Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Posljednjih mjeseci na političkoj sceni u BiH ponovo se otvorilo historijsko pitanje „legitimnog“ predstavljanja konstitutivnih nasuprot građanske države.

Krivca za oživljavanje ove teme u velikom stilu treba tražiti u HDZ-u. Zahvaljujući agresivnoj kampanji za promjenu izbornog zakona, praćenoj pritiscima na ustavni sud, ostrašćenim medijskim huškanjem i otvorenim prijetnjama prelascima rubikona, pa čak i raspadom države ukoliko ne bude po njihovom, HDZ je probudio, konsolidovao i u žižu izbacio ideju građanske BiH. Iako HDZ-ovci nastoje prikazati gotovo svojim božjim pravom da dobiju sistem u kome bi se hrvatski politički predstavnici u ovoj zemlji birali isključivo iz onih područja u kojima oni imaju vlast, o glavu su im se grubo obili historija, politička teorija i praksa.

Građanska država s principom jedan čovjek – jedan glas, s kojom se birači straše, zapravo je najviša (najjača?) tekovina najrazvijenijih zapadnih društava. Ona je rezultat prosvjetiteljstva i višestoljetne borbe da se ugnjetavački sistem u kome su samo određeni pojedinci imali pravo na vlast, privilegije, životni luksuz, pa nerijetko i neograničena ovlaštenja da na svoju ruku donose zakone, pravila i odlučuju o sudbini svojih podanika, zamijeni sistemom u kome će se svakom čovjeku, bez obzira na njegovu klasu, etnicitet, vjersku ili bilo koju grupnu pripadnost, osigurati pravo da pred zakonom jednako vrijedi, bude zaštićen, učestvuje u političkom životu i bira svoje političke predstavnike.

MANJINA BI DA VLADA VEĆINOM

U političkom sistemu Bosne i Hercegovine danas takve vrijednosti nisu u potpunosti na sceni. Ovdje za obnašanje ključnih funkcija pravo ne crpite isključivo kao građanin-pojedinac, nego u prvom redu na osnovu svoje kolektivne pripadnosti izražene kroz konstitutivne narode. Taj princip demokratsku volju grubo derogira na svim nivoima.

Tako Dragan Čović u Predsjedništvu BiH sa 130.000 glasova posjeduje jednaku vlast kao Mladen Ivanić, koji je imao dva i po puta veću podršku. HDZ sa svojih desetak posto glasova, i to samo na nivou Federacije, danas posjeduje 33 posto vlasti na državnom i preko 40 posto na federalnom nivou, mogućnost da preko kontrole doma naroda blokira svaku odluku koja mu nije po volji (mogućnost koju imaju i predstavnici druga dva naroda), a sve to i ne spominjući njihovu potpunu kontrolu nad kantonima s hrvatskom većinom.

Prevedno na još preciznije brojke – 50 posto stanovništva u ovoj zemlji ima jednaku vrijednost glasa kao njih 15 posto! Glas jednog građanina zbog njegovog etniciteta tako u praksi vrijedi tri puta manje od glasa drugog građanina. Stvar je još i gora ako ste pripadnik „ostalih“, gdje nemate čak ni osnovno demokratsko i ljudsko pravo da se kandidirate na najviše funkcije. U bh. sistemu su neki zbog svoje grupne pripadnosti jednakiji od drugih.

No, ni to nije dovoljno. Ni posjedovanje 33 posto državne i 40 posto entitetske vlasti za 15 posto stanovništva uz brojne mehanizme blokade, ne zadovoljava apetite „stožerne stranke“, jer se u današnjem sistemu dešava i da poneki od tih 15 posto koji ne pripada, ili nije lojalan HDZ-u, prođe na neku od funkcija, ili barem ima teoretsku mogućnost za to. Zato traže uspostavljanje izbornog zakona po kome bi se glasanje dodatno etnoteritorijaliziralo na način da gotovo sva hrvatska mjesta u vlasti budu popunjavna s onih teritorija u kojima ova stranka ima vlast.

Tako bi sebi s demokratskim legitimitetom od nekih desetak posto glasova na etnitetskom, i ni 6,7 posto glasova na državnom nivou, obezbijedili gotovo permanentnu vladavinu. Na taj način se diskriminacija ugrađena u sam daytonski sistem i vladavina manjine nad većinom treba još dodatno cementirati.

BH PROBLEM U SOCIJALISTIČKOJ JUGOSLAVIJI

No, problemi s etničkom predstavljanjem nisu izvorno daytonski, niti su kreirani u umovima moćnika iz američke administracije. Korijene im možemo naći u jednoj drugoj ideologiji koja je vladala u BiH. Naime, građanska država, kao već spomenuta vrijednost liberalnih demokratija, u očima komunista je značila „buržujsku“ vrijednost preko koje buržoazija, u ime tobožnje jednakosti, manipuliše masama kako bi dobijala legitimitet za svoju vlast. Lenjin ju je s gnušanjem odbacivao. Umjesto toga, zastupao je koncept „narodne demokratije“. Temelj države nije građanin – nego narod, a temelj naroda je radnik koji kroz komunističku partiju ostvaruje interese u nacionalnoj državi, koja je po Marxu bila najrazvijeniji stadij razvoja društva.

