Presudama je utvrđeno da je u Srebrenici u julu 1995. godine tokom počinjenja genocida ubijeno više od 7.000 pretežno muškaraca i dječaka, a prognano više od 40.000 žena, djece i staraca. Prema podacima Instituta za nestale osobe BiH još uvijek se traga za oko 1.200 Srebreničana, a današnjim ukopom u Memorijalnom centru broj ukopanim žrtava iznosi 6.721 žrtvu
Merka Hukić je 11 godina nakon pronalaska posmrtnih ostataka odlučila ukopati brata Sajita koji je ubijen sa 19 godina.
Kako je navela za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH), posljednji put ga je vidjela u Kravici 1995. godine kada je autobusom iz Potočara krenula prema Kladnju. Bio je zarobljen sa još 300 ljudi iz Srebrenice, koji su pokušali kroz šumu doći do sigurne teritorije, kaže ona.
„On je nas vidio. Bili su trojica komšija i on. Ostao mu je pogled na strani. Oni su nas prepoznali i kako su išli gledali su nas i pozdravili“, sjeća ona zadnjeg susreta sa bratom, čije će posmrtne ostatke pronaći u masovnoj grobnici Liplje 2011. godine.
„Ja sam odgađala ukop, misleći pronaći ćemo još posmrtnih ostataka. Pogađa me više to. Vidjela sam mu pogled, a u Tuzlu sam išla da sabirem kosti s njega. Da mogu i od oca bilo šta naći da mogu doći da mu proučim fatihu”, kaže Merka, koja oca Remziju nikada nije pronašla.
Danas su u mezarju Memorijalnog centra Potočari ukopani i posmrtni ostaci tri maloljetne žrtve. Najmlađa žrtva je Salim Mustafić koji je u momentu stradanja imao 16 godina, dok su Vahid Smajlović i Elvir Muminović imali 17 godina.
Kada je krenula ofanziva Vojske Republike Srpske (VRS) na Srebrenicu 6. jula 1995. godine, sedamnaestogodišnji Elvir Muminović i dva njegova prijatelja ranjeni su od granate koja je pala u park gdje su sjedili, a jedan njihov drug je poginuo, ispričao je za BIRN BiH Elvirov brat Almir Muminović.
„Koščice iz njegovog tijela su se zabole u moga brata. Ja sam mu ispod desnog pazuha izvadio 18 kostiju“, kaže on.
Njih dvojica su 11. jula krenula iz Srebrenice preko šume u nadi da će stići do sigurne teritorije.
Sve vrijeme kolona ljudi u kojoj su bili Almir i Elvir je granatirana. Nekoliko puta su upadali u zasjedu i uspijevali se izvući. On i brat zajedno su stigli kod bukve na Kameničkom brdu, na mjestu gdje je poginuo veliki broj Srebreničana.
„Dobro bi bilo da se razdvojimo. Vidio si situacije kada je ranjen jedan brat, drugi neće od njega i završe obojica isto. Moj je prijedlog da se mi razdvojimo pa ko bude imao više sreće prežvjet će“, sjeća se Almir zadnjih riječi svoga brata.
Nakon toga je kaže krenula pucnjava i granatiranje. Kada je nakon nekoliko minuta digao glavu vidio je da nema Elvira. Almir nije odmah mogao ustati jer je preko pao mrtav čovjek. Brata je tražio među mrtvim i ranjenim, ali ga nije našao. Nastavio je kroz šumu i 4. augusta sa još pet ljudi uspio da dođe do Nezuka. Brata Elvira više nikada nije vidio.
„On je pronađen prošle godine u masovnoj grobnici Dobro polje kod Kalinovika. U martu ove godine su me obavijestili da je DNK analizom potvrđen njegov identitet. U aprilu sam išao da potvrdim njegovu identifikaciju. Vidio sam njegove skeletne ostatke, nekompletno tijelo, imaju krupnije kosti, dio rebara i glave. Istog trenutka sam pristao da ga ukopam dok je majka živa, s obzirom da je pronađen pored rijeke gdje su pobacani, pa je to mjesto zatrpavano šutom i smećem“, kaže Almir.
