Od pamtivijeka smo se klanjali surovim režimima. Fascinirale su nas nedodirljive vođe, naređivali nam monarsi, veziri, marksistički planeri ubijeđeni da se istorijom upravlja onako kako se voda usmjerava kroz cijevi. Rijetke su u tom dugom razdoblju bile prilike da prodišemo kao istinski slobodna bića kako na političkom tako i na individualnom planu. Ogroman broj nas i dalje u lobanji nosi prozirni mozak poslušnika, mrmori u slatkom snu poltrona i savršeno vlada lažnim osmijehom prodane, ketmanske duše. Doprinos naših triju religija tom kukavnom bilansu je nemjerljiv. Ma koliko škodljive bile, religije ne popuštaju: i dalje plaše i zaglupljuju djecu po javnim školama, bahato se petljaju u politiku, nepripitomljene mudrošću laicizma.
Priznajte sebi, makar u sebi: mnogo je pristojnih, dobronamjernih ljudi u vašem komšiluku, a sigurno i vašoj rodbini, koji bi se rado odrekli svoje pameti i doživotno se podredili nekom umišljenom poglavaru i njegovoj stranci. Učinili bi to s optimizmom, s velikim iščekivanjima da će nova vlast, monolitna, jednoumna, riješiti sve njihove nedaće. Vjeruju da tu nema ničeg zlog, da će im čvrsta ruka vladara isporučiti ugodan život bez straha od bijede. Šta i ako se po potrebi malo masakrira za sveopšti boljitak? Neće njih. Nikako da usvoje krvave lekcije iz istorije XX vijeka. Nikakvo divljenje ne zaslužuju Mussolini, Hitler, Staljin, Mao Zedong, pa ni manje zvjerke poput šarmera Castra i lovca na fazane Broza. Što se čovjek više oduševljava takvima, neuroni više stradavaju.
Kao svježa lekcija prizivačima strahovlada neka posluži pad Viktora Orbána. Dan njegovog debakla ohrabrio je sve one koji škrguću zubima na najmanju naznaku despotizma i državnog terora. Svakako, priželjkivao sam da autokratski aparat bude srušen na aprilskim izborima u Mađarskoj, ali, potpavši pod uticaj članaka iz pera novinskih blebetala-dramatizatora (pogane li im navike: u lovu na klikove prepadati, alarmirati, napumpavati senzacionalistički, paranoično svaku informaciju koja sadrži i trun zloslutnog), računao sam sa cca 30 % šansi da će Orbán prihvatiti poraz i mirno se povući. I pogriješio debelo.
Mada su unazad godinu dana, ako ne i više, ankete favorizirale oporbenu Tiszu, nisam očekivao da će se finale odigrati tako glatko. U sedmici pred izbore, neki čitaniji infoportali su kvarili čitateljstvu raspoloženje pretpostavkama punim crnih slutnji. Ruski agenti, pisalo se, već raspoređeni na tajnim lokacijama po Budimpešti, mogli bi u saradnji s pripadnicima ozloglašene batinaške jedinice pod komandom FSB-a inscenirati nerede širokih razmjera. Za njih bi se okrivila Ukrajina, koja je u Orbánovom političkom imaginariju negativac broj jedan. Mađarski vožd bi u sljedećem činu proglasio vanredno stanje, poništio rezultate izbora i napravio odlučan iskorak ka ustoličenju istinske diktature. Medijske najave ovog mračnog scenarija bile su ilustrovane fotografijama nekakvih ne baš prestrašnih brkajlija u maskirnim uniformama. Zurili su, izvan kadra, u svijetlu budućnost kakvu – dodajmo zrno mašte – obećavaju bradati proroci iz Moskovije. Čak i tokom izbornog dana vrtile su se objave na X-u koje su ukazivale na zabrinjavajuće proceduralne nepravilnosti i brutalnu krađu glasova (videosnimak iz skrivenog ugla na biralištu). Kreirala se atmosfera u kojoj je lako bilo povjerovati da se zakuhava, da se obistinjuju upozorenja novinara-uzbunjivača: ima sve da gori, Fidesz će sa svojim pristašama odglumiti „događanje naroda“, pendrecima i puškama zaustaviti bujice nezadovoljnika.
