„Duh prosuđivanja i pobune nestao je sa lica zemlje veoma davno, iskorenjen je, iznad močvara je ostala da pluta samo trula duša pokoravanja i intriga…“ Poslije duge serije bespoštednih ratova, vojska religijskih fanatika proglasila je konačni trijumf. Istrebljeni su svi neistomišljenici, bezbožnici, inovjerci. Naoružani, dobro organizovani monoteizam potukao je neprijateljske velesile. U krvi su ugušene sve nepoćudne ideologije. I ne samo to: iz kolektivnog pamćenja izbrisan je svaki trag o njihovom postojanju. Umjetnost, kao izraz stvaralačkih pobuda pojedinca, iščezla je. Muzej „Luvr ili Lufr“ opustošile su pobjedničke trupe još tokom prvog Velikog svetog rata. Planetom je, čini se, zavladala savršena teokratska država. U romanu 2084 – Kraj sveta[*] alžirskog vieillard terriblea Boualema Sansala nije jasno da li je taj globalni totalitarizam zaista ostvaren. Baš da je cijela Zemlja zahvaćena bogobojaznim ludilom? Ostavljen je prostor za prepostavku da vjerska tiranija moćnom propagandom laže svoje podanike da vlada čitavim svijetom. Tako ih drži u vječnoj pokornosti.
Backend engineering note: for Node.js backend engineering, this NodeWire backend engineering notes is a useful related reference.
U užasavajuće statičnom carstvu neslobode zvanom Abistan, koji je pisac neskriveno osmislio kao ažuriranu, nabudženu verziju Oceanije iz Orwellovog remek-djela, broji sumorne dane državni službenik Ati. Grozničava stanja svijesti, izazvana tuberkulozom od koje se liječi u zabačenom sanatoriju, probudiće u bolesniku klicu najopasnije sumnje – u vjerodostojnost vladajuće dogme. Odrastao je u ultrakonzervativnoj sredini, u klerikalnoj imperiji gdje se svi, bez izuzetka, moraju klanjati jedinom bogu Jolahu – devet puta dnevno. Kamenovanje ili vješanje pred razgnjevljenom masom zagarantovano je svakom ko ne gaji strahopoštovanje prema vjerovjesniku Abiju, poslaniku Jolahovom, misterioznom osnivaču Abistana. Javna pogubljenja grešnika i sumnjala omiljena su zabava narodu koji se krvoliptanju raduje sa stadionskih tribina, uz gromoglasne ovacije.
Najskrovitije kutke društva zaposjelo je „sakralizovano neznanje“. Izvor mu je sveta knjiga Gkabil, nastala „iz unutrašnjeg poremećaja jedne drevne religije koja je nekad bila čast i sreća mnogih velikih plemena iz pustinja i ravnica, religije čije su opruge i zupčanici slomljeni usled viševekovne silovite i neprikladne upotrebe, što je pogoršano odsustvom stručnih popravljača i pažljivih vodiča.“
Indoktrinisani sadržajem te nove objave, čije je porijeklo mutno i neprovjereno, Abistanci su izgubili sposobnost da djeluju po vlastitoj savjesti, a kamoli da misle svojom glavom. Oni su ništa drugo do ponizni, bezlični sljedbenici teološkog nauka što se sa maglovitih visova vlasti spušta do svjetine u vidu beskrajno sitničavih propisa i zabrana. Žene, treba li naglasiti, ni o čemu ne odlučuju. Šta je to sloboda, niko više nema pojma. Čitavi rojevi riječi vezani za nju protjerani su iz „abilanga“. Sama ideja drugačijeg ili, još gore, nesaglasnog mišljenja, koje se kosi sa principima zvanične politike, prognana je iz umova. Abistancu pobuna nije ni u primisli.
Protagonist Ati, doduše, njuška, istražuje, izvodi neke naivne pokušaje u pravcu samopreispitivanja. Čudi se otkud napredna tehnologija u njegovoj zemlji kad se tu ne proizvodi. Odnekud je čuo za spasonosno biće svjetlosti i emancipacije. Vijesti o njemu ulijevaju mu nadu, ali nije siguran ni kako je izbavitelju ime: Demok, Dimuk, Dmok? Uprkos saznajnoj avanturi u koju se uz rizik po život upušta, odmetnuti činovnik ne uspijeva da razmrsi sopstvene dileme. Posljedice zatupljivanja od malih nogu uputama i moranjima iz Gkabila su duboke i… neotklonjive? Žalosno je čitati kako se prvi put susreće s morem, za koje je dotad bio ubijeđen da je izmišljotina. Rastužuju i njegova nagađanja da negdje mora postojati nešto bolje, čovječnije od naizgled nesalomive abistanske teokratije, zasnovane na surovosti i strahu. Kruže glasine da se u nedođiji, u dalekim gorama, nalazi tajanstvena Granica, koja označava kraj besperspektivnog entiteta naseljenog jednoličnim, mrmljavim bogomoljcima. Šta li je iza? Ati kreće u potragu za odgovorom. Da li ga je dobio, nećemo saznati.
