Zoran Milanović, nekadašnji lider SDP-a Hrvatske, novi je predsjednik Republike Hrvatske, objavili su sinoć svi svjetski mediji.
Milanović će nakon inauguracije za nekih tridesetak dana na ovoj poziciji naslijediti HDZ-ovku Kolindu Grabar-Kitarović, prvu hrvatsku ženu-predsjednicu, koju su stranačke kolege u nekim izjavama neposredno nakon izbora već bacili «niz vodu».
O Grabar-Kitarović, njenoj ekstremno desnoj politici, koketiranju sa ustaštvom i neskrivenoj mržnji prema pripadnicima drugih etničkih grupa iz susjedstva, najprije Bošnjacima – nekom drugom prilikom; zasad je tek dovoljno konstatirati da su o ovoj ženi sklonoj skandalima (a mnogi tvrde i konzumiranju alkohola) najbolje priče ispričali njeni gafovi. Imala ih je, naime, bezbroj.
Kada je, pak, o Milanoviću riječ, ovaj će političar u datom trenutku imati historijsku odgovornost da pronađe vlastiti modus operandi u odnosima sa susjednom Bosnom i Hercegovinom, državom s kojom Hrvatska dijeli najdužu granicu i mnoge rodbinsko-prijateljske odnose. Ali i državom s kojom je Hrvatska, zbog svoje neiskrene politike koju je personificirala Kolinda Grabar-Kitarović, na najnižoj razini odnosa od uspostavljanja daytonskog mira 1996. godine.
Da li će Milanović u tome uspjeti – suštinski zavisi od toga da li će željeti da uspije. Ne treba se zavaravati, iako ideološko i politički ljevičar, Milanović je posljednjih godina u odnosu na BiH pokazivao političke manire desnice, ranije je nazvavši «državom sranjem, zemljom bez reda i poretka» (što i nije daleko od istine), dok je nedavno tokom TV-sučeljavanja sa Kitarović izjavio da je to zemlja «u kojoj živi puno muslimana».
Izjava utemeljena na predrasudama, ksenofobiji i šovinizmu. Najmanje je važno da li je Milanović ovakvim i sličnim stavovima ciljao na dio glasova desnice koje su «otpali» u prvom krugu predsjedničkih izbora zajedno sa Miroslavom Škorom, koliko je važno šta nakon nje slijedi. Kakav će kurs Milanović u startu zauzeti prema BiH i njenim predstavnicima (prevashodno članu Predsjendištva BiH Željku Komšiću) i kakve će političke poruke poslati.
Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu povrh svega danas opterećuju mnoga neriješena pitanja, poput Pelješkog mosta, granice kod Kostajnice, lokacije za odlagalište nuklearnog otpada, pitanje migranata i dr., no najviše od svega duboko miješanje u unutrašnje stvari suverene države preko HDZ-a BiH kojim godinama vlada politička sekta korumpiranih i kriminaliziranih političara na čelu sa Draganom Čovićem.
Iz svega su proizašle i mnoge afere, kao i najveća od njih kada je hrvatska obavještajna služba (SOA), uz pomoć domaćih jataka, našoj državi pokušala da podmetne terorizam vrbujući selefije da prenose oružje iz Hrvatske u BiH.
No, na sraman i skandalozan način ova je afera zataškana u Tužilaštvu BiH. Poptuno kontrolu nad ovim procesom imala je glavna tužiteljica Gordana Tadić, inače Čovićeva osoba od povjerenja.
Sve to čeka Zorana Milanovića.
A očekuju ga, nesumnjivo, i plastični osmijesi «majorozirane» hadezeovske elite iz Hercegovine, dovoljno kvarne i korumiprane da organizira autobuse glasača kako bi pomogla njegovoj suparnici Kitarović, plačajući po glasu 500 kuna (kroz protuvrijednost «Konzumovog» bona za hranu!), ali i dovoljno mudre da se iz svega izvuku neokrznuti. Zasad.
Najpragmatičniji među njima je čovjek kojem su u životu sveti samo vlastiti bankovni računi, Dragan Čović. On je, ne trepnuvši, zaboravio na autobuse i bonove i prvi «čestitao Milanoviću» iz «mrskog komunističkog SDP-a», no neki, poput nesretnog doktora, predsjednika Glavnog vijeća HNS-a Bože Ljubića, inače čovjeka koji je godinama prištekan na sve moguće budžetske sise u BiH i Hrvatskoj, to nije uspjelo za mozgom, jer je to naprosto jače od njega. Nije poznato da li je Ljubiću pozlilo, kako govore neke infomacije, ali nesumnjivo ga je rezultat predsjedničkih izbora u Hrvatskoj dotukao.
Dakle, od suštinske važnosti za odnose u regiji ali i dva naroda bit će ponašanje novog hrvatskog predsjednika i politički kurs koji će zauzeti prema zvaničnom Sarajevu, ali i u odnosu na HDZ BiH.
U slučaju ovog prvog, da li će Milanović prekinuti sa Kitarović-HDZ-ovom politikom «aparthejda» prema većinskom stanovništvu u BiH, utemeljenom na šovinizmu i predrasudama, odnosno zamjeni teza o «ugroženosti i majorizaciji».
I u slučaju ovog drugog, da li će novi hrvatski predsjednik iskoristiti odsudni momenat vlastite popularnosti i pozicije i pokušati nepovratno devalvirati politiku HDZ-a koji puca po šavovima, ili će im, pak, baciti pojas za spasavanje i potvrditi tezu da je politika zvaničnog Zagreba prema BiH (p)ostala ista, suštinski neprijateljska, bez obzira ko joj je na čelu.
Na nama je da sačekamo.
