Piše: Hamza VIŠĆA, vojno-politički analitičar
Prema jasnom stavu mnogih naših sugrađana „zveckanje oružjem“ u regiji ne sluti na dobro, i po tome se bitno razlikuju od političara i vodećih zvaničnika Bosne i Hercegovine. Naime, ovi potonji su skloni da u predizborne svrhe licitiraju avionima, tenkovima, specijalnim jedinicama, namjenskom industrijom i ko zna čime sve ne, ne bi li galvanizirali biračko tijelo, na svježim ranama minulog rata. I nije prvi put da su i Beograd i Zagreb učesnici predizbornih aktivnosti u BiH.
S druge strane građani – ovo malo što nas ostaje u BiH – ne prate sa simpatijama trenutno utrkivanje komšija i susjeda u naoružavanju.
Srbija i Hrvatska se osjetno naoružavaju, notorna je činjenica, prije svega borbenim avionima, raketnim sistemima, ali ne zaostaju ni u obnovi arsenala konvencionalnog naoružanja. Odbrambeni sistem u Bosni i Hercegovini nije na agendi ni Parlamentarne skupštine BiH, niti drugih nadležnih institucija. Moglo bi se reći da je odbrana prepuštena nadležnom ministarstvu koje se, budžetski osakaćeno, uglavnom bavi operativnim preživljavanjem. I tako godinama.
JEDNI U NATO, DRUGI „RUSKI NEUTRALNI“
Otuda valjda i lakonski odgovor jednog zvaničnika Ministarstva odbrane na moj upit – kako vidite ovo što se Beograd i Zagreb utrkuju u naoružavanju? „Barem ti znaš“, kaže on meni, „da to nije ni približno limitima dogovorenim Sporazumom o subregionalnoj kontroli naoružanja, dakle ništa neobično“. Na moje dodatno pitanje – šta je razlog povećavaja arsenala borbenih sredstava baš sada, samo je konstatovao:
„Za razliku od nas – oni imaju para“, i to je bilo to. On ode ka Bistriku, a ja ostadoh zatečen pitanjima nije li utrka u naoružanju rezultat snažnijeg uticaja Rusije u regionu, da li ovi u „BH Pentagonu“ čitaju Foreign office, ima li to veze sa skorim „rješenjem“ za Kosovo, ili se odgovor krije u činjenici da je Hrvatska u NATO i EU, a Srbija „ruski neutralna“?
Za ovo posljednje je isuviše lagan odgovor, koji nam nameću zvaničnici odbrane Srbije i Hrvatske (ima istine u tome – Tramp je nedavno na NATO samitu natrljao nos svim partnerima zbog vrlo niskih izdvajanja za odbranu). Neutralna zemlja, a Srbije to de jure jeste, mora imati uvećana izdvajanja za odbranu.
Ovim odgovorom bila bi zadovoljna i Majkićka, ali svejedno ne bi digla ruku za uvećanje budžeta odbrane u BiH, bili mi neutralni ili u Sjevernoatlanskom savezu (NATO). U slučaju Hrvatske, i da prihvatimo izgovore u vezi s NATO i Trampom (kao opravdanje), to nije dovoljan razlog da se požuri sa letovima ugovorenih i kaparisanih izraelskih aviona na Dan pobjede. Za to ima dodatni razlog.
Sa druge strane, ruski avioni nisu doletjeli, dovezeni su u dijelovima, kao lego kocke, da ih kanibalizacijom neispravnih slože u Srbiji na za to odabran dan.
Ministar Vulin u crnoj vojnoj uniformi gotovo cijeli mandat (uzgred, ministri civili, a on je civil – pri čemu nije ni služio vojni rok – nose uniforme samo u vrijeme neposredne ratne opasnosti ili u ratu), svako malo organizuje pokazne vježbe, letove i demonstracije svekolike vojne bulumente. Bila je Srbija i prije njega neutralna, ali nije ovoliko „demonstrirala vojnu silu i sposobnost“. Ima još zemalja koje sjede na dvije stolice, ali ne paradiraju oružjem.
JE LI KASNO ZA INTERVENCIJU ZAPADA
Bjelodano je jasno da razlog za naoružavanje susjeda i komšija ne leži u neutralnosti jednih i NATO članstvu drugih. Ali šta bi moglo biti? Dobija li pitanje Kosova konačno rješenje?
Šef srbijanske diplomatije Ivica Dačić tvrdi da su Amerikanci promijenili rezolutan stav, te da hoće da razgovaraju o kompromisu. Kako mu vjerovati da je ta tvrdnja istinita kad on poseže za još gorim scenarijom – drskim pokušajima uvlačenja Bosne i Hercegovine u gordijev čvor koji su isprepleli Beograd i Priština. Tvrdi li se pazar „demonstracijom sile“ i pokazivanjem da je Srbija spremna i na vojno rješenje?
Istina, nije mu lako, sadašnja vlast u Beogradu se preko noći europeizirala, prihvatajući od predhodne vlasti „proevropske stavove“. Danas se opozicija u Srbiji nastoji konsolidirati na ranije neotuđivim stavovima ovih na vlasti. U pregovorima sa Prištinom stiglo se do – daj šta daš. Nema sumnje da se na pitanju Kosova gubi ili dobija vlast, ali odkud vojska u tom scenariju? Koliko stvarno može eskalirati pitanje Kosova? Ako može do Dačićevih visina (figurativno), onda je to podloga za naoružavanje i preko Save i Une?
Foto: Haubice PzH 2000, uz lovce F16 najmoćnije oružje Hrvatske vojske
Ranije pomenuti Foreign office se u autorskom osvrtu prošle sedmice zapitao nije li kasno za ozbiljnu intervenciju zapada u BiH, a u vezi sa snažnijim prisustvom Rusije na zapadnom Balkanu. Simpatično je da su se sjetili Bosne, iako je Rusija danas prisutna u svakom dućanu u Hrvatskoj, barem onom Agrokorovom.
U uredima Foreign officea boravio sam prije 16-ak godina, i još mi je u sjećanju light motive gotovo svih njihovih odgovora na naša pitanja vezana za sigurnost u svijetu.
“Reći ću vam moje osobno mišljenje, kao što ga je rekao predsjednik Bush..”
Nema sumnje da je pomenuti tekst nastao u Foreign officeu rezultat saznanja kojima i državni aparat raspolaže. Možda je samo nivo zabrinutosti različit.
Uprkos svemu navedenom, koliko mi je poznato, u prijedlogu za takozvani Okvirni budžet za odbranu BiH nema ozbiljnih nabavki, pogotovo ne onih vezanih za kontrolu neba, radarsku, raketnu ili kroz air-policing. A zaštitinih maski, pancira i pipalica će biti, makar međusobno posuđivali.
Da zaključim: Ne brine me naoružavanje ni susjeda ni komšija, brine me saznanje da bh. nadležni organi tome olako pristupaju – „sve u okviru dogovorenih limita“. Bojim se i nekih naših limita.
