Nema gdje ih nema: u frižiderima, veš-mašinama, automobilima, avionima, u tosterima, dronovima, medicinskim aparatima koji spašavaju živote… Neizostavna su komponenta preciznih dalekometnih projektila na koje svjetske sile računaju u predstojećim ratovanjima. Vjeruje se da će umjetna inteligencija, a ne konvencionalna vojska, biti presudni faktor na bojištima budućnosti. Ukratko, ko je u stanju stvoriti efikasnije, odnosno minijaturnije poluvodiče (iliti kolokvijalno čipove) taj uživa i globalnu prevlast, ekonomsku, političku, vojnu.
Snabdijevanje mikroprocesorima je u srži sve žešćeg rivalstva između Sjedinjenih Država i njenih „prijatelja” na jednoj strani i Kine na drugoj. U toku je po globalnim reperkusijama ogroman ali medijski slabo popraćen sukob. Prema izvjesnim procjenama, njegov ishod će uveliko odrediti smjer kojim će se čovječanstvo zaputiti. Liberalne demokratije u toj utrci vode – zasad, barem kad je riječ o opskrbnom lancu za integralna kola posljednje generacije.
Svake godine iz Kine kuljaju rijeke para namijenjene nabavci nafte. Isto toliko novca, ako ne i više, ta zemlja troši na kupovinu čipova iz inostranstva. Pekingu su te silicijumske stvarčice najvažnija uvozna roba. Uprkos basnoslovnim investicijama, azijski div još ne uspijeva da ostvari samodostatnost i štanca sve vrste poluvodiča za kojima vapi njegova nezajažljiva industrija, čvrsto povezana sa čudovišnim respresivnim aparatom i vojskom tog tek formalno komunističkog režima. U nadzornim sistemima koji potpomažu ugnjetavanje i zatiranje ujgurskog naroda na sjeverozapadu Kine pulsiraju čipovi ne lokalnog porijekla, već američki, Intelovi i Nvidijini.
Xijev totalitarni imperij još se trudi da dokuči kako napraviti mikroprocesore s računalnom snagom potrebnom za treniranje najkompleksnijih sustava vještačke inteligencije. Ti visokoučinkoviti čipovi, ti nepojmljivo sićušni mozgovi najpametnijih mašina na svijetu pristižu sa fabričkih traka samo jedne, planetarno najbitnije, trenutno nezamjenjive firme pod imenom TSMC. Kao da ta unikatnost nije dovoljna, tajvanski tehnološki gigant služi se u pravljenju pomenutih naprednih poluvodiča čudesnim i fascinantno složenim strojevima za „ekstremnu ultraljubičastu litografiju”, koje proizvodi jedna jedina korporacija na svijetu, ASML, sa sjedištem u holandskom gradiću Veldhovenu. I jednom i drugom preduzeću Ujka Sem je ne tako davno zabranio eksport kritičnih artikala u Kinu, strahujući da bi crvena diktatura, uz pomoć sofisticirane tehnologije „mrskog Zapada”, mogla pobijediti u sudbonosnom nadmetanju na geopolitičkoj sceni. Istaknimo i da se više od devedeset posto svih čipova na tržištu dizajnira u SAD-u (47 %), Koreji, Japanu, Evropi i na Tajvanu. Poređenja radi, udio Kine u projektovanju istih iznosi pet procenata. Interesantna tema koja povlači za sobom mnoštvo svakojakih pitanja, zar ne?
Dok tipkam ove retke, sigurno buljuk istoričara, filozofa, politologa na nekim lijepim univerzitetima odgoneta zašto je baš zapadni svijet ostvario tako kolosalan napredak na području informatike i računarstva. Zašto države koje pripadaju toj sferi i dalje predvode zahuktalu digitalnu transformaciju, a ne njihov mnogoljudni dalekoistočni rival? Da li je samo u pitanju igra slučajnosti, splet spoljnih činilaca koji su se u nedavnoj prošlosti mogli presložiti i drugačije, pa bi internet, smartfone, strojno učenje izumili nerdovi i gikovi usmjeravani i bičevani od strane Komunističke partije Kine, a Amerika bi morala da ih preklinje: „Drugovi i drugarice, udijelite nam malčice tog vašeg tehnološkog znanja i imanja”? Nije mi teško zamisliti tu varijantu.
