Svoje mračne želje turisti-monstrumi su zadovoljavali na brdima oko opkoljenog Sarajeva. Poznato je to svakom ko je zainteresiran za strahote političkog projekta koji su predvodili Milošević i njegovi socijalisti. Čak i oni koji bježe od podsjećanja na rat, teško da su mogli ignorisati bujicu šokantnih novinskih priloga na tu temu u posljednje vrijeme. I domaći i inostrani mediji su se raspisali čim je odjeknula vijest da milansko tužilaštvo otvara istragu o imućnim državljanima Italije: ne plaćenim ubicama, već ubicama-platišama. Naime, postoje osnovane sumnje da su ti tipovi davali gomile novca – govori se i o ciframa u visini od današnjih 300.000 eura – da bi na miru, iz zaklona, pod zaštitom agresorske vojske, sprašili metak u ljudskog stvora. Po mogućnosti, što sitnijeg. Teža meta više se cijeni.
Prema jednom izvoru, okupljali su se pred vikend u lombardijskom gradiću Magenti. Prema drugom, polazište je bio Trst. Odatle su, glumeći humanitarce, letjeli avionom do Beograda, da bi helikopterom ili autobusom otputovali na Pale, gdje su ih razmještali na bojište. Navodno im je naplaćivano prema strogom cjenovniku. Najviše su koštala djeca, zatim uniformisani, naoružani muškarci, a najmanje žene. Starce se moglo likvidirati besplatno. Kratko su trajali izleti tih stranaca. Već u nedjelju ili ponedjeljak vraćali su se toplini porodičnog doma i igranju uloga uzornih očeva, muževa, sugrađana. Tvrdi se da je jedan od njih bio vlasnik klinike za estetsku hirurgiju u Milanu. (Prva misao: tamo je uljepšavao lica, a ovdje ih unakazivao. Da li je još živ? Da li je doktor Jekyll svoj životni stil prenio na potomstvo?)
Ovim jezivim provodima u zemlji satvrenoj ratom pozabavio se slovenački režiser Milan Zupanič prije par godina u dokumentarcu Sarajevo Safari. U njemu se mogu čuti iskazi bezimene uhode zasjenjenog lica, takođe Slovenca, i Edina Subašića, koji je u ratu službovao kao obavještajac-analitičar u Armiji RBiH. Obojica iz različitih uglova – anonimus je ne jednom svjedočio snajperskim egzekucijama sarajevskih civila od strane umobolnika sa Zapada, a bosanski sagorovnik je o toj njemu dotad nepoznatoj vrsti svireposti saznao čitajući izjavu ratnog zarobljenika iz Paraćina – osvjetljavaju safari na ljude u koji su se upuštali lovatori iz Milana, Torina, Trsta, ali i iz drugih visokorazvijenih država poput Švicarske i Kanade. Da ne generalizujem, bio je u tim turama i najmanje jedan pripadnik neke nazadne zemlje, izvjesni Rus, kažu.
Predsjednika Boračke organizacije RS-a Radana Ostojića, diplomiranog pravnika i poručnika, film je iznervirao. Cilj Zupaničevog ostvarenja je, smatra, „satanizacija srpskog naroda.“ Po njegovom tumačenju stvarnosti, “‘lovci’ su u Sarajevo dolazili iz islamskih zemalja da ‘love Srbe’ radi džihada, a na safari vojnici NATO alijanse avionima, iz kojih su bacali bombe sa osiromašenim uranijumom, demonstrirajući savremeni način lova na Srbe.“ U nastavku izjave, pohranjene na portalu desavanjaubijeljini.com, nosilac Medalje zasluga za narod predviđa da će Zupanič „umjesto istine, vjerovatno, inspiraciju za novo filmsko djelo potražiti u američkom filmu ‘Osmi putnik’ u kome bi bilo prikazano da su Srbi devedesetih godina prošlog vijeka u Sarajevo doveli biće sa druge planete kao super oružje za ubijanje muslimana.“ Ne gubeći interes za umjetničko stvaralaštvo, Ostojić poentira: „Mašta za satanizaciju svega što je srpsko za muslimane je neiscrpna inspiracija.“
Srdačne čestitke za pominjanje SF-horor klasika i referiranje na američku popularnu kulturu. Što se ostalog tiče, prepuštam čitaocu da odvaže koliko je istine, argumenata, a koliko pogubljenosti i buncanja u interpretacijama bijeljinskog veterana, RVI-ja „sa 90 % invaliditeta“.