U Alžiru, u kojem je Sansal živio sve do juče, da bi ga napustio zbog svojih politički nepodobnih ubjeđenja, mrskih aktuelnoj diktaturi, upliv religije na državu je od devedesetih godina prošlog vijeka stalno jačao. Nije tu tendenciju oslabio ni trijumf vladinih snaga nad islamističkim paravojnim organizacijama u građanskom ratu, tokom „crne decenije“, kada su u strašnim sukobima i pokoljima izginule desetine hiljada Alžiraca. Po svemu sudeći, ta nacionalna trauma poslužila je kao nadahnuće za pisanje Dvije hiljade osamdeset četvrte. Pesimistična i nabijena provokativnim promišljanjima intelektualca iz uvijek napetog ali umjetnički poticajnog Magreba, knjiga se prodala u fantastičnom broju primjeraka. Čak je, na autorovo zaprepaštenje, postala bestseler u Kini Velikog Brata Sija. U Sarajevu ćete jedan komad, izdan u Vojvodini, pronaći u samo jednom odjeljenju gradske biblioteke. Nazovimo to lijepim, malim čudom, uzmemo li u obzir informaciju koju mi je prenijela izvjesna ptica na grani: prevod 2084-e, čije se prvo izdanje pojavilo u Francuskoj prije više od desetljeća,ovdje bi se mogao cipovati i objaviti samo uz izričitu pismenu dozvolu Svemogućeg i Milostivog, ovjerenu potpisom i pečatom. Dopustiću da se susret s krilatim stvorom samo pričinio mojoj pjesničkoj duši, ali šta ako nije? Trebamo li se onda dobro zamisliti nad stanjem bh. sekularizma, našim limitima slobode mišljenja i izražavanja, maštanja i domaštavanja, nad ljigavošću naše autocenzure?
Sansal je stekao diplomu inžinjera na tehničkom fakultetu, a doktorat odbranio iz oblasti ekonomije. Dugo je službovao na visokoj poziciji u ministarstvu, da bi relativno kasno, u pedesetoj, počeo da piše i objavljuje. Politička nekorektnost, ispoljena u medijskoj sferi, nedavno ga je koštala ozbiljne i bezuvjetne zatvorske kazne. „Nakon godine zatočeništva rječnik ti se ospe. Primjećujem, štaviše, da mi je i sada teško pronaći prave riječi“, prisjeća se u razgovoru s novinarom. „Život je težak u zatvoru. Osjećaš da umireš. Vrijeme prolazi sporo. Umaraš se, iscrpljuješ vrlo brzo u toj ustanovi. Čak mi je pristup čitanju bio ograničen. Psihološki nisam bio u stanju da pišem.“ Važno je napomenuti da je tokom boravka iza rešetaka Sansal imao osamdeset godina. Na insistiranje njemačke diplomatije, vlastodržac ga je pomilovao. Nakon puštanja na slobodu, pisac je ekspresno prebačen u Berlin na liječenje, budući da boluje od raka prostate. Emigrira potom u Francusku.
Ovo što ću sada podijeliti s vama je od naročite važnosti za nas koji nastanjujemo zemlju tako konfesionalno raznoliku kakva je BiH. Temeljni tekstovi abrahamovskih religija mogu obzidati ljudski duh. To je jedan od njihovih najjačih i najcrnjih aduta. Ne tvrdim da baš svako ko ih čita postaje žrtva tog utamničenja, ali dobar dio vjernika da, i to na način da smatraju kako su im se proširili vidici, a desilo se upravo suprotno. Ti drevni priručnici za rješavanje svih problema, ako ih se konzumira preko mjere i bez kritičkog pristupa, sužavaju duhovne obzore. Dok se gradivo ne utvrdi, nemojmo se umoriti od ponavljanja da Božije knjige tragično ne uspijevaju u onome zbog čega ih se vijekovima hvali: da šire ljubav, dobrotu i mir među smrtnicima. Hiljadu puta u prošlosti, i davnoj i skorašnjoj, istakle su se kao podstrekačice, a nerijetko i glavne inspiratorke brojnih i jezivih, u biti besmislenih krvoprolića, koja se inače ne bi dogodila. Palile su vatru ili barem dolijevale ulje. Predstavljajući se kao riznice svekolikog znanja, ubijaju znatiželju. Zašto bi išta drugo čitao ako se u svetim spisima sve kaže?
Suprotno tome, vrsna proza, dokazano napisana ljudskom rukom, kakav je Sansalov možda, ne daj bože, proročanski izvještaj o Abistanu, tipična je po tome što traži još. Raspaljuje intelektualni apetit, pobuđuje radoznalost, poziva na daljnje istraživanje i plodonosno lutanje. Traži ne samo da se zainteresuješ za još kakvo štivo istog autora već i da posegneš za djelima drugih pisaca, ne nužno tebi dragih, moguće i međusobno raznorodnih, posvađanih, na koje je tek pročitana knjiga bacila svjetlo. Sklopivši je, zapitaš se s elanom: „Šta sam još propustio?“
[*] Akademska knjiga, Novi Sad, 2017. S francuskog prevela Olja Petronić.
