtvama nestalim u prošlom ratu. Tokom tih godina skupila je građu za neku vrstu hronike o “vraćanju dostojanstva” tijelima ekshumiranim iz masovnih grobnica. Za razliku od rastrzanih i brzopletih masmedijskih piskarala, Tervonen rado prihvata duge vremenske cikluse kao saveznike u stvaralaštvu: “strpljivo gledati u pokušaju da se shvati, pustiti da priča izroni iz sporosti i ponavljanja”. Rezultat je jedno zrelo i ekonomično dokumentarističko djelo sa snažnim emocionalnim nabojem i toplim poetskim vinjetama, poput one o rumenim jabukama koje padaju na travu nedaleko od bivšeg logora u Trnopolju. Tekst dobija na dubini kroz znalački tempirane refleksije o etničkom zavjetu šutnje, neprebolnim gubicima i svijetu koji ne ostaje, kako poslovica ističe, na mladima, već na ženama. Jer muških više nema.
Pored inventivne, požrtvovane i visokoprofesionalne Senem, Grobničarke donose živopisan portret još jedne radoholičarke koja, potaknuta jakim humanističkim impulsom, izbavlja likvidirane civile i vojnike iz nepronične magle anonimnosti. Kao i njena prijateljica, Darija je zaposlena u Međunarodnoj komisiji za nestale osobe. Neumorno obilazi sela i gradove ove zemlje, intervjuiše majke, tetke, očeve nestalih, uzima uzorke njihove krvi. “Samo četiri kapi krvi, brzo će to.”
Mučni su, a u nekim slučajevim i dramatični ti njeni susreti sa članovima porodica, okrnjenih, katkad desetkovanih, dezorijentiranih, kao osuđenih na vječnu potištenost. Rođaci ponekad odbijaju saradnju. Naprosto im je tako lakše, da iz nekih nedokučivih razloga ništa ne mijenjaju u svom zablokiranom i sumornom životu kojim teku nevidljive suze i odjekuju bezvučni jecaji. Ne jednom, prevodeći Grobničarke s francuskog i udubljujući se u sudbine neizmjerno tragične, morao sam napraviti pauzu od dan-dva da dođem sebi. (Ovo shvatiti kao izričitu preporuku za čitanje: uživljavanje, pa i kroz suze i tjeskobu, u tuđu patnju pomaže da popravimo vlastitu ljudskost, koja se inače, neodržavana, obavezno kvari. Da vjerujem u demonske sile, prokleo bih one koji se silno uzbihuzuruju na sam pomen lektire o ratu. A ovako, poručujem im samo da sebi to već jednom osvijeste: književnost nije spa.) Posebno me pogodila epizoda s majkom koja je zaprijetila mužu da će se ubiti dokaže li joj se da je njen sin jedinac mrtav. Cijela familija je poštovala njen ultimatum, iako su i otac i njegova braća odavno znali strašnu istinu. Tek kada je bračni par otišao na onaj svijet, stričevi su donirali svoju krv i tako je njihov nećak konačno identifikovan – nakon dvadeset godina boravka u banjalučkoj mrtvačnici.
Jedna druga majka, Suada, kojoj su dva sina iščezla u ratu, ovako objašnjava njihov status: “Ne znam gdje su. Nisu ni među mrtvima ni među živima.” Ali njoj je, naslućuje se, stalo da ih pronađe i prevlada to stanje hronične neutješnosti, da iskorači iz zone “dvosmislenog odsustva”, kako precizira Tervonen posežući za terminom iz psihologije.
U svom detektivskom radu, pročešljavanjem oficijelnih spiskova, ali i kroz ciljane kontakte s preživjelima, Darija je ustanovila da postoje i “nevidljivi nestali, koji nigdje nisu prijavljeni, lišeni su postojanja, čak i kao nestala lica. To su često starije osobe bez djece, koje su ostale u selima kad su svi pobjegli. Po okončanju rata, niko nije poduzeo korake da ih potraži.” Ta ničija skupina, bez potomstva, čini manjinu u jednoj avetinjskoj populaciji, ali svojom povišenom tragikom, zagrobnom usamljenošću kojom zrači prema nama živima, moćno djeluje na emocije i zakovitlava spiralu razmišljanja o nezasitosti zla.
Divljaštva koja su planski i organizovano počinile trupe Ratka Mladića, Drljačina policija i brojne druge dželatske formacije pod kontrolom Beograda ogromna su. Kad bi se o njima otvoreno i s iskrenim saosjećanjem propričalo u RS-u, ta tvorevina bi izgubila smisao i urušila se. Ona, uostalom, i ne bi mogla nastati da demografija nije brutalno i sistematski izmijenjena masovnim egzekucijama nesrpskog stanovništva. Da se o ratnim zvjerstvima i dan-danas grupno šuti, Tervonen u svojoj knjizi pokazuje kroz komunikaciju s “običnim” svijetom koji te časti rakijom i poklanja ti teglu kiselih paprika na rastanku (da vide “da nismo zli”). Prave se ludi oni koji su iz svojih kuća kraj puta danonoćno svjedočili nedvosmislenim prizorima užasa. Nema teorije da nisu primijetili kamione kako, nakrcani leševima, tutnje prema Tomašici i nazad. Vidjeli su sigurno i drum nakvašen krvlju, crvene tragove istrebljenja.
U inat tom sporazumnom poricanju jezivih događanja, potkrijepljenih milijardama činjenica, grobnice se poput usta koja se ne mogu ušutkati otkrivaju i otvaraju da bi horski progovorile svojim razornim, optužujućim jezikom. Senem i drugi forenzičari, heroine i heroji našeg doba, otimaju kosti iz blata koje onda u tvorničkoj hali sastavljaju vještinom mađioničara. Tim predivnim, spretnim rukama imamo se zahvaliti što hrpa ostataka prestaje biti broj ispisan na cedulji, a postaje pokojnik, rahmetlija, sa svojom biografijom, ma koliko kratka i štura bila. I onda se može dostojno sahraniti.
Svakog ljeta dijasporci iz Skandinavije i drugih kutaka zemaljske kugle pohrle u rodnu grudu, u prijedorski kraj da se oproste s mrtvom braćom, sinovima, stričevima, dajdžama, amidžićima… Julsko veče na stadionu u Kozarcu. Tišina golema i teška. Misli ožalošćenih komešaju se iznad fudbalskog igrališta obasjanog reflektorima. Familije su tu. I njihovi bližnji su tu, u tabutima nanizanim po travnjaku, spremni za sutrašnji put do počivališta u obližnjim selima gdje se sjaj rijeke Sane osjeća i na nebu. Taininom empatičnom i izvježbanom oku nije promakla jedna na prvi pogled efemerna, suha slika žalovanja, a koja zapravo, kad se pomisli na svu tu grdnu sramotu udruženog poricateljskog poduhvata, na tridesetogodišnje kolektivno pregalaštvo u prešućivanju bjelodanih pokolja, pršti od značenja: “Pred jednim tabutom, čovjek je postavio plastičnu stolicu i sjedi, nepomičan, pod bljeskom stadionskog svjetla.” U svojoj svijesti, vidite li njegovo lice?