Kakva bi mogla biti psihološka struktura stranaca koji su se penjali na srpske položaje da bi pucali po stanovnicima grada pod opsadom? Talijanski novinar i književnik Ezio Gavazzeni, pripremajući dokumentaciju o vikend-snajperistima koja će i potaći milansko tužilaštvo da se prihvati posla, zatražio je od jedne kriminologinje da mu izradi profil počinitelja. Njena procjena upućivala je na uspješne građane iz viših sfera društva, doktore, sudije, advokate, notare, poduzetnike, kojima je lov strast.
„Bila je to radost ubijanja“, zaključuje Gavazzeni. „Jednom osjetiti moć da možeš ugasiti život čovjeku s kojim te ništa ne povezuje.“ Kad su mediji u novembru počeli užurbano izvještavati o tim zlikovcima, nagađalo se da su mahom desničari, ekstremni desničari. Pisac to odbacuje kao dezinformaciju. „Ne vjerujem da je političko ili ideološko uvjerenje igralo bilo kakvu ulogu.“
Od činjenice da takvi neljudi koračaju našom planetom još je strašnije – slijedim liniju mišljenja obavještajca i profesora književnosti Edina Subašića – to da je državni aparat Miloševićeve, treće Jugoslavije gotovo izvjesno stajao iza priređivanja tih užitaka za psihopate. Previše indicija ide tome u prilog. Bogatuni željni lakog ubijanja su iz Trsta u Beograd transportovani zrakoplovom Aviogenexa. Ova oronula čarter-firma je u vrijeme rata funkcionisala u skladu s normama umirućeg ali još neumrlog „samoupravnog socijalizma“, kao subjekt u takozvanom društvenom vlasništvu. U prevodu s komunističkog baljezganja, tvrtku je kontrolisalo ne neko mudro, dobronamjerno društvo, već diktatorska država. Još jedan upečatljiv podatak: do Pala su prebacivani helikopterom (čijim?) ili autobusom u pratnji uniformisanih lica, moguće vojnih policajaca ili specijalaca. I konačno: iz sigurnosti vješto zakamufliranih objekata, stranci-dželati ustreljuju građane Sarajeva pod supervizijom i uz stručnu, savjetodavnu pomoć pripadnika VRS.
Bez obzira što je riječ o fenomenu iz reda najpaklenijih zlodjela, radovaću se svakom novom saznanju o njemu koje iznese u javnost istraga u Milanu. Alessandro Gobbis, zapamtimo mu ime, tužilac. Specijalnost mu je, inače, terorizam. Hoće li neko od osumnjičenih, onih koji još nisu krepali, propjevati? I podrobno opisati kako je cijela operacija tekla? Otkud Talijanu uopšte informacija o „safariju“? Ko mu je bio prvi kontakt? Hoće li otkriti kako je uspio, neozlijeđen, štaviše pažen, čuvan kao zlata vrijedna mušterija, stići kroz silne kontrolne punktove do snajperskog gnijezda s pogledom na šeher? Odakle je tačno pucao i na koga? Ko su bile žrtve? Sjeća li se makar njihovih kontura? Kome je platio silnu svotu za tu đavolju uslugu? Ko su bili glavni organizatori? Seže li lanac odgovornosti do Resora državne bezbjednosti Jovice Stanišića, čije se ime redovno dovodi u vezu sa najstrašnijim zločinima počinjenim u BiH devedesetih? Nije valjda da su lovci na ljude sve radili na svoju ruku? Odlazili u avanturu bez najave, sigurni da će ih na Jevrejskom groblju, Grbavici i Trebeviću toplo dočekati, ugostiti i zabaviti samo zato što dolaze iz krasne zemlje gdje se živi dolce vita, samo zato što su banuli s obrazom, donoseći naramke dobrih vina, pršuta i sireva – da se domaćini počaste u oštroj zimi? „Oh, otkud vi? Bonđorno! Da rokate balije, to hoćete? Lijepo da ste se sami sjetili. Samo izvolite.“ I pitanje za kraj: jesu li posjećivali i druge ratne zone, u drugim izmučenim krajevima svijeta, u Africi i Aziji, kako bi praktikovali isti monstruozni hobi?
Radujem se istrazi.
Gnusne pojedinosti o ljudskom safariju izazivaju mučninu, možda i ne organsku, već onu duboku, na duhovnom, subatomskom nivou, popraćenu jakom sumnjom u mogućnost održanja ljudskog roda s obzirom kakva sve čudovišta može iznjedriti. Uprkos svemu tome, i to je taj paradoks, uvijek je ljekovit efekat svake nove informacije, ma koliko stravične, o bujnom zlu izraslom iz velikosrpskih stremljenja. Što su detaljniji nalazi o njemu, popraćeni sitničavom anamnezom i dijagnozom, to je izglednije da će se ta epidemija, još uvijek daleko od jenjavanja, već jednom zatrti skupa s ideologijom koja je hrani.