Tokom komemorativnih govora predsjednica Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove Graciela Gatti Santana navela je kako se danas društvo, uprkos presudama, suočava sa negiranjem genocida. Kazala je da će biti posvećena da se istina nikad ne potisne.
Ministrica odbrane Nizozemske Kajsa Ollongren je tokom svog govora kazala kako njena država kao dio međunarodne zajednice snosio dio odgovornosti za neuspjeh u zaustavljanju zločina 1995. godine.
Zbog toga je majkama Srebrenice i žrtvama ponudila izvinjenje u ime svoje zemlje.
“Međunarodna zajednica je zakazala da pruži adekvatnu zaštitu. Kao dio te zajednice, Vlada Nizozemske dijeli odgovornost za taj neuspjeh. Zbog toga, nudimo vam svoje najdublje izvinjenje”, kazala je Ollongren i dodala kako je “moralna dužnost da uvijek moramo govoriti istinu o svemu i razotkrivati laži”.
Visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt osudio je negiranje genocida.
“Ko god pokuša da umanji i poriče, da kaže da nije bio genocid, ko god pokuša umanjiti broj žrtava, da umanji krivicu i razmjer zločina – živi učahuren u svjesno odabranom neznanju”, rekao je Schmidt.
Alice Wairimu Nderitu, generalna podsekretarka UN-a za prevenciju genocida, kazala je da je ranije bila u BiH i shvatila koliko je bitno raditi na kriminalizaciji glorifikacije ratnih zlocina.
“Poricanje je bolno i prepreka je za proces pomirenja”, navela je Nderitu.
Visoki predstavnik Evropske unije za spoljne poslove i bezbednosnu politiku Josep Borell kazao je da se mir nikada ne smije uzimati zdravo za gotovo.
“Moramo učiti iz prošlosti. Nema mjesta za poricanje genocida i veličanje ratnih zločina. Ne može doći do pomirenja bez priznanja genocida”, kazao je Borrell.
Srebrenica je ožiljak nikada neće posve zacijeliti, kazala je Marija Pejčinović Burić, generalna sekretarka Vijeća Evrope.
“Podsjeća nas na užase koja su ljudska bića spremna učiniti, ali i na našu opredijeljenost i odlučnost da se više nikada ne smiju ponoviti”, kazala je Pejčinović Burić.
Šefik Džaferović, predsjedavajući Predsjedništva BiH, rekao je kako su napori Republike Srpske u negiranju genocida veliki.
On je naveo kako je ova komemoracija posebna s obzirom na izmjene Krivičnog zakona nakon kojih je negiranje genocida “skoro iščezlo iz javnog prostora”.
On je pozvao lokalne vlasti u Zvorniku i Bratuncu da ulože napore u obilježavanju mjesta stradanja a potom pozvao Christiana Schmidta da slijedi primjer Paddyja Ashdowna koji je, kako je rekao, 2003. godine zgradu Fabrike akumulatora dodijelimo Memorijalnom centru, i da skladište u Kravici i Dom kulture u Pilici učini spomenicima genocida.
“Obaveza svih nas jeste da uradimo sve što je potrebno za nove generacije u Srebrenici, kako bi mogle živjeti i raditi ovdje,” kazao je Džaferović.
Presudama je utvrđeno da je u Srebrenici u julu 1995. godine tokom počinjenja genocida ubijeno više od 7.000 pretežno muškaraca i dječaka, a prognano više od 40.000 žena, djece i staraca. Prema podacima Instituta za nestale osobe BiH još uvijek se traga za oko 1.200 Srebreničana, a današnjim ukopom u Memorijalnom centru broj ukopanim žrtava iznosi 6.721 žrtvu.
Do sada su UN-ov Sud u Haagu i sudovi na Balkanu osudili ukupno 50 osoba na više od 700 godina zatvora, te pet doživotnih kazni, za zločine u Srebrenici.
Izvor: Fokus
