Kolika je plata Milana Tegeltije, savjetnika člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika i bivšeg šefa državnog pravosuđa, nismo uspjeli saznati. No, kada bi primao i najnižu platu koja u bh. entitetu Republika Srpska iznosi 520 KM (a njegova primanja su kudikamo veća) – bilo bi mnogo.
Jer „savjetnik“ ima samo jedan zadatak. Sjediti i od jutra do mraka pisati što otrovnije twittove kojima brani lik i djelo aktuelne vlasti, „čitaj Milorada Dodika“, nastojeći diskreditovati „ političke protivnike“, pri čemu obilato raspiruje nacionalnu netrpeljivost prema svima koji misle drugačije.
PASTI NISKO KAO MILAN TEGELTIJA
Osim lidera probosanskih stranaka, javnih radnika, opozicije u RS-u, na meti su mu i političari i intelektualci iz Srbije za koje procijeni da su „izdali nacionalne interese“.
Ako je prvobitna intencija bila da twitter posluži kao mjesto kratkih i brzih informacija te britkih komentara na sva bitna područja života, ono čemu danas svjedočimo u BiH u velikoj se mjeri pretvorilo u poligon ne političkih borbi, nego javnu platformu nesankcionisanog ispoljavanja govora mržnje.
„Savjetnik“ Tegeltija je eho, trbuhozborac, mem svog šefa. Mada Dodiku, budimo realni, takvi i nisu neophodni, budući da sam Dodik svojim istupima svakodnevno truje javni prostor u BiH. Stoga je valjda uloga svih iz njegovog okruženja, osim one osnovne uloge ulizivanja svom šefu, tek da dodatno podebljaju njegove „misli, želje i težnje“ i dodatno zatruju okruženje.
Vrijedi podsjetiti, na twitteru je Tegeltija postao iznimno aktivan nakon što je uslijed niza koruptivnih skandala podnio ostavku na funkciju predsjedavajućeg Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) BiH. U uređenim, pravnim državama, u javnom prostoru, posebno političkom, za takve osobe ne bi bilo mjesta. Ali ovo je BiH, pa je i moguće da se ti i takvi nagrađuju savjetničkim pozicijama (što je u Tegeltijinom slučaju vjerujemo namjenski nakog “dobro odrađenog“ posla urušavanja VSTV-a) a da ih za „savjetovanje“ plaćaju građani. Isti oni koje „savjetnik“ bespoštedno obasipa uvredama i pogrdama.
Kako se politička kriza u BiH usložnjava, a Dodik sve glasnije ne samo zagovara nego počinje u djelo provoditi separatističku politiku, tako je i Tegeltija sve aktivniji i glasniji“.
Svojim stavovima Tegeltija u konačnici samo do kraja ogoljava politički diskurs vlasti uz koju stoji i čiji je glasnogovornik. Jedan od posljednjih primjera vežemo uz niz uvreda i napada na račun bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića čiji je „grijeh“ što je stao uz građanske aktiviste koji su u Beogradu glasno zahtijevali uklanjanje murala s likom ratnog zločinca Ratka Mladića i dali podršku aktivisticama Aidi Ćorović i Jeleni Jačimović.
Prema mišljenju Damira Arsenijevića, profesora na tuzlanskom Filozofskom fakultetu, društvene mreže, a posebno twitter, postale su prostor za generisanje toksičnosti u javnom govoru.
„Generisanje toksičnosti kroz memove i jak konfrontacijski jezik je užasno bitno jer vam ostavlja privid zadovoljenja da ste se ‘nagovorili’ nekome. To je politika svedena na brzo samozadovoljavanje, ili žargonski rečeno, na to se narod ‘prima’. Namjerno koristim termine koji imaju seksualnu konotaciju, jer jeste u pitanju trošenje libida u političke svrhe. Dok se god ljudi zadovoljavaju i samozadovoljavaju na twitteru, to će se manje ostvariti u realnosti“, ističe Arsenijević.
Polarizacija mišljenja u javnom prostoru, pa tako i u politici, nažalost, sve više prestaje biti oblik uljuđenog dijaloga, a sve češće na twitteru sredstvo oblikovanja političkog diskursa u BiH koji, navodi Arsenijević, ostrašćeno polarizuje javno mišljenje u toj istoj politici.
GORICA KAO PREDSTAVNIK TURBO KULTURE NA TWITTERU
Produkovanje do iznemoglosti opštih mjesta, besmislenih a uhu ugodnih fraza, neprovjerenih informacja, i sve to upakovano u „nacionalne interese“ namijenjene „svom narodu“, taktika je kojom se rukovodi Milan Tegeltija.
No, treba naglasiti da je on samo jedan od najekletantnijih primjera, najprije zbog pozicije na kojoj se nalazi, ali i činjenice da je donedavno bio nositelj jedne od najviših pravosudnih funkcija u BiH. Naime, danas na twitteru, kao i na stalim društvenim mrežama, djeluje niz osoba (naloga) iz političkog miljea koje koriste identičan obrazac slanja poruka istomišljenicima.
Arsenijević to naziva „poretkom brbljanja“.
„Upravo je ovo brbljanje konstanta u politici u BiH zato što ljudi imaju strast za neznanjem, i mnogo je lakše neanalizirati političke poteze već se zadovoljiti lažnim uvidima, koje možemo na twitteru napisati u ograničenom broju slova i znakova, ili jednim klikom ponoviti nečiji tweet i osjećati se samozadovoljno i pobjedonosno. S druge strane, twitter održava i jača takozvane eho-sobe istomišljenika, u kojima nalazite na instantno zadovoljenje vaših svjetonazora i političkih pozicija. Mislim da je poredak brbljanja nastavak turbo kulture u kojoj se sagorijeva i vrlo brzo prazni politička strast, a naši političari i njihove online siledžije generišu toksičnost u javnom govoru“, pojašnjava Arsenijević.
Ako se pogleda broj pratitelja onih koji u kontinuitetu truju javni prostor putem društvenih mreža, onda se može konstatovati da efekt koji žele postići nije ni približan očekivanom.
Stoga, nemalu odgovornost snose i mediji koji postaju brižljivi prenositelji takvih komentara, odnosno stavova, jer je mnogo lakše prenijeti nečiji twitt nego se upustiti u ozbiljnu analizu određenog događaja.
Poseban problem upravo jeste što pažnju šire javnosti dobivaju osobe koje nemaju nikakav značaj. Kao primjer navodimo Goricu Dodik, kćerku Milorada Dodika, vlasnicu nekih banjalučkih kafana i ko zna još čega koja „jedva preživljava od posla kojim se bavi“, a hrani četvoro djece. Koja također unazad mjesecima intenzivno, komentarišući opoziciju, dio medija i gradonačelnika Banjaluke, brani lik i djelo svog oca i stoga joj se twitter pokazao kao pogodno sredstvo.
Da nema medija koji njene twittove prenose, Gorica Dodik bi ostala tamo gdje joj je i mjesto. U nizu onih koji se praznim brbljanjem samozadovoljavaju na twitteru i zadovoljavaju ukus svojih istomišljenika.
„Ali, što je još gore, brbljanje nam se u diskursu ljudskih prava prodaje kao sloboda govora, i tu su novi autoritarni oblici vladavine kroz generisanje toksičnosti našli način da ekspolatišu društvene mreže i crpe libido naroda kako bi ostali na vlasti. Na nama je da im taj užitak dokinemo, pa neka harlaju i halaču sami sebi i sami sebi se dive“, zaključuje Arsenijević.