Rastrzan sumnjama, čitao sam pesimistične prognoze. U svrhu podizanja morala, prisjetio sam se kako se Moldavija, smještena u neposrednoj blizini Putinove predatorske nemani, uspješno i bez pucnjave rješava njene šape. Ako to može jedna mala i siromašna zemlja, zašto ne bi i Mađarska? Ali zar profesionalni kolumnisti, s decenijama staža u prestižnim medijskim kućama, ne znaju bolje od mene? Otud kolebanje. Zbog svih tih žurnalističkih dramatizacija hranjenih indicijama, nagađanjima, željom za što većom čitanošću, suzdržavao sam se od preuranjenog radovanja misleći: neću da mi prisjedne veselje, sačekaću konačne podatke nadležne državne komisije.
Izbori, odnosno referendum protiv šesnaest godina „iliberalne demokratije“ (rijeka bez toka, postoji li to, nepomični vjetar, bolesno zdravlje?) protekao je bez ikakvih značajnih incidenata. Nije prolivena ni kap krvi. Nisu svi glasovi ni prebrojani, a gubitnik je bez odugovlačenja čestitao izazivaču Péteru Magyaru, lideru Tisze, donedavnom fidesovcu, na impresivnom nokautu. „Rezultati su jasni i bolni“, izjavio je u nastupu za medije bivši Sorosev stipendist, davnašnji prvak antisovjetske, prodemokratske političke organizacije koja se proslavila 1989, dakle u godini raspada komunizma, te – nemojmo zaboraviti – zločinačke koliko i opojne ideologije.
Pogledate li inserte s njegovih nedavnih predizbornih skupova, uočićete čudnu, pomalo tužnu promjenu u Orbánovom držanju: nekadašnji slobodoljubac kao da ni sam više nije zainteresiran za sopstvenu političku karijeru, djeluje bez energije, elana, umorno, reklo bi se da je i sam svjestan svoje neuvjerljivosti, neautentičnosti pred publikom koja ga je nekad obožavala, a sada mu horski zviždi. Već odavno je siguran u slom, ali još mu treba neko vrijeme da preradi novu realnost i javno je prizna. I jedne nedjeljne večeri kucnuo je čas. Kruškoliki debeljko, težak i samome sebi, jedva je dočekao da pred novinarima konačno izgovori ono što mu je na srcu.
Neubičajen epilog za jednog pronicljivog, staloženog lidera koji je sebi zacrtao da postepenim, strpljivim deformisanjem zakonskih akata i porobljavanjem pravosuđa podjarmi cijelu naciju. Ipak, možda način kako je odstupio i jeste u skladu sa srži njegove ličnosti? U procurjelom telefonskom razgovoru sa Putinom, Orbán ga uvjerava da mu stoji na raspolaganju za svaku vrstu pomoći. Kao da s toliko ulizivanja nije bio zadovoljan, ponudio je još i usluge miša, tako se izrazio, ruskom lavu. Aluzija na Ezopovu basnu. Čini se da je sebe tačno okarakterisao: uza sve ranije šepurenje, ipak je on miš i kao takav se povukao s funkcije.
Konačno prebrojavanje glasova dodijeliće Tiszi preko dvije trećine mjesta u nacionalnom parlamentu. Time se Magyarovoj partiji otvara prostor da unese reda u ustav i zakone koje je Fidesz tako pametno i minuciozno prekrajao u pripremama za vječnu vladavinu. Na sreću, njegovi planovi su se izjalovili.
