Piše: Esad BAJTAL
Ovo je, četvrta u nizu, knjiga autorovih sabranih kolumni koje se, s namjerom i bez nje, logikom kolumnističke inercije, bave bh. etno-idolatrijom i inventurnom sistematizacijom dežurnih, dnevnopolitikantski induciranih problema, kontinuirano i sistematski obesmišljavane egzistencije građana Ove Zemlje. Zemlje u kojoj neodgovorna vladavina ljudi, nekažnjenom pljačkom, otimačinom i nadmenom etno-idolatrijskom retorikom (objeda, s jedne, i samohvalospjeva, s druge strane), derogira vladavinu zakona, prava i pravde, daveći ih propagandnim, prozirno neinteligentnim, lažima klero i etno ostrašćenih b-h-s manipulatora.
Naravno, u svom kolumnističko-angažmanskom otporu spram politikantstva desno-lijevih propagatora anticivilizacijskog beznađa, Kukić, najširoj javnosti pokušava posredovati racionalni koncept razumijevanja i samorazumijevanja propasti, kojoj je, u svom etno-zanosu devedestih, i sama izborno kumovala. U naporu tog pokušaja, autor, ne štedeći kolovođe i izvođače egzistencijalne propasti bh. građana, u već prepoznatljivom stilu dijagnosticiranja stanja po principu preciznog adresiranja vlastitih uvida, nastoji trasirati i aktivirati energiju društvene promjene i vrijednosnog obrata toka stvari.
U svom pokušaju racionalno-kritičke detekcije postojećeg, i projekcije novog, boljeg, budućeg stanja i društvenih tokova, a u kontekstu neizbježnosti EU puta, i njegovog sistematskog opstruiranja moćnih i neodgovornih vladara života i smrti, Kukić ne štedi ni politike ni Crkve; ni svoje ni tuđe, ni desne ni lijeve aktere javne i političke bh. scene. Nego, logikom intelektualne samodgovornosti i odgovorno nastrojene samosvijesti, udara po brlozima štetočina naše propasti. Čini to ne samo u svoje, nego u ime krajnje obespravljenih, prevarenih, poniženih i uvrijeđenih građana. Tačnije, bivših građana, a danas puke sirotinje sa najmanjom kupovnom moći u Evropi, i sa najplaćenijom i najneodgovornijom vlašću u regionu. U tom smislu, Kukić se kritički razložno pita: „Zaslužuje li narod vlast kakvu bira“? (ako bira?), nudeći (logikom vlastitog promišljanja trodecenijskih b-h-s nedaća), i “recept za suprotstavljanje društvu kriminalnih i korumpiranih i za afirmaciju prava na život normalnih“.
Ali, kako biti i ostati normalan u atmosferi namjenski projektovanog prekrajanja istorije, potiranja civilizacijskog sistema vrijednosti, neofašističkog afirmiranja fašizma i zločina?, ključno je i nezaoibilazno pitanje vremena o kojem autor govori i piše.
Shodno tome, istovremeni i dobro „sinkronizirani udar nepotizma, etničke demokracije i natruha fašizma“, kako ih Kukić rentgenski detektuje na svakom koraku naše obesmišljene životne svakodnevnice, traže urgentni („sada ili nikada“, kako autor kaže), „udruženi građanski otpor rastakanju zemlje“ i smisla življenja. Na tom fonu, i u zbirno aritmetičkom smislu Kukićevog kolumnističkog kontinuiteta, ne samo knjiški (naslovno-simbolički), nego i sasvim realno, knjiga Posljednji poziv u pomoć, čitana cum grano salis, doima se kao logičko-simptomatska rezultanta tematskih prethodnica svog autora: Lopovluk u ime naroda (2013.); Zadah kolektivne izdaje (2014.) i Vrijeme obnovljenog zavijanja nacionalnih truba (2016). Dakle, u pitanju je semantički znakovita građa čitavog niza kritičkih, neupitno racionalnih upozorenja autora na patološki istrajan, i poguban, kontinuitet jedne politički i državotvorno podrivačke prakse dijela vlastodržačkih struktura. Kako onih unutar, tako i onih oko Bosne i Hercegovine.
