Sjećamo li se Miroslava, Mike Aleksića? Dobrodušnog gurua glume, vlasnika škole Stvar srca? E, tako je. Onog Mike, seksualnog predatora, kako su mu tepali mediji, koji danas sjedi u pritvorskoj jedinici i, sudeći po njegovom advokatu i pojedinim medijima, jedva čeka da i on bude saslušan ali mu zdravlje trenutno to ne dozvoljava.
Javljaju se nove djevojke, bivaju i saslušavane, a Aleksić negira krivicu. Čeka svojih pet minuta. Pa iako mediji ističu da su djevojke koje optužuju svog nekadašnjeg učitelja „detaljno svedočile“, mi to ne znamo i u ovoj fazi ne bi ni smjeli da znamo jer je sve zatvoreno za javnost. S razlogom, razumije se.
A ono što se do sada zna o životu Miroslava Aleksića, u nekoj drugoj zemlji odavno bi mu onemogućilo bavljenje ičim sličnim, a posebno rad sa djecom. Ali ne i u Srbiji. Naprotiv.
ŽRTVE „HODOČAŠĆA“ ARKANOVIH SILOVATELJA
Dakle, u slučaju Miroslava Aleksića, u kom za sada postoji osam sumnji na silovanje, kao i sedam sumnji za seksualno uznemiravanje, jedan detalj se posebno ističe – Aleksić je bio aktivan član Stranke Srpskog Jedinstva, koju je osnovao i kojom je rukovodio Željko Ražnatović Arkan, kriminalac, ratni profiter i ratni zločinac bez sudske potvrde. Jednostavno, ubijen je prije nego je došao do suda.
A, pripadnici Arkanovih paramilitarnih snaga, uključujući i njega samoga, optuživani su za brojna silovanja, posebno u Bosni i Hercegovini. Da li je Aleksić to znao i da li mu je smetalo? Da li se zapitao kako žive danas žrtve “hodočašća” Arkanovih silovatelja i zločinaca? Ili je možda samo primijenio sličan sistem, ali u neratnim okolnostima jer sve je to dio istog narativa – onog o poziciji moći, odnosno zloupotrebi te pozicije.
Foto: Arkan i njegove paravojne formacije činili mnoge zločine u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu, među njima i ratne zločine silovanja
Svjedočili smo toj zloupotrebi u vrijeme ratova, svjedočili smo u okviru vjerskih zajednica, svjedočimo na ulici, institucijama, pa i neformalnim školama glume. Mijenjaju se likovi, ali šablon je uvijek isti, a poželjan rezultat je šutnja. Sve ostalo je buka koja remeti ovu odavno uspostavljenu hijerarhijsku strukturu u plaštu patrijarhata.
Boravio je Aleksić sa Arkanom i po ratištima, posebno u Slavoniji gdje se bavio montiranjem propagande za svog heroja, a dalo se štogod i naučiti iz tih ratnih pohoda. Nebitno je da li se nalaziš u poziciji nekog ko na nišanu drži žrtvu, ili u poziciji nekog ko žrtvu drži potlačenu, cilj je omalovažiti i uništiti ljudsko u potlačenoj, jer jedino tako će cilj biti ispunjen.
Cilj je ne samo ubiti. To je prelako.
A to uništavanje ljudskog se ogleda i kroz tišinu, odnosno šutnju potlačenih, odnosno silovanih, a šute jer društvo želi da šute, jer buka, kao što rekosmo, remeti, tj, ljulja temelje tog društva zasnovanog na muškoj opresiji nad ženama.
I brojni su primjeri, barem u ovoj našoj “novijoj istoriji”, što bi rekao predsjednik jedne balkanske kvazidržave. Iz ratova devedesetih smo izašli sa desetinama hiljada silovanih žena. Stvarni broj nećemo nikad saznati baš zbog te šutnje. I kao da to nije dovoljno bilo, nego će novonastale kvazidržave, silovane još jednom silovati tako što će im jedva priznati patnju, putem simbolične reparacije, a neke od kvazidržava, poput Srbije, neće čak ni to učiniti jer to bi značilo da je Srbija sudjelovala u ratu, a znamo da to nije istina.
U slučaju gorespomenutog Arkana, da je doživio suđenje, sudilo bi mu se i za ratni zločin silovanja, jer postoje brojna svjedočanstva o njegovom aktivnom učešću, kao i o učešću pripadnika njegovih paravojnih formacija – Od Slavonije do Bijeljine, Zvornika, Sanskog Mosta, pa na kraju i Kosova, gdje su se posebno isticali pripadnici njegovih paravojnih formacija.
SLUČAJ VLADIKE PAHOMIJA
Ali ne bi od toga ništa, baš kao što ne bi ništa ni od brojnih slučajeva silovanja u kojima su vinovnici bili sveti oci Srpske pravoslavne crkve, među kojima je bh. javnosti najpoznatiji onaj slučaj Vasilija Kačavende koji je svoje seksualne apetite hranio putem pozicije koju je obnašao, a to je opet pozicija moći.