Zabilježen je rekordan odziv birača, što se često smatra presudnim kad je cilj pomesti megalomana koji je zamislio da vlada do smrti, pa i kasnije, iz zagrobnog kabineta, preko odanih posrednika na zemlji. Smjena vlasti bez fizičkog nasilja, čin tako bitan za održivost liberalnodemokratskih modela, desila se uprkos brojnim preprekama, uprkos tome što je korumpirana garnitura vodila kampanju iz nadmoćne pozicije. Imala je skoro sve domaće medije u vlastitim rukama, računala s potčinjenim institucijama, osakaćenim pravosuđem i finansijskom privilegiranošću. Nije pomogla ni svesrdna podrška apsolutiste iz Kremlja i beščasne Trumpove administracije. Takođe, zanimljiva je za proučavatelje sprege između politike i tehnologije činjenica da ni obmanjivanje javnosti putem društvenih mreža i vizuelnih sadržaja oblikovanih vještačkom inteligencijom nije uspjelo navesti glasače da se opredijele za definitivno potonuće u blato dopremljeno iz Moskve.
Mađarska nacija, prije svega njena mladost, nastupila je politički zrelo i civilizirano na presudnim izborima. Birači su odlučivali, grubo govoreći, između dvije opcije: sunovrat pod strašnu rusku samovolju ili restart, to jest ponovno približavanje Evropskoj uniji, njenim pravno-političkim stečevinama i postignućima. Potonje je prevagnulo. Sloboda se događa, da recikliram izreku sovjetskog književnika Vasilija Grossmana, zato što ljudi ostaju ljudima.
Umujući nad grafikonima, izvjesni analitičari zaključuju da se glasalo protiv Orbána prvenstveno zbog drastičnog pogoršanja ekonomske situacije u državi, „zbog kobasica“. Nije da u tome nema bar frtalj istine. No, u izbornoj noći, kad je bilo jasno da je demagog potučen, budimpeštanski metro se nije orio od prehrambenih parola. Buljuci oduševljenih građana, uglavnom mladih, uzvikivali su s eskalatora: „Ruszkik, haza! Rusi, kući!“? Slogan iz propalog narodnog bunta 1956, ugušenog sovjetskim tenkovima i zapečaćenog hiljadama pobijenih ustanika. I tada su revoltirani Mađari znali ili makar naslućivali, riječima istog onog Grossmana, da se „razvoj Zapada oplođivao rastom slobode, a razvoj Rusije rastom ropstva“.
Ne možete biti za iskorjenjivanje korupcije i pošteno sudstvo, trodiobu vlasti, ljudska prava, a na totalitarnost Rusije gledati sa simpatijama i nadama u harmoničniji, mirniji svijet, ako ne i s bezgraničnom ljubavlju. Diviti se caru korupcije, a boriti se protiv nje, može li to tako, Srbijo? A za šta je red biti, pokazali su prosvjednici na ulicama i trgovima Mađarske. Iznad njihovih glava vijorili su se plavi barjaci sa zvjezdicama, mrski i Trumpu i njegovom slavenskom parnjaku.
Neočekivane promjene se, posvjedočiće niz primjera iz prošlosti, uvijek dešavaju. Spektakularni krah mađarske oligarhije, koji se odvio, makar za mene, iznenađujuće nenasilno, mogao bi se pozitivno odraziti i na omjere političkih sila u Bosni i Srbiji. Laktašenko (iako bez funkcije u strukturama RS-a, i dalje glavnokomandujući tog entiteta) i njegov beogradski sapatnik izgubili su ključnog saveznika i podržavaoca, koji je velikosrpskoj ratnohuškačkoj doktrini puhao u jedra iz ko zna kakvih kompleksaških, mišijih interesa.
Izgledi da „Ruski svijet“ posredstvom svoje banjalučke ispostave pretvori u državnu granicu administrativnu crtu s pogledom na Sarajevo sada se čine dosta slabijim. Potop orbanizma težak je udarac i za uporne, sistematične razvaljivače funkcionalnih demokratija širom planete, poput MAGA-pokreta u Americi i prodiktatorskih, „suverenističkih“ partija u Evropi, od Španije preko Francuske do Njemačke. Nisu nepobjedivi.