U taksativnoj ravni te podrivačke prakse, na koju se Kukić spisateljsko-analitički referira, srećemo širok dijapazon kancerogeno-problematskog šarenila koje, otvoreno, ili pod plaštom politikantskog licemjerja svojih nosilaca, rastače unutarnje, državotvorno biće Bosne i Hercegovine. Šarenilo, u koje, kategorijalnim jezikom autora govoreći, pored ostalog, spadaju: još uvijek živi duh Karađorđeva; „izborni cirkusi“ umjesto ciklusa; evropsko sljepilo ili projekat disolucije; nepotizam kriminalizirane vlasti i politizacija kriminala; prekrajanje historije u funkciji kreiranja aktualnih „nesporazuma“; odsustvo građanskog otpora; referendumske i ekskluzivistčke logike; fašistoidne ideologije; državne mafije; reinkaranacije duha luburićevština; strategije retuširanja demografske slike BiH; etnonacionalistička zaglupljivanja masa; razmnožavanje etno-akademija; politizacija pravosuđa; izborni zakon po mjeri indukovanog etnosljepila; „srbska čast“ i njoj analogna čovićevska inačica; država u službi privatnog kapitala; etno-bajke za gladne narode u atmosferi etnokleptokratije … i mnogi drugi sofisticirani, medijski, licemjerno-politikantski zaošijani oblici manipulacije idejno izgubljenim, siromaštvom poniženim, i, krajnje – obespravljenim ljudima.
Uz sve to, i na drugoj strani nemoralnog bespuća, sred kojeg se davimo, autor zapaža i deskribira čitavu jednu subkulturu moralnog „čovječuljstva“, koja svojom nedoraslošću vlastitoj ljudskoj rodnosti, konformistički služi moćnicima na vlasti. Čini to tako što, nekritički slijepo, i bez pogovora, slijedi sve njihove naloge i dnevnopolitičke kaprice. Uostalom, sila i moć nikoga ne mole, i njima se mogu oduprijeti samo oni najveći, bez obzira na egzistencijalnu cijenu i vrlo opipljive posljedice tog otpora. Koje im, na kraju, bivaju isporučeni u ime zaštite tzv. „nacionalnog interesa“ (usto još vitalnog), koji je, suštinski gledano sve drugo – samo ne to što bi, nominalno govoreći, ne trebao, nego, morao da bude. Jer, životni uvid nas uči i činjenički jasno opominje, da u životnoj ravni, iza plašta retoričke kozmetike etno-nacionalista, saga o „nacionalnom interesu“ završava pragmatski sasvim opipljivo i perceptivno vidljivo: kao goli – interesni nacionalizam.
Ergo: isplati se biti (retorički) nacionalista, praktično živeći svoju licemjerno egoističku varijantu, upravo na račun jada i praznih stomaka onih koje interesno zadojeni nacionalisti verbalno „brane“ i „zastupju“. Kako inače objasniti životnu činjenicu da, pod etnički čistim b-h-s vlastima (svako pod svojom), uprkos sistematskoj i kontinuiranoj samoreklamirajućoj galami samozvanih čuvara „vitalnog nacionalnog interesa“, upravo nacije, kao tro-nacionalna etno-sirotinja masovno gladuju. Dok nacionalisti, tobožnji čuvari „vitalnog nacionalnog interesa“, žive svoju sjajnu, holivudski raskošnu životnu varijantu.
Upravo zato, zbog svega rečenog (i nerečenog), sa stanovišta neophodnosti da se, medijski već objelodanjeno štivo (kolumne), još jednom da na uvid javnosti, Izdavač smatra moralnim, etički obaveznim, i društveno korisnim, ovaj kritički rukopis S. Kukića, objaviti još jednom, sada u njegovoj – knjiškoj formi.