Tek, mala razlika je bila što se Kačavenda hranio strahom dječaka, odnosno momaka koji su mu bili pri ruci, ali ne sumnjamo da je to bio njegov izbor, a ne prinuda.
I nije on bio jedini. Prisjetimo se samo vladike Pahomija koji se čak našao na sudu zbog tužbe koja je podignuta protiv njega, a podigli su je roditelji djece koju je napastvovao. Nakon višegodišnje opstrukcije ovog procesa tužba je na kraju zastarila, Pahomije je nastavio sa svojim djelovanjem, a žrtve su ostale da “žive” sa svojom mukom, bez razumijevanja i šire podrške zajednice jer to bi značilo suprotstaviljati se sili poput SPC, a to bi opet značilo i dovoditi sebe u opasnost.
Foto: Mnogo je svjedočenja o bludničenju Vladike Pahomija nad dječacima
I lakše je nevjerovati, pa čak i pravdati slična nedjela. Ne treba dozvoliti da nam buka remeti svakodnevni mir. A na kraju, i nije bila neka buka.
I tako, naviknuti na tek poneki ispad, na tek poneki glas koji zavrišti i poremeti nam san, ali koji se uglavnom utopi u septičkoj jami koja nas okružuje, dolazimo do jednog od ključnih momenata…
Dvije godine je trajalo suđenje u slučaju Marije Lukić koja je pokrenula tužbu protiv bivšeg načelnika opštine Brus, Milutina Jeličića Jutke za seksualno uznemiravanje. Marija Lukić je bila sekretarica, a Jutka na najvišoj lokalnoj funkciji. Moglo mu se, reći će narod. A i on je to mislio. Višegodišnje mrcvarenje, omalovažavanje svjedokinja, koje su prošle sličnu Jutkinu torturu, pokušaji diskreditacije da nisu sposobne davati iskaze jer su i same kao Jutkine žrtve, jer žrtve, na žalost često bivaju podvrgnute psihijatrijskim tretmanima, pošto ne mogu da se nose sa traumama.
Foto: Jutka, nakon svega, završio u tromjesečnom zatvoru
Sve ovo je, ipak, rezultiralo prvom presudom za seksualno uznemiravanje. Baš ovih dana Jutka je, iako je pokušao da se vadi na svoje zdravstveno stanje, poslat na zasluženi “odmor” u zatvorsku jedinicu u Ćupriji – i to na tri mjeseca.
Zvuči malo, ali činjenica da je bivši načelnik osuđen za seksualno uznemiravanje ohrabruje i ohrabrilo je i brojne druge žene da progovore o svojim iskustvima.
HRABRA MILENA POKRENULA LAVINU
I onda, tog 16. januara, kog valja pamtiti i kao godišnjicu ubistva Olivera Ivanovića, osvanulo je svjedočenje Milene Radulović, objavljeno u Blicu, u kom se Miroslav Aleksić optužuje za zloupotrebu svoje pozicije moći, kao višegodišnjeg edukatora glume u radu sa mladima. A to “zloupotreba” je samo eufemizam za silovanje. Do sada ga je čak osam djevojaka optužilo za silovanje, a sedam njih za različite oblike seksualnog uznemiravanja. I javljaju se nove.
A javno oglašavanje Milene Radulović pokrenulo je i čitav niz “outovanja” djevojaka preko stranice Nisam tražila, najčešće sa glumačkih akademija, što je poprilično uzdrmalo temelje društva i kao da povratka nazad nema.
Foto: Hrabra Milena Radulović (desno) prijavila za silovanje Miku Aleksića (lijevo), bivšeg Arkanovog čovjeka, protiv kojeg je u međuvremenu došao veliki broj prijava za silovanje i seksualno uznemiravanje
I ne bi ga smjelo biti. Ne treba se, međutim, zavaravati da će se sistem tek tako lako urušiti i da će oni koji ga svjesno, a neki nesvjesno održavaju, predati. Buka je već dostigla toliki nivo da je postalo vrlo neprijatno.
Otvaranje očiju i sagledavanje svijeta u kom živimo otvorenih očiju spriječit će nekog novog Aleksića da možda i vaše dijete na ovaj način zloupotrebi, ili nekog novog Kačavendu ili Pahomija, a to će da nas dovede i do silovanja kao ratnog zločina, odnosno do otvaranja i te bolne rane i oglašavanja žrtava, među kojima ima i muškaraca, što je posebno bolna tema za njih.
Spriječit će “zaboravljenu djecu rata” nastalu kao produkt silovanja. Ajna Jusić vam može reći kakva “divna” iskustva ona ima kao jedno od djece koje je nastalo kao produkt silovanja tokom rata. A, Ajna ipak priča. Kome god i gdje god stigne. I to ne sa mržnjom. Naprotiv. Priča kako se nikome više ne bi ponovilo ništa slično. Priča kako bi baš mi otvorili oči.
A možda… Možda mi, u stvari, i nemamo ništa protiv svega toga?