Ali, šta ako je upravo Kalifornija iza Drugog svjetskog rata, sa svojim osobenjacima u havajkama, hipijima i poduzetničkim duhom, sa svojim „ljudskim kapitalom”, otvorena prema miješanju kultura i svjetonazora, prema eksperimentisanju sa seksualnim iskustvima, spiritualnim praksama i najraznovrsnijim narkoticima, bila optimalno tlo za nastanak smjelih ideja, inžinjerske iskorake i privredna zalijetanja koji će kulminirati u kompjuterskoj revoluciji? Gdje će se znanost i tehnologija plodonosnije razvijati: u demokratskom, slobodoumnom društvu čiji članovi nesputano i raznoliko razmišljaju i posluju ili tamo gdje se moraš u strahu od tamnice i likvidacije danonoćno autocenzurisati kasapeći, okivajući i posivljujući vlastite misli kako bi se pokorio monumentalnim vizijama bezgrešnog Vođe i poltronskog partijskog rukovodstva? Možemo samo nagađati šta je od ovog istina. Pobrojane dileme još čekaju na definitivan odgovor.
Mene, a uvjeren sam i mnoge druge entuzijaste koji su u Jugoslaviji osamdesetih imali sreću da urone u svijet kućnih računara, obuzme nostalgija pri sjećanju na to prelomno doba radoznalosti i otkrivanja, kada se od Vardara do Triglava istraživalo kakvim sve potencijalima, naizgled bezgraničnim, raspolažu mašine zasnovane na aritmetici jedinica i nula. Šezdeset četiri kilobajta RAM-a u posjedu mog računara doživljavao sam kao nesaglediv krajolik sa najfantastičnijim rudnicima. Dok su se smjenjivale jesenje kišice i kišurine, vjerovao sam, lupajući po tasterima i razvaljujući džojstik, da nema kraja levelima videoigara, za sadašnje pojmove naivno jednostavnih, na koje sam se bio navukao. Ako se i danas desi da mi veb izbaci neki retro-uradak nadahnut estetikom grubih piksela, lako vidljivih golim okom, nerijetko se upustim u prijatna razmišljanja o tom razdoblju, u kojem se analogna civilizacija povlačila pred digitalnom. Čak se i u jednoj sumornoj, malaksaloj, od čađi pocrnjeloj socijalističkoj republici BiH, još mahmurnoj od Zimske olimpijade, osjećao topli, poticajni, obećavajući odsjaj povijesnog preobražaja koji je generiran u SAD-u, ponajviše u Silicijumskoj dolini. Dramska TV-serija Halt and Catch Fire, nekako prebrzo zaboravljena, vjerno opisuje taj blistavi period u Americi, dijelom i Japanu, prenoseći kroz brižljivo portretisane junake i pogotovo junakinje neiscrpni elan, posvećenost i divlju upornost koji su odlikovali pionire kompjuterizacije, ne toliko željne para koliko užitka u hakiranju i proboja u znanju i tehničkom inoviranju.
Poredeći duh te epohe s trenutnom intelektualnom klimom u američkom tehnološkom sektoru, koji se posljednjih godina brutalno takmiči s Kinom oko opskrbe poluvodičima, ne mogu a da se ne zapitam: da li su stvari krenule krivim putem sa svim tim bezbojnim, neproduhovljenim biznismenima kakvi su tvorac Facebooka, kralj Amazona ili suosnivači Googlea? Posebna je priča profašistički nastrojen podržavalac ksenofobnog AfD-a Elon Musk. Nastupajući u januaru na predsjedničkoj inauguraciji, ovaj milijarder se zahvalio ultradesnoj publici na podršci i počastio je nacističkim pozdravom, i to dva puta. Njegovi poštovaoci će, razumije se, poricati da je ta kretnja po bilo čemu problematična. Uzbuđeni vizionar htio je da energičnom gestom ilustrira putovanje na Mars, o čijoj kolonizaciji sanja i koju kani realizirati. Šire se internetom i brojna druga pojašnjenja u korist južnoafričkog superbogataša. Neki eksperti za govor tijela pretpostavljaju da se gospodar društvene mreže X malo pogubio pred masom Trumpovih pristaša te je, ponesen ushićenjem, izveo trapavi trzaj desnicom koji je među nenaklonjenim mu novinarima interpretiran pogrešno, zlonamjerno. Uz mogućnost da sam se i sâm malo pogubio pri tumačenju njegove geste, prihvatiću da je najimućniji čovjek na Forbesovoj listi, težak preko 400 milijardi dolara, umno zreo, univerzitetski obrazovan, koji je vidio svijeta, upoznao ljude najrazličitijih biografija, ipak salutirao po fašistički – znajući šta čini.
Nije to upisano na nebesima, ali masovna produkcija čipova sa logotipom kukastog krsta opcija je koju ne treba zanemariti u zamišljanjima sutrašnjice. Krene li se u taj poduhvat jednog dana, mnogi će, kao i sad, zamazivati sebi oči. Tvrdiće da posrijedi nije ona svastika, nego bezazleni simbol prisutan od davnina u starodrevnim religijama, simbol koji priziva zdravlje, dobrobit i berićet.