Problem je za Lenjina bio, međutim, što se revolucija, mimo Marxovih predviđanja, odvijala u multietničkom Ruskom carstvu. Zato je najprije to Carstvo valjalo podijeliti na mnoštvo nacionalnih republika, a onda ih sve ujediniti u Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika.

Isti su princip kopirali i jugoslovenski komunisti, uređujući novu socijalističku Jugoslaviju kao savez pet naroda od kojih svaki dobija svoju republiku. Problem je nastao s BiH, koja je imala temelje za državnost, ali ne i bosansku naciju, pa su je u svom sastavu htjeli i hrvatski i srbijanski komunisti. Stvar je u konačnici riješena tako što je odlučeno da i BiH bude republika, ali tronarodna (i srpska i muslimanska i hrvatska), pa smo tako dobili republiku s tri u državi pet, a kasnije i šest naroda (Bošnjaci su morali malo sačekati na priznanje pod imenom Muslimani).

 

Jugoslovenski ustav iako, ruku na srce, nije govorio o konstitutivnim, nego o ravnopravnim narodima, zapravo je stvorio sistem po kome je politički suverenitet počivao na etničkim grupama. Upravo su tu odredbu Radovan Karadžić i SDS koristili kao pravni alibi za osnivanje srpskih autonomnih oblasti i u konačnici Republike Srpske, tvrdeći da oni po ustavu – kao ravnopravan narod – imaju i pravo na svoj komad BiH. Daytonski sporazum kojim je uspostavljen mir nije izmislio konstitutivne narode, nego prije u novi ustav prenio i redefinisao instituciju koja je već ranije postojala u političko-pravnom sistemu BiH, uvodeći mnogobrojne mehanizme njihove zaštite.

„Konstitutivni narodi u BiH“ stoga su direktno naslijeđena tekovina lenjinističkog odbijanja „buoržoarske“ (liberalne) demokratije, pa stoga nadasve tragikomično zvuči kada HDZ-ova mašinerija pravda svoje političke zahtjeve pozivanjem na „europske vrijednosti“ i europske prakse. Čak i multietničke evropske države poput Velike Britanije, Španije, Crne Gore i Švicarske (koja u svom ustavu priznaje samo četiri ravnopravna jezika, ne i etničke zajednice) su uređene kao građanske države, s vladavinom većine. Jedini izuzetak je donekle Belgija (no, više o tome u nekom drugom tekstu).

PRAVI I NEPRAVI HRVATI

Naravno, posve je shvatljivo zašto diskriminatorski koncept konstitutivnih naroda brane one stranke kojima on donosi količinu moći i vlasti o kojima bi u pravednom demokratskom poretku mogli samo sanjati.

No, možda i veći problem jeste što je takav sistem direktni katalizator etnički zasnovanih političkih sukoba u BiH. Smisao demokratije možda jeste u sukobljavanju, ali u sukobljavanju ideja oko kojih se okupljaju stranke. Daytonski sistem, temeljen na principu „predstavljanja naroda“, direktno pogoduje da nosioci nacionalnih politika postanu osnov političke borbe i animoziteta i da se glasačko tijelo homogenizira oko najjačih nacionalnih stranaka, bacajući u sjenu sva druga ideološka i programska pitanja.

One pak multietničke stranke koje djeluju u BiH, samim svojim postojanjem postaju svojevrsna anomalija, jer prkose konceptu na kojem je zasnovan cijeli sistem – da političari i stranke u prvom redu treba da djeluju kao predstavnici interesa jednog od tri naroda. Otud i bijes prema Komšiću kao „nelegitimnom“ Hrvatu. Otud i kočnica koja u startu sprječava političku integraciju BiH i stvaranje zajedničkog političkog identiteta.

Naravno, konstitutivni narodi ostaju realnost ugrađena i u Ustav BiH, koji ima svoje propisane mehanizme kako da se mijenja.

Za sada je, uz dizanje svijesti o nedemokratskim korijenima i diskriminatorskom karakteru konstitutivnih naroda, na idejnom nivou potrebno formirati jednu novu politiku i viziju građanske države, kao alternativu postojećem uređenju, čuvati je u životu i dostupnom sve dok ono što je politički nemoguće ne postane politički neizbježno.

To, dakako, podrazumijeva da se ni u političkoj praksi ubuduće ne smije pristati ni na jedan korak koji bi državu dodatno odveo u pravcu cementiranja etničkog predstavljanja nauštrb građanske džrave. Ljudi u BiH su puno više od pripadnika tri naroda.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime